Mali virtuelni klub pesnika

  • Začetnik teme Začetnik teme BAUK
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Majesty Of The Nightsky:
Jos jednom mi je drago da ti se svidja moj stil pisanja....
Slozili smo se oko teskih trenutaka.....meni je pisanje mocan ventil za sva nagomilana osecanja...

Računajući i mene, imaš još jednog obožavaoca. Ono što je vezano za moj predhodni komentar leži u dubini mojih osećanja. Moj brat je umro od posledica narkomanije, i samim tim nisam spreman da čitam a ni podržim bilo kakav vid poziva na dop ili nirvanu. Imali smo jednog potencijalno dobrog pisca, koji je svet gledao tako crno zahvaćen koprenom zavisnosti. Umetnost, s njom i književnost, ne može se bilo čijim stavom, pa ni mojim ograničavati. Naravno da smo svi spremni na pero tek kada smo duboko dirnuti, pa čak i ako je neko od nas u velikoj koliziji sa jednostavnim i ustrojenim Svetom.

Što se tiče glasanja, ostaje nam još par dana da završimo s tim...
 
:D Neko vreme me nije bilo na ovim stranicama,no to nikako ne znaci da Vas nisam iz prikrajka posmatrala i uzivala uz Vase stihove.Evo,zapisah ponesto i sama..

Covece,daj,covek budi

A ljubav je slepa,znate i sami...
Slepcu su prsti,shto ochi nekom.
Znam,uchinicu Vam se dalekom...
Ne.Ne trazim ja milost Vashu!
Milost je na Bogu!
A ko proba Bog biti,
ko zeli suditi,
zna da i sam mora dushevan biti!

I,sad nek potegne kamen onaj
koji nikad nije osetio ochaj...
koji nije osetio strast...
koji nije pozeleo slast!
Bog nek' mi sudi!
A ti,Covece...ti milostiv budi...

I znam ja kakvi su ljudi-
svi bi da sude,ocene daju,
traze kazne,a dushe im prazne!

No,Covece,daj covek budi...
Ponizno hodaj,al' ipak idi-
jer hod tvoj uvek neko vidi!

Hej,Covece,Daj covek budi!
 
Zdravo svima,

po prvi puta se javljam ovdje.Htjela bi da se predstavim i da me upoznate kroz moje pjesme.Pjesme i krace pricice pisem 6 godina ali jos nigdje nisam svoje tekstove objavljivala.Zelja mi je da to podjelim sa vama...a za pocetak evo jedne pjesme koja se zove

Osluskuj

OSLUSKUJ KAKO VJETAR SUMI,
CUCES KAKO LISCE SAPCE.
OSLUSKUJ KAKO RIJEKA TECE,
CUCES ZUBOR.
OSLUSKUJ RITAM,
CUCES MUZIKU.
OSLUSKUJ NEBO,
CUCES TAJNU SKRIVENU
O PJESMI ZALJUBLJENIH.
OSLUSKUJ SRCE,
CUCES LJUBAV.
LJUBAV OTVARA DUSU.
OSLUSKUJ OSVIT SVJEZINE
I PRVI CVRKUT PTICA.
MEDJU NJIMA PREPOZNACES JEDNU
KOJA PJEVA O RITMU LJUBAVI.
 
Goran Jovanic:
Majesty Of The Nightsky:
Jos jednom mi je drago da ti se svidja moj stil pisanja....
Slozili smo se oko teskih trenutaka.....meni je pisanje mocan ventil za sva nagomilana osecanja...

Računajući i mene, imaš još jednog obožavaoca. Ono što je vezano za moj predhodni komentar leži u dubini mojih osećanja. Moj brat je umro od posledica narkomanije, i samim tim nisam spreman da čitam a ni podržim bilo kakav vid poziva na dop ili nirvanu. Imali smo jednog potencijalno dobrog pisca, koji je svet gledao tako crno zahvaćen koprenom zavisnosti. Umetnost, s njom i književnost, ne može se bilo čijim stavom, pa ni mojim ograničavati. Naravno da smo svi spremni na pero tek kada smo duboko dirnuti, pa čak i ako je neko od nas u velikoj koliziji sa jednostavnim i ustrojenim Svetom.

Što se tiče glasanja, ostaje nam još par dana da završimo s tim...

:oops: Drago mi je da ti se svidjaju moje pesme. Spremam jednu sjajnu pricu i jedva cekam da vam je pokazem. Malo cu pauzirati zbog Exita, ali ocekujte me za jedno nedelju dana.
I razumem te....sto se narkomanije tice....OK je....
 
Pomenuo sam rekapitulaciju dosadasnjih pobednika. Pa evo prve pobednicke pesme:
Goran Jovanic:
VisionOfDisorder:
Recidiv Ljubavi

kada sam shvatio da tvoje unishtenje ima lice
pozeleo sam opet
video sam sebe opustoshenog zimom
tvoji bezosecajni pokreti usekli su me vechno
vekovi praznine odzvanjali su sekundama
chuo sam
topot gnevnih
vapaj ponizenih
urlik napushtenih
...zapitao sam se gde si
setio sam se tvog bledog ludila
ponosnom hladnocom kojom si me gledala
i kako sam se smejao dok sam je topio
pustio bih tvoju bolest da me obuzme
slomio bih je njenom snagom
jednim zamahom prisvojio bih svetlost koju krijesh
vreme bi onda postalo beznachajno
kao shto je sad beznachajno da te josh uvek volim
to je samo iskra u olupini jada
koja se nada da je se josh uvek secash....

Ovako izgleda pobednicka pesma. Nadam se da ce nam kolega pruziti jos neku od svojih pesama.
 
Pobednica za sledeci mesec:
Goran Jovanic:
triple one:
ODLAZAK
Da, vreme je da se krene. Tiho i neprimetno ode
u blagu svetlost.
Nismo mi oni, deo prevrtljive varke lude.
Gnusna nam je zemnost.

Vani nekuda se otići mora, daleko odavde.
Tek je tamo Istina.
Neizdrživo je medju ljudima, oni mrtvi hode.
Van Crnog, Belina.

Protiče vreme, sporo kao mrav.
U njemu smo.
Želimo najviši komad neba, čist i plav.
Zar ne, pesmo?

Stravična je podnevna tišina, ovaj
gluvi čas.
Znaš već šta hoćemo, zato daj
nam Spas.



Ovo je prva pobednicka pesama , medju jednakima.
 
Evo i sledece:
Goran Jovanic:
Pobednicka pesma za januar mesec glasi:

Koraci,
dobuju sve jace,
a ja sam gola,
kao usamljeni potok,
gola i zudna,
okruzena mrakom,
gola i pokorna,
zedna topline,
gola i placna,
jer strahujem i patim.
A tebe nema
da okujes mi snagu
nema te
da utolis mi zudnju
nema te
da pruzis mi toplinu
nema te;
Niotkud te nema.

Pesma je izasla u romanu "Olovne suze" KOV 1998.
 
Prvi od pobednika za mesec februar:
Goran Jovanic:
Ovo je prva od jednakih , pobednička pesma za mesec februar:
devojchica73:
Ne smem da volim

Ne smem da volim!
Dusa mi ne da!
Jer,kad se slucajno nekome preda,
sibana bude toljagom teskom,
i sve sto ucinim ispadne greskom!
Greska mi sudba,i zivot mi greska
ne znam-valjda sam gresnica teska.
Valjda je voleti greh,
valjda ja nemam pravo na smeh.
smeh je za ljude druge,
sto se iza lazi kriju,
a istinu traze...neka...
neka im njihove sarene laze!
Neka...meni je dosta i suza koja...
Barem cu znati da je moja.
Znam,prepisana nije-i necu,
necu da je krijem.
Sto Vama sreca-to meni tuga nek' je
nek' mi makar ona smiraj da...
bar ona-jer drugo vise nemam ja!
 
Goran Jovanic:
Ovo je druga od jednakih, pobednička pema za mesec februar:
manhunter:
RAZGOVOR SA DAVIDOM



Reci nam, Davide,
imena umrlih
daj da cujemo
njihove krike

Reci nam, svemocni care,
Koliko puta
Po trideset dukata si uzeo
Da li si ikad sebe optuzio?
Pricaj o zabludama svojim,
koje nisi hteo da priznas
o, vladaru nas

reci nam cenu nasih dusa

Zasto cutis Davide,
Slatkorecivi prince,
Pricaj

Pricaj o porazima svojim
I bitkama koje nisi dobio
Reci Davide,
zeljni smo znanja
zasto cutis
o, ponizni slugo nas?
 
Pobednik za mesec mart:
terapeut:
Devojcica 73 ,pobednik ovog meseca

CUTIMO...

Proteci ce Dunavom nasim hladnim
jos mnogo,mnogo vode
i vetrova cemo jos dugo slusati huk
a onda ce cas doci,kada cemo napokon moci
ove tisine prekinuti muk.

Ma,tisina ova i nije nasa volja
al' ipak bar je od pogrde bolja.
Jer,svaka nasa rec izrecena sada
samo je nalicje ljubavi,izgubljena nada.

Cutimo...tako je bolje...
Reci neka se zalede nase
Cutimo...
Da nas nikada vise ne uplase.

Da nas ne zaprepasti
taj ton sto znacenja nema,
taj zvuk sto smisao svaki gubi
onoga trena kad oci u oci stanemo
onoga casa kad u istinu padnemo
i vidimo da dusa jos dusu ljubi.

Molim te,Cutimo...
Daj nam priliku poslednju
da u tisini beskrajnoj prihvatimo...
Odlazimo-a ljubimo...

Kao i svakog meseca cestitam pobedniku...
 
Goran Jovanic:
Evo pobedničke pesme za mesec april. Ona još jednom potvrčuje činjenicu da u poeziji čistota i opuštenost sa malo odabranih reči znaju da budu vrlo jake i prodorne te da lako osvajaju nača srca.
manhunter:
LJUBAV?

Volim
tvoje zrake iz očiju
kada kaplju zorom koja se budi
Volim
tebe na mom telu
Volim
kada mi radiš ono što
Volim
da osetim kucanje tvoje kože
Volim
tebe
 
Goran Jovanic:
Evo i pobednika za mesec maj.


HEBEHA:
Korak uz vrijeme

Zagledan u sjenku tvoga oka,
moj dah putuje i ćuti.
Uzdasi iz srca duboka
sapuću netaknuti.

I sve su minuti.

Dodiri srcem putuju sami,
svaki muke da skrati.
Kad osmjeh tvoj bljesne u tami
ja molim da se vrati.

I sve su sati.

Pogledi prelijeću od oka do duše,
putuju razuzdani,
suze iz srca sjećanja guše,
ne idi dalje, stani...

I sve su dani.

Naše su sjenke zauvjek mirne
na bijelom zidu
i svaki pogled koji me dirne
ima u vidu

jer godine idu.

Ja još te volim beskrajno,
tvoj dah na srcu je breme.
To osjećanje je trajno
dok klija u srcu sjeme.

A teku vjekovi kroz vječnost i vrijeme.

Moram da primetim da je kvalitet ostao na visokom nivou , ali je broj učesnika smanjen. Nadam se da su kolege sada samo opčinjene prolećem i njegovim iskrama.
 
Još jedna mala dopuna. Od nedavno informacije o knjizi koja je izašla u Americi možete naći na sledećem sajtu www.trafford.co./05/0146
Mada očekujem da će na pomenuti sajt stići uskoro i kritika koju ste već mogli da pročitate. Ako neko ima nešto slično, u cilju boljeg upoznavanja sa njegovim radom, slobodan je da iznese adresu sajta, na kojoj se takva informacija može naći.
 
Goran Jovanic:
Još jedna mala dopuna. Od nedavno informacije o knjizi koja je izašla u Americi možete naći na sledećem sajtu www.trafford.com/05/0146
Mada očekujem da će na pomenuti sajt stići uskoro i kritika koju ste već mogli da pročitate. Ako neko ima nešto slično, u cilju boljeg upoznavanja sa njegovim radom, slobodan je da iznese adresu sajta, na kojoj se takva informacija može naći.
Izvinite, adresa je www.trafford.com/05-0146
 
Pozdrav ljudima inovativnog i neukrotivog duha!
Ja pisem pjesme vec 9 godina,i nisam do sada objavljivala.Cesto se zbog tudjih misljenja i sumnje
u sopstveni talenat(sebe)odustaje od zelje za objavljivanjem,cak i dolazi do blokade zbog nepovoljnih misljenja.Rijetko ko moze da procijeni tvoj talenat,ono sto ti vidis i osjecas drugi tumace
kroz sopstvena iskustva i dostignuca,ili zato sto porede sa poznatom i priznatom literaturom.
Ti sam mozes da osjetis koliko su zive slike u tvojim stihovima,i koliko su duboka osjecanja,
sto nagone te da gradis mostove nad neistrazenim
kanjonima svoje maste.
 
Ako neko i prochita(; prihwatam swe kritike....

Noc je... zapravo jedna sveza vecher koja je naizgled kao i sve ostale... Ipak neshto je postojalo shto je remetilo chitavu njenu pojavu... Ljudi nisu bili u zurbi, sve je bilo tako lagano i opushteno, bilo je prijatno i sveze... mrak samo shto se nije pojavio i ulichne svetiljke upalile... Nebo predivno, vedro... zvezde su se polako jedna po jedna, chinilo sechak u paru pojavljivale bash kao i ona dva para koji su se drzali tek jedva za ruke i proshla kraj nje... Dunav je usporio svoj ritam, bacila je pogled preko na tvrdjavu... I ako vec godinama nosi istu istoriju, na istom mestu, ovog puta je lichila poput neke palate sa misterioznom primamljivom slatkom tajnom... Pogled joj je mamila reka, svetiljke, nebo chak sve to zajedno sa zaljubljenim parovima chinilo je da chuje neku charobnu muziku... kao da je dopirala iz davno zaboravljenih odaja tvrdjave i sada mamile je ko zna zbog chega... Da li je za to krivo prolece? Da lako je okriviti nekog drugog... sve to je prozivela kroz jedan pogled, jedan udah, dok je vec pri izdisaju, novom treptaju sve izgledalo drugachije... Opet je spustila glavu, ochi su lutale trazeci neshto... bilo joj je hladno, zadrhtala j, i ako je znala da se neshto deshava, u takvoj situaciji bi normalno skrenula misli i nasmeshila se. Ovog puta lice joj se nije moglo pomaci... celo njeno telo kao da je utrnulo... a suza po suza je pravila pravu oluju u njoj, plaveci ochi... nije joj bilo jasno kako vishe ne moze da ih kontrolishe... ptica u njenim grudima se uznemirila mashuci krilima i udarajuci krilima u teshke okove...izgubila je ulogu...stavila je samo shake preko ochiju skrivajuci se od tudjih pogleda i shvatajuci da je sve ovo unishtava... Josh nekoliko trenutaka je sedela ne pomichno a zatim otshetala ka mostu bezeci od svih tih ljudi, bezeci od proleca... u kavez sa svojom pticom.... nije ni primetila kada joj je krv potekla niz lice... ovo nikad ranije nije videla...ne ...to nisu bile suzerazmishljala je...mozda je to i umislila, ali ne...znala je da ne sanja... Nijeje bilo briga... tada je sve shvatila...nije njena ptica plakala... to je bila njena dusha...ovog puta znala je da polako ishchezava zajedno sa svim ljudima i prolecem koje je ostavila iza sebe zauvek sahranjene na mesto gde vishe nema povratka...znala je da ako se sve ovo nastavi... da ako njena dusha bude chesto krvarila za nju nikad nece osvanuti sutra, ni ovde, ni u drugoj dimenziji, chak ni u drugom vremenu... Da li bi trebalo da je uhvati panika? Da li je to krv upozorava? Dusha se razbolela...Ali ne to nije bila blaga kijavica koja bi ovlazila ochi... to je bila metastaza koja je zahvatila
njeno plashljivo srce... polako se shirila...sve je to preshlo na njenu dushu i za to pati i njeno telo...postepena i povremena oduzetost a sada i suze boje krwi... zapravo, to i jeste bila krw...ali neshto,gotovo malo drugachija od one koja joj je tekla venama... Nema smisla... niko je ne zeli...dobro je znala da je ljubav pokretach svega... ali njen zivot nije imalo shta da pokrece osim proklete tuge...mislila je da mozda nebo zeli da je lishi muka tako shto ce joj dushu degradirati zauvek. Nebo je znalo da je napravilo greshku... dusha sa greshkom... pochela je da sipi kisha... izgleda da ni nebo nije ostalo ravnodushno...ovo joj je nekako prijalo... ne, zaklopila je ochi... "otvori"... "otvori" chula je neke zvukove koje su tako lichila na onu muziku koju je slushala posmatrajuci tvrdjavu... poslushala je i osetila kako kisha dobuje po njenoj kozi... kapljice su bile ne podnoshljivo vrele...skroz mokra i uplashena osecala je kako se vrele kapljicemeshaju sa kapljicama krwi na njenom licu... Pogledala je nebo... nije bilo ni jednog oblaka... bilo je vedro.. sve je bilo tu.. odakle je ta kisha?... sve se stishalo... ptica umirila...sishla je sa mosta i nikoga nije bilo... shetala je mirnim i tihim ulicama shto je bila prava retkost u to doba...nikog, nigde na ulici... ni jednog pijanca, ni jednog ulichnog sviracha, ni jednog prosjaka, ni jednog zaljubljenog para... swa svetla su bila pogashena... Proshlo je mnogo vremena a nije svanulo... setila se da iz dzepa izvuche mali kompas koji je ponekad nosila sa sobom... znala je da ce joj jednom zatrebati... ako joj se srce kojim slichajem izgubi... trazila bi jug... ali bi skazaljka uporno bezala na sever... ma ko ce ga znati, stari pijachni sat ili kineski kompas... sada je pokushala da shvati.... cela ova pricha joj je protekla mislima dok je u jednom trenutku pokushavala da izvadi kompas iz dzepa...setila se da je osim u njenim rukama, kompas bio u rukama njene drugarice... chudno u njenim rukama kazaljka se nikada nije vrtela u bezdan... bila je poslushna... i uvek pokazivala jug... pomislila je... da li to znachi da ona nema svoj jug... pogledala je ne spretno u zardjali chelichni sat, odnosno kompas vlazan od kishe i krvi... Kazaljka se vrtela u bezdan... o b(B)oze... gde se nalazila? shta se sve ovo deshava? josh jedan snazan udar krila ptica... krenula je da stavi kompas nazad u dzep ali joj je pao na kameni pod... gledala ga je sa nevericom...kazaljke su se i dalje vrtele u bezdan... sve u krug... ne menjajuci smer... pokushala je da potrchi... pozelela da nestane... Medjutim, svakim novim pokushajem bila bi sve sporija...
zapazila je zatim josh jednu kapljicu krvi kako klizi... newerovatno sporo... mogla ju je videti kako pada dok na kraju ne bi pala tako chujno na kamene ulichne plochice... shta se to deshava... to je bilo protiv svih pravila fizike i uopshte bilo koje prirodne nauke... Setila se svojih uchitelja koji su uvek naglashavalida ce im to trebati kad-tad u zivotu... setio se i djaka koji bi ironichno protivurechio tome... izgleda da su ovog puta ipak uchenici bili u prawu... ovde se ne moze primeniti nikakwo racionalno objashnjenje...shetala je i shetala... zora nikako da svane... jeste da je oduvek imala losh osecaj za vreme, ali ovo je prevazilazilo sve moguce i nemoguce granice... Josh vishe ju je chudilo da na ulici nema zive dushe...ni jedne jedino zivotinje... ni chega... odustala je od potrage... kisha je opet pochela... ali kapljice su padale takosporo da bi gotovo bilo moguce uhvatiti svaku... pala je na kolena i potrazila svoj mp3 player ali ni njega nije bilo...pogledala je... pokushala i nije widela sebe... da li je ona bila samo neka ne vidljiva misao koja razmishlja... Sledeci put kada je pogledala sve je bilo na svom mestu... ali neshto je odisalo welikom promenom... telo kao da joj je bilo prozirno... ili je vuklo ka tome...ove je bilo previshe za nju... pochela je da peva... prvi put da je sebe mogla tako jasno da chuje... kao da slusha nekog drugog... tako je lepo pevala...sebe je teshila svojom pesmom dok nije primetila da peva neku pesmu koju nikad ranije nije ni chula. Melodija je bila inzvaredna... magichna... a text... chak je izgovarala neke reche koje nije poznavala... rechi vilenjaka iz bajki o kojima je chula iz bajki... ne... te rechi nisu registrovane u njenom jeziku...svejedno...nastavila je da peva, diveci se svakom sledecem charobnom trenutku... u trenutku kada je prestala da peva... chula je kako se pesma shiri ulicama i odjekuje... putuje i putuje... pesma se ponavljala iznova i iznova... otishla je na mesto gde je ispustila kompas ali ga nije pronashla... pogledala je opet svoje telo koje je postojalo sve prozirnije... blesnulo je neko svetlo koje joj je zamutilo vid...odjednom kao da je swe bilo kao pre... ljudi su prolazili pored nje ali je nisu primecivali... prishla je nekom detetu koje je stajalo kod jednog starog treshnjinog drveta... progovorila par rechi, ni sama sebe nije razumela... prilazila je mnogim ljudima ali svi onigledali su u njenom pravcu... pravo u ochi... ali i dalje ne odgovarajuci... bez bilo kakvog izraza... nishta... neshto se desilo... Pala je noc... razocharana se dovukla do mosta i ponovo posmatrala zaljubljene parove koji su joj izgledali isto onako kao kada je jednom zaklopila ochi i izdahnula svez vazduh...sada je zadrzavala dah bojeci se da bi sledecim izdahom opet proshla kroz svoj ili neki tudji pakao... chudno... pogledala je na sat jedne
crkve koja ranije nije bila tu...nije je bilo ni prethodne vecheri... kako je mogla tako brzo da se sagradi... mada nije ona obratila toliko paznju na chinjenicu da je crkva tako brzo sagradjena , koliko na to da su minuti sve brze prolazili na satu a ona nije izdahnula... posmatrala je sad vec zabrinuto weliki crkveni sat i proshlo je vec devet minuta a ona nije izdahnula...Chudno... sabrala se... Noc bi trajala ne moguce dugo a dan bi proshao neverovatno brzo... ko ga shisha... i onako je oduvek volela noci... Pogledala je ponovo u crkweni sat i kazaljke su otkucavale ravno dvanaest sati... a crkva je bila izgradjena na severu u pravcu tih skazaljka koje su ne pomichno ocrtavale ponoc... Znalo je to jer je ranije dok je josh imala kompas dolazila uvek na isto mesto da posmatra severno nebo i sazvezdja poput Labuda i Kasiopeje koje je tamo redovno susrecala... sada je crkva bila na tom mestu... njoj svi satovi i kompasi pokazuku ili dvanaest sati ili sever... sagnula je glavu, prekrila ochi vlaznim shakama, pokushavajuci da se nasmeje svemu misleci da ce se time vratiti na staro... ali umesto osmeha josh jedna kapljica krvi joj je pala na dlan... primakla ga je usnama... kapljica nije imala ukus krwi.... ali je bila krw... bila je newerovatno slatka poput vina... da ... znala je i ona da bude takva i ad ljude opija svojim sharmom i pogledom... mahinalno je pogledala na sat jer je znala da je u to wreme nekada imala malo porodichno okupljanje... kazaljke su se vrtele u bezdan i sledeceg trena joj je sve pred ochima smrachilo... crkwe vishe nije bilo na tom mestu... da josh jedna noc...zar opet swe po starom... spustila se na peskovitu plazu kraj Dunawa... legla je na ledja i posmatrala neb.. zvezde su sjajile nekim nowim, magichnim zarom... Ochi su joj se sad prikovale
za njen sad jedini krow.. razmishljala je po ko zna koji put o ljubavi... o njenoj chudnovatoj energiji, magichnosti... toliko je zelela da opet woli i da nekog uchini srecnim... da bude voljena... da li za njenu dushu postoji zakrpa... da li je ovo cena tog ludila... da li je sebichna... Ako nadje zakrpu da li ce time nekoj drugoj dushi ili bicu zbog emotivne ravnoteze u
prirodi oduzeti srecu i smisao? ako dovoljno bude verovala u ljubav i dovoljno zelela... ona ce joj se i desiti... gluposti... zelela je da oseti prawu ljubaw... podigla se i posmatrala horizont boje meda, breskwe i krwi... Takaw akwarel nebi niko mogao predstawiti... galebowi i laste su bili utopljeni u Dunavu... kako je to moguce... oduvek je volela ptice... Uskochila je u wodu i krenula da spase makar jednu lastu, jedan zivot... Iznela je jednu na obalu... Drhtala je poput njene ptice u grudima...
Nakon nekoliko trenutaka glawa joj je klonula a ona je pokushala sa par energichnih pokreta da je ugreje i oziwi... "otwori ochi" "otwori" ... opet
onaj prokleti glas... Ubrzo su na perije ptice pale kapljice krwi... Nije uspela da je spasi... bila je potpuno razocharana, shvativshi da nikome ne moze pomoci chak i ako je niko ne primecuje... kakav shokantan dogadjaj...Prolece je umrlo u rukama jedne devojke...
Jedna devojka je sprechila jedno bice da josh jednom odleti na jug...
Shvatila je swe sad... swi i swe ima svoj jug osim je... glupa patetika... opet ju je savladala... znala je da sve shto ima veze sa jugom nema veze sa njom... za nju nema ljubavi, nema srece... Opet je legla na vlazni pesak... poslednji put chula talas Dunawa, osetila onaj charobni trenutak ali njega negde u iluziji izgubila... osetila je kako ej neshto probada na mesto koje bi se otprilike nalazilo izmedju glave i srca... razuma i osecanja... ispustila je josh nekoliko kapljica krwi i zauvek otishla na neko mesto gde nema ni istoka ni zapada... ni severa ni juga... otishla je u pratnji one pesme koju je pevala na plochniku jedne lude ulice...poslednja misao joj ej ujedno bila i njena molba... neka swi nadju svoj jug, mesto gde se radjaju laste... ne mestu gde je jednom ziwela boginja ljubawi
 
Goran Jovanic:
Nisam bas zaljubljen u ideju da bas ja otvorim ovu temu. Vise sam voleo da to uradi neko od Vas , jer sam tokom ovih nekoliko meseci navukao na sebe gnev mnogih mladih umetnika. Ali posto to niko nije preuzeo od Vas , bice mi cast da Vas pozovem da sa svojim pesmama i pricama (odlomcima) ucestvujete u skromnom , nepretencioznom , virtuelnom klubu pesnika i pisaca. Sama rec virtuelni , govori nam da je klub neformalan , da nema zvanicnog clanstva i da clan postaje svako ko da svoju pesmu ili tekst.

:D Ovo sam shvatio kao poziv neafirmisanim "umetnicima" da pokazu svoje umece..i naravno ljubazno vas molim da date svoje objektivno misljenje o sledecim sa stihovima kojima bih potrazio mesto u vasem klubu: :arrow:

Spam :evil:

Moj slatki spame,
zeljo sistema,
svakoga dana zivis u meni,
foldere rusis,Nortona nema.

Samo na kratko,kad zaspe snovi,
dodje kraj tebe i virus novi.

Nekog ja brisem,neki sam ode,
al TI me zednog vodis kraj vode!

Godine idu standardi novi
al mi zbog tebe i dalje drhte snovi.

Mozda je i drugi kvar po sredi,
mada to meni nista ne vredi.

Reci cu samo,al znas i sama
kakav je software zivotna fama...


Moj slatki spame,
slicnih tebi ima na tuce,
ali jos nesto ti moras znati
da samo zbog tebe formatiram srce.
:oops:
 

Back
Top