Mali virtuelni klub pesnika

  • Začetnik teme Začetnik teme BAUK
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Pristaje ti delić te čipkane trake oko struka,
tanka kao struna, puštaš li stalno taj uzdah?
Ah... a to već zvuči kao neka tuga,
luda naša bolest, neizlečiva, glupa.

A šta li vredi kad svi novčići ne kupe taj osmeh,
i prošlo je naše pre... bogami, i posle.
I opet zovem tvoje usne da odu ka gore,
da pruže dnevnu dozu leka, da ubiju noćne more.

I ne spavam, ne trepćem, stalno je tu slika,
na kapcima ležiš, skoro nepokretna, mirna.
Uvek si ista, mila... i uvek mi priznaš
da pripadaš mesecu, da si ipak njegova svila.
 
Bez uvrede, ali poenta pisanja pesme nije samo da svoje misli izneseš direktno na papir, nego i da ih umetnički uobličiš. To što si ti napisala može skoro svako napisati. To je samo moje mišljenje, ipak.
Nema uvrede - naravno.

Za mene je pesma, ponekad i samo rečenica, ponekad kolaž,
nešto što se može čitati i unatraške
ili samo u ogledalu.
Ima i onih pesama koje se čitaju isključivo u stavu mirno
i onih drugih, gde je mokra kosa obavezna, a zujanje u ušima neizostavno.....

Veliki pozdrav od
samouke (bacačice reči)
 
Dan beše pao
u prazninu moje duše
gde su odzvanjali moji poroci
A tvoje reči
plele čipku
za moje srce
ja nisam mogla da zaspim
a te posle ne ljubim
A svaki prodor u mene
i moje snove
bio je označen jednom
od boja tvojuih očiju
Kao gongom
koji razbija sećanja
na parčiće nekog kolača
iz detinjstva
Kao i svaka druga laž
dan ne prestaje da se ponavlja
Ali te malokalibarske noći
sve je bilo drugačije
Nisi me ni dotakao
A ja sam odbila
da nestanem
kao proleće......

Da li se više
unervozilo glupilo
il' obezobrazilo slepilo
ili baš ništa više bilo nije
u tom ogledanju
sem njene lepote...

Moje divljenje sa tri tačke (nije pitanje) :heart2:
 
Bila sam tamo
zvečarke su cičale
veruj mi
tvoj bajonet je šamarao laste
Ali tebe nigde
veruj mi
vazduh je bio pun srebra
i načuljenih ušiju
neko je pravio foto-aparat
mislila sam da je bolje
probušiti džepove
Beograd je vrištao upomoć
u kafani je vračara
pila iz bokala
i pričala o nebu koje beži
Pokrili su me tankim ćebetom
i zaspala sam
veruj mi
a tebe nigde
 
napisao pre 10 godina....treba još tu dorade....


Sumrak novog dana


„Zamisliš da otvaraš vrata. Mislim, otvaraš zid kuće, na neki način, i stupaš u mrak. Vrata se sa treskom zatvaraju, te onaj zid ponovo dobija svoju prvobitnu formu. Nesigurno zamahuješ rukama kroz vazduh, koji se čini neobično hladnim. Teturaš nepoznatom prostorijom, dok nogom ne udariš u neku pregradu. Ponovo zid. Pokušavaš da pratiš neravne ivice tog graničnika linijom svog tela. Hodaš priljubljen uza zid već duže vreme. Napokon, odustaješ i stropoštavaš se na pod. Već rukom prelaziš preko čela oblivenog lepljivim sekretom, kada se od negde pali svetlo. Bolna svetlost postepeno dovodi tvoje oči do spoznaje da je to tvoja soba. Samo, nema nameštaja. Prazan prostor. Pitaš se zašto.
Dok neko drugi miluje prsten, sa tvojom dušom, u njegovom džepu....“

pseudocitat, nepoznat autor



Ako si ikad i probao da zamisliš novu godinu, bez snega i hladnog vetra, ipak ti se nikada nije nametnula misao da je u tom trenutku, neko, možda, nesvesno zagledan u nebo, koje ne shvata tu pompeznost, dok ga bolno paraju vrišteći vatrometi. Taj neobični zvezdočatac, izložen surovim mrazevima, uživa u svom bolu i u bolu onog tamo gore. „Ipak smo jednaki“, misli u sebi.

Ponekad, dok je gledam krajičkom oka, kako izgovara reči koje ulepšavaju početak novog dana, zalutam u tišinu. Prizor koji se nameće mom pogledu biva uvek postojan – unutar kugle na mom radnom stolu, između veštačkih pahulja promalja se bledo lice, tanke usne i treperave oči, i reči naviru. Da se ne bismo zavaravali, mislio sam da je ovo obična kugla, ukras za novogodišnje praznike....znate ono deda Mraz i irvasi, na svom zadatku, u pozadini se bore sa snežnom mećavom i saonicama punim zavežljaja. Možda je i osoba koja mi je nju prodala to mislila. Istina, ne sećam se lica tog prodavca, što je čudno, međutim, to i nije tako važno. Kuglu sam istog dana postavio na svoj sto i posmatrao je na par trenutaka, te je kasnije smetnuo sasvim sa uma. Pahuljice su uživale u samoći sve do jedne večeri, kada sam ostao dugo uz pisaću mašinu u nemoći da pretočim svoje porođene misli na papir. Sećam se samo da sam zaspao, verovatno od umora. Sna se ne sećam, ionako je protutnjao mojom glavom noseći glavobolju za sobom, koja je uz neki nejasan šapat i bila uzrok buđenja. Jednostavno, kada sam se probudio, ona je bila tamo, unutar kugle. Nežno žensko lice, bez ikakvog grča ili nagoveštaja osmeha, tiho je pevušilo neku setnu pesmicu. Ne, nije me pozdravila, niti mi se uopšte obratila, već je, sasvim prirodno počela da pripoveda isprekidane odlomke ko zna kakvih priča. Nisam bio iznenađen, ni sam ne znam kako, već sam, dovoljno sabran, seo na krevet i pažljivo osluškivao.

„Morski pas, gospodar morskih dubina. Leđno peraje seče vodu koja netremice pravi lažni jauk, upozorenje, ruka smrti je blizu. Oči hladne kao mrak, bezlične, surove, mrtve. Miris krvi je Sveti Gral. Ona je neprestano u potrazi....“


„Jednom malom lutku su, nedavno, nestašna deca otkinula glavu i bacila ga na smetlište. Bio je tada prljav spoj pocrnele vate, a nekada je posmatrao kako princeze odrastaju...“

Priče sam pratio, u početku, s neskrivenim uživanjem i nestrpljenjem, koje se vremenom pretvaralo u iščekivanje, zatim u nelagodu, da bi se, posle, sve to survalo u osećaj tuge. Taj doživljaj običnog posmatrača je bledeo pred svešću o nedodirljivosti glasa unutar kugle. Njen glas je nastavljao da slaže rečenice nepromenjenom brzinom, nije zastajkivao da bi uzimao predah ili da bi osvežio slušaočevu koncentraciju, njega se nisu ticale požutele zavese na mom prozoru, niti tugaljive pesme Bili Holidej sa radija. Međutim, oči su posedovale neku iskricu, koja mi je izmicala, naši pogledi se nikada nisu ukrstili. Priče bi otpočinjale pri smiraju dana i trajale bi do svitanja. Moje krvave beonjače i podbulo lice nisu bile nikakva kazna za bdenje uz taj svet iluzija. Ljudi na ulici su me posmatrali kao klošara, izgnanika, ubicu, grešnika. Naši svetovi su prestali da se prožimaju, čak sam i drugačije hodao od njih. Neprestano sam posrtao, nenaviknut na čvrsto tlo pod nogama. Nekako bih odahnuo kada bih se vratio kući. Bio sam sam sa svojom tajnom. Ništa drugo ne bi postojalo za mene na svetu.

Ne znam kada je tačno počeo period tišine. Jednostavno je zaćutala. U prvom trenu, to je bilo podjednako bolno kao i zasecanje dlana rđavim nožem. Možda mi je tih večeri ispričala svaku priču stvorenu u umu ljudskog roda. Nisam bio svestan da su godine prolazile uz taj kristalan glas, koji je doveo moje čulo sluha do granica senzibilnosti. Prvo sam sam čuo samo otkucaje starog zidnog časovnika kako ritmički cepaju tišinu. Buka, koja je dopirala spolja, me je dovodila postepeno do ludila.

„Prokleta bila“, ponekad bih zavapio, u retkim trenucima kada bi mi se misli povezale u normalne tokove,“napustila si me kad mi je najteže. Uostalom, nisi mi potrebna. Ja sam bio potreban tebi. Tvoja svrha sam bio ja.“ Svest mi je tih dana bila potpuno pomračena. Nekoliko puta sam prijavljivao provalu u stanu, porazbijani nameštaj i ispreturane stvari, da bih, kasnije, uz poneku čašicu, shvatio da sam to ipak ja učinio. Ocrtavale su mi se isprekidane slike u podsvesti, kako zamahujem rukama, divlje šutiram vazduh. Samo bi kugla, nekim čudom, ostajala pošteđena. Vinovnik ovog zla je ostajao netaknut.

Ne vredi da više govorim o tim trenucima. Jedne rane večeri sam nekako skupio hrabrosti da se odvojim od nje zauvek....

Pokušao sam da se vratim pisanju. Sedeo bih za stolom satima, držeći u ruci olovku, zagledan u beli papir ispred sebe. Misli su se ređale u potencijalnol dobrim nizovima, ali ništa od toga ne bi na kraju zavređivalo moju pažnju.

U međuvremenu, postao sam društveno aktivan. Obnovio sam stare veze sa poznanicima koji su se pitali koje me je nebo iznedrilo. Kao odgovor na njihove upitne poglede išla je uvežbana priča kako sam to vreme proveo u inostranstvu, pokušavajući da pristojno zaradim. Naravno, svi su oni već smetnuli sa uma da mi je redovno stizao ček od mojih „voljenih“ roditelja, koji su mi oduvek bili nekako neopipljivi, tamo, daleko. Proveo sam par burnih noći u diskotekama i klubovima, postao popularniji nego što sam ikad bio. Kada bi neko insistirao da ispričam neki detalj iz života „preko grane“, zavalio bih se u fotelju ili sofu, sklopio oči i deklamovao fragmente priča iz kugle. Oni su imali apetit pustinje, stalno bi tražili još, aja sam se prisećao tih momenata iz magle. Uvek se na tome i završavalo.


Bilo je veče pred Novu godinu.
Pozvao sam svoje omiljene prijatelje da zajedno dočekamo rađanje obnovljene, isprazne nade. Bilo je pića, balona i veselih pesmica. Trudili smo se da održimo atmosferu opravdanog iščekivanja, iako je većina od nas znala da će se sa sledećim jutrom vratiti i svi njihovi problemi, nedoumice i glavobolje. Takav trud je ućutkao razmišljanje i ostavio ga zaključanog, u zapećku. Muškarci, koji su precenili svoje mogućnosti u pogledu pića, povraćali su na moj grimizni tepih, a žene su, hronično, zauzimajući kupatilo, pokušavale da povrate sjaj svojih najboljih godina.

Po sklapanju kazaljki društvo se počelo osipati. Uz po neku reč odlazili su u susret novogodišnjoj hladnoći, ostavljajući me zamišljenog kraj vrata, sa usnama koje su se bezuspešno trudile da načine someh. U jednom trenutku ostao sam sasvim sam u kući, sa dve poznanice, koje su u kupatilu imale svoj pir. Dok sam letimično osluškivao njihov histerični smeh, hodao sam po stanu u neodređenom pravcu, praznog pogleda. Zastao sam kod primerka novina zastarelog datuma, koje su me opet podsetile na sutrašnje obaveze. „Još jednom je svet dokazao da nikad ne staje“, mislio sam dok sam nasumice prevrtao požutelu hartiju. „Kada bi jednom stao, za mene.“ Okrenuo sam se i video alkoholisanu ženu koja je pokušavala da napravi sklad između svog veselog lica i nesigurno koraka. Saplela se...

Još uvek ne mogu da se setim kako je njena glava završila u mojim rukama, koje su zamirisale na krv. Sećam se samo vriska njene prijateljice, koja se tada pojavila. Valjda ju je zastrašio moj hladnokrvni izraz lica. A, možda, i to što sam tu glavu položio u okrugli porculanski ukras. Poprskan krvlju, svalio sam se na tepih i zažmurio.
Ličila je na lice iz kugle.
I svet je zaista stao.
Za mene.


moguće da ima i nekih pravopisnih grešaka, nisam proveravao dok sam prekucavao
 
Poslednja izmena:
Generalno, ovo bi bio vrlo fin početak... lično smatram da je ta lepa misao ostala nedovršena, nedorečena, što je šteta... potrudi se da završiš jer stvarno izgleda i zvuči kao da si je presekao... :)


Интересује ме ваше мишљење о овој песми




тихи трептај дубоко унутар
поглед који топи
Енергија позитивног
у тренутку новог рађања
прочишћава се
Бели голуб лети у слободу
поглед, осмех и додир
светлост, одсјај, корак
и ми
пригрљени механизмом хармоније
овај тренутак је срж
која се обезграничава
отворена тачка вечности
добија димензију
 
Da li se više
unervozilo glupilo
il' obezobrazilo slepilo
ili baš ništa više bilo nije
u tom ogledanju
sem njene lepote...

nzm cija je ali ova je strofa pobijedila ako mene pitate
i ja sam neku pjesmu gore okacio ako moze neki komentar makar najgori :sad2: :D

Šarmantna ti je pesma, ali loša ti je metafora pečurke.Koja bi to devojka volela da je vidiš kao pečurku? ( Pretpostavljam da je pesma ljubavna. ) I ne moraš pesmu rimovati ako ti to ne ide. Poslednja strofa ti je sjajna.
 
Šarmantna ti je pesma, ali loša ti je metafora pečurke.Koja bi to devojka volela da je vidiš kao pečurku? ( Pretpostavljam da je pesma ljubavna. ) I ne moraš pesmu rimovati ako ti to ne ide. Poslednja strofa ti je sjajna.

:super:stvarno ne znam koja bi voljela, ali sad zasigurno znam koja ne bi :bye: :D Hvala na zapazanjima :)

Уз кап среће, мрву дара,
свако своје сутра ствара.

Руке пружам, лијепо моје,
да се наша сутра споје.
 
Kako vam se ovo čini?


Odlazim

Marku Stamenkoviću ( in memoriam )

Bilo je mračno
I hladno,
Videla ništa nisam,
Čula sam tihe zvuke
Kako mi govore
Lagano.

Poslednji dah mi je bio težak,
Poslednji pogled spokojan.

Zvuci su postajali tiši
Dok sam se gubila u kiši.

Poslednji pogled na naše mesto,
Na licu se javlja poslednji trzaj...

Dok rani na duši udaram poslednji šav
Okrećem glavu – idem u zaborav.
 
Izgovaraš reči... Usahlim glasom...
Dozivaš k sebi neznana polja...
Uz mećavu blediš sa prolaznim časom...
Dok s fijukom vetra ne pogasne volja...

Tumaraš još uvek hodnikom stranim.
U gomili drugih i tvoje su seni...
I slabašan staješ pred jadima znanim...
Dok umornu dušu učmalost pleni.

Samo si sanjar. Miriš se s time.
Ogromna krila vuku te k plavom...
Pomalo srećan... Ali potišten svime...
Zaborav želiš... I praštaš se s javom...

Razlgedaš slike odmaklih doba...
Osmeh na njima pokušavaš sresti...
Dozivaš eho iz davnašnjih soba...
Smisao tražiš od zgažene svesti...

I u crtama grubim starih portreta...
Smejuljak se vidi na raspalom platnu...
Opaža boja drugačijeg sveta...
Sad kad su mračne zamenile zlatnu...
 
Izgorela krila iznad, raširena agonija,
Kriviš vreme uzdasima, gasiš ga padovima.
Sitni nebeski koraci velike laži skrivaju,
ka nepoznatoj putanji svako pero navodi nas.

Hladna kao modar obraz u drvenom cvetu
bacaš ukočenim osmehom na sunce svoju senku.
Suton pojede zlatno jutro sivim sjajem,
udavi ga ugrizom i prepusti vetru.

A ja, slomljen kao bačeno parče stakla
kidam tanku nit što nas čak i sad spaja.
Al' ne da se, još jadna snaga... a ona je jaka.
 
Sunce je zaplivalo nebom
Zmija je rekla zdravo
Njihove prazne kosti
Sa kojih je oljustena dusa
Legle su u prasinu

Ja stajem uspravno
Pijem njegovo vrelo zlato ocima
I pecurka blazenstva u glavi raste

Gde ides
Pitaju
Bez zastite sazaljivog boga cetiri slova
Idem ka Ra
Kazem
Tamo gde se na gleznjevima Nuit
Mreste smaragdi i rubini maga

Nagost skrivena mrakom
Okovi razuma
Prazni simboli
Od toga bezim
U Totovoj barci
Sekuci talase nemog plavetnila

Sloboda vristi kad je nadjes
I cini da povetarac blazensva
Prostruji tvojom ogoljenom dusom
 
Uvreda

Dužina ove neizbežne patnje
prevazišla je moja očekivanja,
prešla čvrstu odbrambenu liniju
duha naviklog na borbu.

Ničim se ne može osporiti očaj
nemerljiv, sraman i uporan,
očaj koji mi šapuće da sam lišena
nečijeg smeha, pogleda, glasa.

Dubina i trajanje nekih tuga
vređaju svoje žrtve i svedoke takvog ispaštanja.​
 
Самоћа

Премало добрих људи,
Превише тужних сенки,
Мамурни град се буди.

На екс ме пије прошлост.
Вучем се улицама,
Имун на прву светлост.
Изгубљен међ' звездама.

Просипам своје време,
Кораке, своје звезде,
Узалуд тражим раме,
Брата, да исплачем се.

Странац у своме граду,
Да л' радује се јутру?
 
Iznova negde tu... U beskraju nabacanih reči... U besmislu trajanja... U prolaznosti trenutka... Tu sam ja, tu je svet, odmakla doba, odsanjane čežnje, zaboravljena htenja i izgubljeni sati... Tu sam negde... U rečima koje odzvanjaju u daljini... U tom dalekom ehu koje me doziva. Da krenem. Ne znam kud. Ni odakle. Ni zašto. Pitanja. Dosadna pitanja. I misli... Poznate misli... Sunce koji izlazi... Mrak koji baca... I taj svet... Taj dosadni svet... I život koji glumim...

Da li me čuju daleke reke? Neznana ušća? Mora, talasi? Da li je to zaborav koji me doziva da stanem? Odakle dolazi Sunce? Kuda li lete ovi leptiri? Zašto ovo plavo nebo želi da me proguta? Zašto je taj beskraj toliko strašan? Zašto sam ovde? Zašto glumim? U ovoj ulozi, u ovoj predstavi, u ovom teatru? Zašto ponavljam stvari koje su već rečene? Zašto govorim ono što bi neko drugi jednom rekao? Zašto je sve već kazano?

Nemoć. Nemoć koju pretačem kroz svoje snove. Nemoć koju skrivam pod velom prolaznosti. Od tokova reka... Od nerođenih duga... Udara vetra... Trave koja se povija... Cveta koji se uspinje pred nežnim zracima daljine... Crvenila ruža... Tubrobne jeseni... Od svega toga, od sebe, od svoje slabosti. I čekam. Čekam, jer znam da će prolaznost i mene obaviti svojim velom. Čekam jer se i sam bojim večnosti. Čekam zbog strasti, zbog ptica, zbog danas, zbog juče... Zbog zvezda na tamnom nebu, zbog svetiljki razustih pustim ulicama besmisla... Čekam jer sam ovde već prošao. Jer sam svugde već bio. Jer nigde niste nisam stremio. Jer i dalje ništa ne razumem. Jer ništa neću shvatiti. Jer je sve samo predstava...

Glumim. Glume svi. Nesvesni svoje glume. Besmisla, prolaznosti... Trajanja. Ta ista scena, iste zavese, isti ljudi drugačijih imena... Isti aplauz, ista teskoba... I uteha... U rečima... Poznatim, praznim rečima... Već mnogo puta izgovorenim. Mnogo puta zaboravljenim. Rečima koje spuštaju i uzdižu. Rečima koje glumim... Životu koji glumim...
 
Poezija toka misli

Nova, postmoderna poezija ne boluje od uzusa pretpostavljenih usmjerenja, već, bez imalo stida (ups, dvoumljenja) uobličava nove kanone poetica.

Marina Drobnjaković čini korak dalje, i u duhu Bodlera i Verlena, simbolizmom okrunjena vabi za vlastitim usmjerenjem.

Postmoderna u stihovima njenim nije ništa drugo do upravo simbolika sopstvenih, modernističkih usmjerenja. Unutar postmoderne.

Tok sopstvenih misli je kod Marine suština sama. Poezije.

Riječ urednika
Sabahudin Hadžialić



http://diogenplus.weebly.com/marina-drobnjakovic.html
 
Poslednja izmena:
Olovno nebo slama se na mene;
sa druge strane ulice stojiš sama
naslonjena na drvo jabuke,
gledajući u beskonačne kolone ljudi.

Zaustavim vreme i stavim masku,
lice će biti sprženo svetlošću tvojih očiju;
čekaj, sporim hodom krećem ka tebi
kao slepac u masi tražim put
koji polako nestaje ispred mene.

Korice života padaju na zemlju,
a ja, u letu da ih uhvatim,
prolazim kraj tebe hladno i obično,
uz ono klasično "ćao",
kao prolazak pored običnog prijatelja.

A posle pitam noć hoće li sutra šta biti
hoće li novo parče života padati,
a ja se opet bezumno zaleteti da ga uhvatim,
zaboravivši na tebe i to drvo na koje se naslanjaš,
zaboravivši na tvoj proždrljivi um.

Da, pojela si me, i guleći koru mene ispečenog
lagano se pripremaš za večeru.
Upalimo sveće i naspimo vino
da atmosfera bude k'o u filmu;
ta bespomoćna naivna romantika.

Želiš li da zaigraš možda jednom
ples u noći, na slaboj mesečini,
ili želiš možda da upalim svetlo
i da pričamo na beskonačnoj poljani
uz blagi džez u pozadini?

Daj mi ruku, položi dlan
odvojimo se od tog drveta
i od groznog formalnog "ćao".
Hajde da letimo zajedno.

:(
 
Од мене следи серија дневних вежбања, не очекујте богзнашта од уметности :)

Данас ме боли стварност,
Нагриза моје риме,
Из ока краде светлост...
Да ли је живот име,
За то што краде радост?
Знам, сан очекује ме,
И криви моју лењост...

Ал' стварност окива ме,
За стену приземнога,
Као капање чесме,
Проблеми животнога,
Кљуцају моје теме.
Кад доста ми је свега,
Још једном посете ме...

Песник. Ал'кад му стоје,
Рачуни на гомили,
Кад тело упорно је,
Да му се храна мили,
И песма ту престаје...
Уз осмех накисли,
И рима отужна је...
 
Poslednja izmena:
Прождире сунце сенке,
Тренутак кад се споје,
Зора и прамен тмине...
Нетрагом нестао је,
Шеретски трептај звезде...
И сан се, испод зраке,
Сунчеве, прве, топле,
Растапа пред буђење...
На позор већ су птице.
Не би ли као своје,
Рођене, најмилије,
Сневаче поздравиле.
 
На погрешној сам страни вере.
У инат новим боговима,
Што траже слепо веровање,
Ја гајим сумњу у мислима,
И грех свој смртни- размишљање.

Нећу да клечим пред олтаром,
Да глумим веру у идоле,
Док одвратан сам себи самом...
Нек сами поштују престоле,
Ја срушићу их са осмехом.

Хиљаде нових месија је,
Вуку за рукав за спасење,
Што увек само њихово је.
Хиљадуједно откровење,
Прориче пропаст баш душе моје.

И зато лепо припремам се,
За сваку њину верзију пакла,
Слободног нек ме демони носе...
Слобода само ми остала,
Свет њихов друго узео је...
 
У целофану трулеж с машном,
Прикладно, с цвећем, уз фанфаре,
С најбољим вештачким осмехом,
Сервирам лажно обећање.

Кад све на свету пролазно је,
Што не бих наду продужио,
У слатке лажи уљуљко своје,
Док те још нисам напустио?

Ти знаш, ал' желиш да верујеш,
Та вера мени ће помоћи,
У стару замку да упаднеш,
Да опстанемо. Бар ове ноћи...
 
Да л' и ти волиш да заплачеш,
Уз урлик ветра пред олују,
Да и пре неба сузе почнеш,
И оне дуго, дуго, трају?

Свој облак мрачни да ли спојиш,
С лавином сивомшто се ваља,
У бљеску муње га истопиш,
Сузама горког покајања?

Или ја можда усамљен сам,
Сред својих греха и горчине,
Беснилом неба да их спирам,
Покис'о гледам у даљине...
Да ли сам сам?
 

Back
Top