U samu zoru, luda Svraka, pokušala je da mi ukrade konopac za veš!
- Hej Ti, pernata...ostavljaj taj konopac, hoću da se obesim, danas.
- Hoćeš malo sutra, što nisi to juče uradila, Lažljivice? - da, da, tako frknu, ona meni, krilom i kljunom.
- Ma, videćeš ti, Lopužo belosvetska, to je moj konapac, ostavljaj ga i beži, dok te nisam upucala na mrtvo.
- Ako imaš pištolj, ubi se sa njim, brže je i lakše - reče i nastavi po svome, već je odvezala jedan kraj čvora, onaj pričvršćen za antenu.
- E, neću da se ubijem, nego ću da operem četiri mašine pobacanog veša i onu svetlucavu haljinu, koju najviše voliš, koju si već tri puta pokušala da mi zdimiš, ali cvrc, ne možeš, preteška je za tvoja krila.
Probudio se već i Komšija sa sedmog, gleda me i češka se nepristojno, ali nisam ni ja, baš iz Finske, dok se u pola pet, na sav glas svađam sa Svrakama.
- Izvinite Komšija, što sam Vas probudila, vidite ova Svraka...-ma bolje da ćutim, pomislih, em sam ga probudila, em buljim u ono mesto gde se češka, a bokserice mu se razvukle od pranja i iznošenosti... I tako, uzeh metli, i zamahnuh njome, a joj meni, vrh se odvrnuo, krenuo da preleće terasu...i bam, pravo Komši o glavu! Navikao jadan lud i mator na mene jadnu ludu i mladu, ne reče ništa, samo se počeša, ovaj put po glavi i vrati se u sobu.
- Glupačo! - zasvrače Svraka, a ja istom merom, na sav glas,
- Glupa ti mama!
E, ipak je bar očešah, onom metlom (nekadašnjom, jer ne verujem, da ću da se spuštam do Komšije, na sedmi, da mi vrati, glavni deo, četku), jedno sasvim crno krilo osta na terasi.
Uzeh ga ponosno, kao trofej.
Vraćajući se u krevet, još uvek u dubokom snu, moja ljubav, prošaputa - Volim te, Bebo.Nasmejah se, poljubih u kosu i vratih u krevet.
Ma daću joj taj konopac, zaslužila je.