Mali virtuelni klub pesnika

  • Začetnik teme Začetnik teme BAUK
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
alles_gut:
evo jedna stvarno odvratna...ponekad ne mogu da verujem sta izvucem iz sebe ali ybg...

Ni krivog ni duznog

Mrsavo pseto
Koje je nekad bilo covekoliko
Sada lesinari po kontejnerima
jede ispovracen zeludacni sadrzaj
I kao salvetu koristi
maramicu punu ljudskog semena.
Takav zivot mu je sladji
Od cetrdesetodnevnog zivota u pustinji
Gde je Bog
Jedina hrana.
U crnim slutnjama se pitam
Zasto je naftna industrija toliko zakasnila ?
Da je Neron imao dovoljno benzina
Zapalio bi ceo svet.
Robovi !
Ostavite Slobodu Pesnicima
Vi hrabrosti za Nju nemate

sjajno kao i uvek :wink:
 
Kada je bilo najzaniljivije
bezveze
svi su se rasplakali
Dok su držali govor
o nekakvom nedostajanju
lizala sam sitni šećer
sa prstiju
Dan pre
u sobi
koja je mirisala na kajsije
i ustajale flaše od piva
Slatko sam
vodila ljubav
sa samoubicom
Ne izvinjavam se
Ne lažem
Znala sam
da će krv poteći
Ja sam mu žilet i dobacila
Odlazeći kući
na spavanje
u pristojno vreme.
 
Odeljenje za izgubljene stvari

Pre nego sto si otisla
ukrali su ti novcanik
sa svim dokumentima

gledala si izgubljeno
kao da ti je neko uzeo
dusu
opet

uglavnom si tako zbunjena
a rezis kad ti pridjem
obrazlazes situaciju
recito

preturas po sobi,
nesto si zaboravila,
pesmu od tog i tog

gledam te dok se propinjes
na prste da bi dohvatila
tog i tog

ostavila si mi pesmu,
a ti sada,
da li si se nasla?
 
Ove sam pesme licno ja pisao i polazem potpuna autorska prava na njih...
**********************************
Odrastanje…

Nema veze što nismo lepi,
Imamo glave,ruke,usne,
Takodje i nismo slepi…

Ne foliramo jedno-drugome,
Ne žvaćemo žvake,
U vezu smo doneli
Dve-tri korpe,pedale i kvake.

Zemlja se trese,
Jurnjava po parku,
Ona podržava
našu ljubavnu čarku….

Smejemo se zaljubljenima,
Oni su u velikom bedaku,
Neki se ne snalaze dobro,
Skoro,pa isto kao mačke u džaku.

Svi nekuda jure,
Nestrpljivi im pogledi,
Oni bi Platonsku ljubav
Smestili u Diogenovo bure…

Ako se danas umorimo,
uveče raskidamo!
Ako smo ujutru usamljeni,
ponovo se volimo!

I tako svaki bogovetni dan,
čisto da detinjstvo prebrodimo
i presanjamo jedan sladak san.

Nećemo zauvek mladi biti,
sutra ćemo gorča vina piti,
i orati njive i plaćati poreze,
sutra je ,jos uvek jedan te isti dan
samo su nove obaveze!
*****************************************
Palimpsest o Barbari!

Nisu te noći oprali ulice
i negde baš kod Rodjine poslastičarnice,
valjala se mrlja,
istopljenog sladoleda od vanile
i neobičnog oblika malene Afrike.

Nisu te noći oprali ulice,
a i ja sam bio pomalo nabaren
i iznerviran,i nisam mogao ćutati.
Razvezao sam nešto o čoveku,
ljubavi i sreći,miru i blagostanju
i pricah sve do jutra,
zaprepašćeni postadoše slušaoci neki.

Nisu te noći oprali ulice,
a ja sam im pričao o Barbari!
Slušali su me oduševljeni,
i pričljivci su zanemeli,
i gutali svaku reč,
kao da je ona izvor života,
jer je to,zapravo i bila.

Nisu te noći oprali ulice,
a nekima se plakalo,
te pustiše i suze,
jer nisu verovali,
da toliko istine ima u toj pesmi.

A onda je čudan stvor razgazio čizme
i mrlja više nikada nije izgledala
tako egzoticno:
Magla se spustila,
čulo se nekakvo čegrtanje
i klepetom je zvonio drum.

Nisu te noci oprali ulice,
a neko je gonio mršavo kljuse
čas levo,cas desno,
a nekako uvek u krug!

Nisu te noci oprali ulice,
ali već sledećeg jutra
oprala ih je Preverova kiša!

****************************************
Pesma zbog I !

Ne,ovo nije ljubavna pesma,
mada sam se ja ljubavi ponadao,
ali opet provocira ta I ,
stvarno postaje moj lični večiti motiv...

Bilo mi je mračno,
i da je htela kiša tada pasti,
plakao bih sa njom,
a ovako ćuk je samo društvu najavio
da će i sam s ćukanjem okasniti!

Stajao sam poput spomenika,
epitaf mi šaputaše njena sestra,
i slika mi beše crno-bela...
Prvi put sam saznao
na šta liči humka lica moga,
kada mi se duša neprijatno ozari,
a da nisam morao ni oči
u ogledalo upreti!

Pokušao sam!
Pravio se da mi nije stalo,
gubio dah,
pri svakoj reči
koja sluti slovo I,
ćukao sebi u krilo,
ni sam svoje misli nisam
želeo čuti.
Nisam uspeo!
Mislio sam da ću umreti!

Nemojte misliti da je ovo još jedna obična
ljubavna pesma,
ponavljam jer ona to nije:
da mi je prolazio svaki dan kao i obično,
da sam se pravio lud,
svih 150 godina moga pomena,
ništa ne bi bilo neobično,
ali kada sam osetio ,
da je vazduh vrlo redak,
i da ona nije tu,
shvatio sam da je volim,
i da sam napravio novu glupu grešku,
srce mi kategorija pero,
a ja ga prebacio u polu-tešku!
*********************************************
Srbin

U dolini moje domovine,
ispod starog hrasta što uzdiše,
dva metra iz zemlje,
odeven u kliše,
izlistao je Srbin
i šilji oblacima.

Mirišljave kike
-njegova su žita,
procvetale dojke
-njegovi proplanci,
u srcu mu strela,
a u blatu opanci.

Pada magla,
a duše se dižu,
vrele usne,
para ispod miške,
lete vranci,
i zvone praporci
usijan je žarač,
i žig već se puši.


U dolini moje domovine
ispod starog panja što izdiše
dva metra u zemlji,
leži jedan Srbin,
kojeg nema više.
****************************************
Revolucija

Meseče, sve je tako usporeno,
hiljadu su zaključanih vrata sa moje,
a otključanih sa tvoje strane,
govore mi da vreme ne teče,
da ne odlazim odavde
i da niko otići neće!

Noći su nekako najlepše,
visoko na spratu šapućem tebi,
i ti pevaš za nas mentalno poremećene.

Pevaš o istoj stvari svake noći,
zbog tebe sanjam o mestima,
gde moja noga ne sme poći.

Sanjam o mestima izvan zakucanih prozora,
o ljudima koji ne čine moj mozak
ovako uplašenim,
od te pesme i sam zaspim.

Taj san mi kratko traje:
začuju se krici,
neko je snom zatražio realnost:

„Oh Bože, gde se sada nalazi
Andrićev most?“
-Začu se jedini normalan
u ovom svetu ,
a onda mu ,strašnim polkama
u klompama,
sa špricevima i automatima
ubiše poslednji ogranak
zdravog razuma!

Tako sam se navikao,
sada me je strah i onoga sto je
izvan ove ludnice,...

Pitam se da li bih znao
udisati slobodan vazduh,
možda bih se ugušio,
možda sam zbog toga i poludeo,
stvarno se ne sećam, a voleo bih.

I baš zato vrište stvari u mom umu,
normalni me ubeđuju da sam lud,
ne govorim više,
sada ćutim i razmišljam o sebi,
o danima kada
ukradoh od čuvara svesti
najlepše oružije koje piše...
Kada njime nacrtah dragu osobu,
i to njene oči prvo!
Gledah u njih dok razgovarah
sam sa sobom;
nije bilo sjaja u očima tim,
nemade trunke duše u njima.
Sam sam bio i ostao,
samo sam uz to i zver postao.

Dozivah a usne mi se ne micaše,
plakah ,a suzama se od očiju
ne rastadoh.

Proglasiše me lopovom,
oteše mi oružije strasti
i ljudskosti,silom.

Sačuvah jedino srce te olovke,
i sada pišem vrlo nežno i pažljivo
da svoju inspiraciju ne slomim.
I zato,
Meseče, pamti me po dobru,
moraću i na tebe zavijati,
ne želim to ali moram
jer je ova revolucija
za mene ugašena;
dozvoliše mi da svoju sreću stvaram
i ja to radim, bez tebe...

**********************************************
Balkansla hajka

Tamo dole ,daleko i južno od mira
Živi porodica belog orla.

Gnezdo je svila na visokoj steni,
Teškoj, hladnoj,nepomičnoj,
Na steni visokog vulkanskog grotla ,
I na suzama zarobljenih bića,
Nekih drčnih ljudi
I njihovih krvoprolića...

Izolovana beše parom
Otrovne lave jedna mlada ptica,
Zloslutnica nije,krila ima,
Ali ne leti njima.

Čeka dan svoje slave,
Čeka pravo vreme,
Pobeleše čak i trave,
krila slaba ,
a teške su obe glave.

Tužno ta ptica misli o svemu:
Oh kako bi lepo bilo
da sam negde drugde...
Kako bi bilo da nema
ove ruke što viri iz lave,
Tog groznog užasa očiju
Punih sete i tuge,
Kako bih voleo da sam negde drugde!

Ta je ruka glave milovala,
A sada je skamenjena,
Lava ju je skoro uništila,
I već je plava,poput stene
Poput mora, lažnih nada,
Zauvek će i biti plava...

Tamo dole i južno odavde
Čuje se dreka,
Kao neka hajka strašna
I ljudskosti daleka...

Gonjenom je pruženo krilo,
sreća ga je u orlovo gnezdo ponela.
To beše volja Božija,
glas sa neba reče ,
da orao samo tada proleti.

Lava se i dalje smeši,
Užegla i crvena,
Čeka nove žrtve,
Čeka ljude,
koji vole slobodu,
Čeka Nebeski narod,
Koji nema krila,
koji nema ni dve glave,
koji nikome ne sme da preti,
koji isto krvari,
a mora i bez krila da leti!

************************************
Veza sa Bojanom

Bregove sam odvaljivao koracima,
mada nežni su to koraci bili,
lugovima je šaputano njeno ime,
lugovi su davno utihnuli,
polja sam zalivao smehom
i cvetala je ona:
mojom pojavom trovana,
jedna simpatična Bojana!

Andjeli lepršavi nad nama se sviše,
začaranim strelama
ka srcima stremiše,
i poput novogodišnjih prskalica,
zasvetli jedan te isti vazduh,
neka ludačka varnica,
i izmedju tih usnica,
zasijaše oči krivudavih pogleda,
i rodi se veza ljubavna,
nekovana čistim razumom
i nenošena pravom sitluacijom.

*****************************************
Lepršava na vetru

Oskudna i vrlo lepršava na vetru,
jedna suknjica je procvetala,
kao da joj je dom Nizozemska,
a ona najlepša od svih
malih,crvenih lala,
Kao da je naslikana bojama
velikog svetskog majstora,
i kao da joj je lično Bog udahnuo život,
a priroda igru i razuzdanost pokreta.

O Bože, šta bih ja dao
za ruku pod ruku i jedan ples
nežnih,nepogrešivih koraka
sa kičicom baš tog velikog,
svetskog majstora.

Bojama bih slatkog plesa
na platnu obuzdao kosu njenu,
vetrom češljanu i valcerom iskanu,
vetropirku plavog nebeskog svoda.

Mogao bih sebe,
tada nazvati umetnikom,
nju svojim umetničkim delom,
a do tada sam samo neko
ko srcem teži ka njoj!
**************************************

I ima jos al' mi se ukocila ruka od copy/paste-a...
Jesam li primljen???
A mogu li svoje price da kacim ovde?...I one su pomalo umetnickog sadrzaja!
 
Evo jos malo:
Prinčeva ljubav

Svi smo rodjeni pod ovim krovom,
kojem često Bogovi menjaju ime,
krase ga bojama,
paraju ratnim strelama,
i zajedno se njišu sa njime!

Tim strašnim talasima
i vetrovima prošlosti,
slobodu mi moju
pečatom i krunom koriše,...
Sopstvenim prokletstvom bunt
prokletnika izazivaše:
„Izdaš li kralja svog-
izdao si i ime svoje,
Izdaš li srce svoje
sa mačem u njemu
okončaće te strah sopstvene boli“

Danima sam bežao od sebe,
oca to ne zanimaše,
on htede svoga naslednika,
a zloglasnom naredbom,
kojom mi ljubav ,dželati iste,
pogubiše,
dobio je najvećeg protivnika,
koji za svojom krvlju ne uzdiše!

Bežaću zauvek
od onoga što rodjenjem postah,
žalim oca svoga i svojoj žali
dadoh novo ime:ime ljubavi!

Barbara,voleću te večno-Barbara,
motivu moje revolucije...

Radije bih sa njom jagnjad preko potoka,
kraj izvora našeg prvog susreta, sprovodio.
Radije bih seno sa livade,
kraj izvora našeg prvog poljupca, kosio.
Radije ću na telu grešnom rane nositi ,
kraj izvora misli,koja vapi za starim danima
i samim početkom naše zrelosti!

Najradije bih usne tvoje sada ljubio,
nego svoje bivše ime i zvanje u kletvama
jecaja ovog štita i koplja sada gubio...

Barbara,voleću te večno-Barbara,
radosnice mojih osećanja...

Sedim često kraj reke,
što od izvora naših sećanja
tece i priziva usamljene zmajeve
svojim žumorom i bistrinom...
Znam da bi oni,
u trenutku prvog jutarnjeg umivanja
punog Meseca,u reci dečijih ,
davno zaboravljenih,maštanja,
odmah došli,
ali ovu tugu sa sobom ne bi poneli
-zbog ovakvih tuga su i sami izumrli...

I sada stojim ovde u lokvi krvi
umesto prijatelja svog- jedinog,
kome nisu ubili onu koju voli!
Stojim ovde i zarad sebe samog,
i stotinu hiljada istih,
i jedne nove ljubavi
sa moga i Barbarinog izvora!

U prvim redovima sam!
Nosim šlem!
U lokvi krvi sam!
Svoje oci skrivaću
od onih koji bi umrli za mene!

Ležacu ovde,uskoro,
a time sam svom prijatelju- jedinom,
suze radosnice,
nad stomakom svoje najveće pobede,
stvorio,
i time ću svom prijatelju- jedinom,
pred mirisima,
prolećom-ucvetale gore,
nad grobom
njegovog nekrunisanog kralja,
suze žalosnice opravdati.
I baš zato- zagrli me jako,
goro-moja poslednja kolevko!

Sada sam običan vojnik
u lokvi krvi,
i već znoj sa čela pijem svog,
i imacu urlik na usnama,
i ubilačku žar u mislima,
i moraću da budem prvi!

Trube već najavljuju,
čuje se bubanj nateklih nogu,
nekada i prinčevi stradaju prvi,
u lokvi krvi,...
u lokvi krvi!

I sve su bliže toj lokvi krvi!
Sa Sunca i Bog,
zrakom nade, obasja
žig iz prošlosti moje.
Sevnu u očima običnih ljudi,
i ,upravo su tada saznali,
ko ce u juriš krenuti prvi,
u lokvi krvi,
u lokvi krvi...

Svi smo mi umrli,
pod crnim šlemovima
toga dana,
u onoj crvenoj lokvi krvi,
da bismo se rodili,
pod ovim nebeskim svodom,
kojem mi često menjamo ime,
krasimo ga belom bojom mira,
milujemo Amorovim strelama ljubavi,
i zajedno se slobodni,
njišemo sa njima.

**********************************************
Priča u pesmi o motivu

Polumračna prostorija,
zadimljeni separeji,
čika u pingvin odelu čisti čaše,
napolju sneg veje
i hladno je do boli,
čak su i prozori zamagleli.

Za šankom sedi mladić,
cigarete i ključeve
je davno bacio ispred sebe,
pomalo je i izgubljen,i uplašen
i preterano nemaran za svoje godine.

Kroz senku
kojom mraz na prozoru
našara zapuštenog
i zaraslog prosjaka
sevnu iskra zapitanosti,
koja se ubrzo pojavi
na metar od mladog očajnika.

Naručio je čašicu vodke,
pingvin ga je samo smerno pogledao
i rekao:“Prvo pare,a onda vodka!“
I tako i bijade.

Mladić je posmatrao tog čikicu
i polako uranjao u pijanstvo.
Sedi je posmatrao tu čašicu samo,
milovao je i prstima češljao obod.

Čikica imade Parkinsonovu bolest,
koja ga sprečavaše da poljubi taj obod,
a da ne prospe taj nektar,
koji mu tako mnogo značiše.

Mladić je razmišljao
o tome
da li bi trebao da mu pomogne
ili da se ne meša ,uopšte.
Izabrao je ovo drugo.

I dok je polako štucao stari zidni časovnik
i gušio se u visini svojih kazaljki,
pingvin za šankom je naredio fajront.

Tada je Sedi skinuo svoj
masni i prljavi šal sa vrata
i vezao ga sebi ispod lakta,
a malo iznad dlana,
drugi kraj prebaci preko ramena
i drugom rukom poče zatezati taj šal,
držeći ,
u svojoj sada smirenijoj ruci,
onu čašu gorkog pića.
Ispi je u slasti,
požele svima laku noć,
i izgubi se u mraku.

Mladi očajnik je,
videvši ovo,
prosuo svoj otrov
i rekao ozarenog lica:
„ Sada znam!“
***************************
Poljubac Crnog Leptira

Jao, baš bezobrazno gori,
a nekako joj je i milina,
iz začarane flaše žubori
jecaj rujnog,crvenog vina,
a za stolom sve sama vrlina.

Jao,kako smutljivo plamti
i vosak rumori,
sliva se kao nevina suza
u predele grudi,
niz predivno telo
i polako ,stvara se vrelo!

I nešto visoko polete,
i sve je bliže,
i sveća tako jače gori,
i vosak tako brže rumori,
i mrak odjednom nasta
-to joj beše tako poljubac slastan,
jedini koji je dobila te noći...
Sutra je bila tako zauzeta
i nije mogla sama doći!
*****************************************
Proleće je u mom selu!

Kao da je prošlo neko čudno dete
i osmehom proleća,
po trešnjaku okačilo konfete...

Svi se more sjatili,
puni priča,puni obećanja,
čak su i Mesecu platili,
da im trešnjak po noći obasjava...

A što je još i čudnije:
umesto vrabaca po granama
se nastanila
i ta romansa,nas
- starije dečurlije.

Silvija više nije dete,
i nekako uz sebičan napor,
i uz cvrkut ptica i zuj pčela,
još uvek silno želi
da bere te konfete...

Ona je negde na pola puta,
slatka i vedra
- nošena poput belutka,
krenula je i još samo malo,
pa je opet gore, grane drhte
-više je ne vole...

Papučica joj je u muci spala,
nečujno se spustila i sakrila tu,
a Silvija se poče osvrtati malo,
tražeći nju, tražeći nju!

Mirnim osmehom
Gavra joj znak dade,
pokaza očima utočište
pobegulje te,
njene male i tople
papučice!

Bosonoga poče skretati pogled,
dok je nežnim stopalom,
po laticama rimovala
nesigurno i bojažljivo,
a onda joj cvet sa najviše grane,
najlepšeg stabla trešnje,
dodirnuo nosić,
ona se
zamilovala s njime,
pala na travu,
i zatreskala u našega Gavru!
*************************************
 
Ples sa Djavolom

Hteo si me.
Kao vatra sto vodu trazi.
U ustima.
Da ti klizim niz grlo.
Oplodim seme u srcu.
Otvorim prozore u dusi.
Za smeh.
Da ti budem svetlost kroz ganglije.
Hteo si.

Al’ proklet!
Paklenim besom gonjene zveri.
Tiranises psihu. Mrcvaris telo.
Karcinomni prozder.
Ti si Djavo. Trirep.
Drzao u kavezu.
Zazidao u pesmi.
U usima.
Zapomaganje tvoje.
Vreli plac nad tvojim ludilom.

Presecam te na pola!
 
Vidim da ovde niko nista ne komentarise, svi su zeljni eksponiranja.
Zato sam ja svoju pesmu `povukao`.

Ali sad zelim da prokomentarisem jer sam manje-vise kompetentan. Ovo sto je SavaBonJovi napisao je vrlo solidan materijal i kod njega je talenat lako uocljiv. Sve ovo ostalo lici mi malo na bombasticno izrazavanje ljudi koji posto-poto zele da skrenu paznju na sebe. Frojd je imao teoriju da pisci kroz stvaranje lece neke svoje fizicke ili psihicke hendikepe a to ne bi trebalo da bude tako.

Voleo bih da mi SavaBonJovi posalje jos neku svoju pesmu. Prijatno ih je citati.
BAr dobijem zelju da razmislim o porivima koje je imao da ih napise. Ove ostale ( cast izuzecima, govorim o nekoj opstoj slici od poslednjih petnaest-dvadeset dana ) me cak i ne zainteresuju da ih citam do kraja :sad:
 
Dobra mu je pesma. Arhaicna, al' dobra. :-)

Cuj "lepo", postoje stvari u zivotu koje su ruzne, da ne kazem odvratne, ne znam cemu bi sluzilo ulepsavanje.
Drugo, ovde nema pretencioznih, bar je moj utisak takav, jedno su stihovi, a poezija, eh...poezija...:lol:
 
Pogledaj u lice sopstvene duse

Skini flaster s usta.
Ispljuni Mesec kao otrovni mehur.
Izduvaj sav mracan vazduh sto ostaje.
Progutaj Sunce.
Neka ti opece nepca.
Ukroti jarost.
Zamagljeno oko vec postace bistro.
Dok oganj klizi niz grlo
Zakresti kao rajska ptica.
Brze ce stici u srediste.
Nek sagori ispraznjen prostor.
Ne pridaj znacaj groznici tela.
Zagrizi sopstvenu senku.
Da lakse podneses.
Kad sve prodje:
Pogledaj u lice sopstvene duse.
 
Pisem

Pisem da bi pisao
Trcim da bi dosao do vazduza
Samlevene misli golicaju po ledjima

Dve crne tacke na ramenu
Prozdrljivo i privlacno
zubato sunce

nasmejana spodoba je
Progutala krv te veceri
Kao mleko

Znojim se u mraku Crnog sunca
Moje secanje puca Gonjeno
Zveketom kanti
Mrtvih fetusa

Zagrizi peskir,
Otvori oci, sive poljane
Se sijaju
 
Predstava


U meni se bore
Jedan mali covek
I jedna divlja zver.
Naizmenicno
Nadvladavaju I prevazilaze
Jedno drugo.
Vatra tinja,
Oslobadja se.
Voda I Neba
Mesaju snagu.
Na povrsini se reflektuje.
Covek stvara pravila,
Zver ih krsi.
Niko od njih nije poseban
- Jednostavno su tu.
Za to vreme
Ja
Sedim I posmatram
U mirnom uglu
Dubine.
Divim se
I odusevljeno
Aplaudiram.
 
divlja:
E svasta! Ovde je sve opusteno, a izgleda da si ti jedini zeljan eksponiranja, posto tvoja pesma nije prokomentarisana, imas potrebu da nas sve prozivas. :lol:
divlja,ja sam prokomentarisala njegovu pesmu :lol: :lol: :lol: Molim vas oprostite...mozda sam ja kriva sto nas proziva :lol: A sto se tice Frojda,radila sam upravo seminarski na tu temu...gospodin je mogao da se malo vise time pozabavi pa da uvidi oogroomne greske u celoj toj teoriji i da obrati paznju na Junga i njegovre poglede na istu stvar..kako se kaze..ucenik uvek pobedi ucitelja :lol:
 

Back
Top