Kada su se 1999. godine u medijima pojavile stidljive naznake tadašnjih članova Predsedništva i izvršnog odbora Stranke vojvođanskih Mađara u Senti da se u maticu-domovinu neće vratiti praznih ruku, već sa prebogatom bačkom zemljom, sve je delovalo kao pusti san. Deset godina kasnije, posle donetog Zakona o prenosu nadležnosti i usvajanja Statuta Vojvodine, indikativno, ali upravo je Mađarska bila prva zemlja koja je zvanično pozdravila doneti dokument. Tu ulogu na sebe je prilikom posete Novom Sadu preuzeo mađarski državni sekretar Vilmoš Sabo.
Nakon ocene da su bilateralni odnosi Srbije i Mađarske u stalnom usponu, Sabo je rekao da je mađarska vlada pozdravila donošenje Zakona o nacionalnim savetima u Srbiji i da bi u budućem periodu, pored ostalog, trebalo veću pažnju posvetiti razvoju podunavskog regiona.
Istovremeno, na ulicama Temerina u slobodnoj prodaji pojavile su se majice i zastave sa amblemom 64 županije, sa oznakom porekla iz Mađarske.
PLAN GRANICE
Šta je plan 64 županije? Trijanonskim mirovnim sporazumom iz 1920. godine Mađarska je, kao poražena strana u Prvom svetskom ratu, izgubila dve trećine dotadašnje teritorije i jednu trećinu stanovništva. U okviru Austro-Ugarske, Mađarska je imala 64 županije. Tih 64 županije, kako za „Pečat“ objašnjava akademik Čedomir Popov, predstavljaju ideal Ugarske, Mađarske iz srednjeg veka. Ukupno je bilo 69 županija od čega su 64 pripadale Mađarskoj, a pet Hrvatskoj. Mađarska je Trijanonskim ugovorom 1920. godine podeljena na nekoliko delova i u sastavu današnje Mađarske ostalo je tek 30 i nešto županija.
„Stara je prebolna težnja svih mađarskih nacionalista da se obnovi ta Mađarska i da sve te županije, među kojima su i dve na našoj teritoriji, bačko-bodroška i toron-taška, dakle Bačka i Banat, nađu u granicama velike Ugarske“.
Plan o 64 županije, zanimljivo, nanovo je zaživeo zajedno sa usvajanjem Statuta Vojvodine. Naime, na dan usvajanja Statuta i Zakona o prenosu nadležnosti poslaničkim klubovima Demokratske stranke Srbije, Nove Srbije, kao i Srpske radikalne stranke dostavljen je materijal o separatističkom i ekstremističkom delovanju u Temerinu, Senti, Kanjiži…
PREKRAJAČI MAPE
Narodni poslanik DSS Željko Tomić za „Pečat“ objašnjava da sam podatak da se na pijaci u Temerinu može kupiti suvenir u vidu majice, kape, šala i slično, sa oznakama Organizacije 64 županije predstavlja poražavajuću činjenicu za sve misleće ljude u Srbiji.
„Kao što je poznato delatnost ove ekstremističke organizacije Pokreta 64 županije je u skladu sa onim što je dogovoreno, a u vezi sa stvaranjem nekadašnje velike države Austro-Ugarske koja obuhvata pored Austrije i Mađarske, i delove teritorija Hrvatske, Rumunije, Poljske, Slovačke, Ukrajine, kao i Srbije, to jest njenog severnog dela – Vojvodine. Zanimljivo je da oni dobijaju sve veću podršku u određenim društvenim i političkim krugovima“ .
Na suvenirima koji se prodaju i dele po Vojvodini, a sa etiketom porekla iz Mađarske, nalazi se prekrojena mapa jugoistočnog dela Evrope.
„Ovakva akcija svojim delovanjem jasno definiše pretenzije ka teritorijama drugih država, što je međunarodnim pravom, Helsinškim aktom i Poveljom UN zabranjeno. To bi moralo da važi i u slučajevima Kosova i Metohije i Vojvodine, ali, zanimljivo, naša vlast ćuti“, upozorava Tomić.
UNIFORMISANI I LEGALNI
Aktivnosti pripadnika organizacije 64 županije, kako tvrdi Tomić, koji uniformisani i prepoznatljivi po separatističkim obeležjima slobodno šetaju gradovima Vojvodine, posledica su donošenja Statuta Vojvodine.
„Sam plan 64 županije je mnogo stariji i od ove skupštinske rasprave i od plana donošenja Statuta Vojvodine. Činjenica je i da tim ekstremističkim grupama odgovara ovakav Statut Vojvodine, ali takođe i da se oni nisu javno oglašavali po pitanju Statuta. Ali sada su na redu drugi koraci. Setite se samo koliko je analitičara iz Rusije upozoravalo da je bitka oko izgradnje Južnog toka bila u stvari bitka protiv obnove Austro-Ugarske, jer su najveći konkurenti „Gaspromu“ upravo bili mađarski „MOL“ i austrijski „OMV“. „Nekada se ratovalo oružjem, a sada se ratuje naftom, donošenjem zakona i raznim drugim vidovima strateške borbe radi osvajanja pozicija i teritorija“, upozorava Tomić.
Iako u Temerinu ima oko 70 odsto stanovništva srpske nacionalnosti, a svega 20 odsto mađarskog, organizacija “64 županije” aktivno deluje. Omladinski pokret 64 županije osnovan je 2004. godine u tajnosti u Bečeju sa programom teritorijalnog razgraničenja područja u kojima su Mađari većina, što je imenovano „multietničkom regijom“. U skladu sa ovim aktivnostima u Vojvodini je i pre donošenja Statuta postavljen veliki broj novih tabli na kojima su napisi opština na mađarskom jeziku. Isto tako u pojedinim opštinama u kojima žive Mađari, građani srpske nacionalnosti bez poznavanja mađarskog jezika nisu bili u mogućnosti da se zaposle.
Kako navodi Aleksandra Janković, poslanik Nove Srbije, u toj opštini vlast drži Demokratski savez vojvođanskih Mađara na čelu sa Agoštonom, koji imaju vezu sa DS-om.
„Oko pedesetak aktivnih članova ove organizacije trenira borilačke veštine kako bi bili spremni i za eventualna reagovanja u slučaju da neko ometa njihov rad na terenu. Oni su nedavno u Senti izbacili nekoliko građana srpske nacionalnosti iz lokala. Potom su braća Koperek otvoreno pretila Srbima. Kada je otac maloletnog Srbina A.K. pokušao da prijavi da njegov sin trpi neprekidne pretnje na nacionalnoj osnovi, dežurni policajci su mu rekli da ne mogu ništa da preduzmu, sa objašnjenjem da su oni nacionalna manjina. Kako su Ustavom zagarantovana prava srpskog naroda i svih drugih nacija koji žive na području Srbije, pitam se da li se to vlast antiustavno ponaša“, smatra Jankovićeva.
KADA DOĐE KOBAC TAJ
Da san o 64 županije nikada nije odbačen svedoči Hortijevska Mađarska koja je za vreme Drugog svetskog rata delimično obnovila ovu ideju, uzevši rumunsku Transilvaniju, Slovačke Košice i Bačku koju je najpre okupirala, pa zatim anektirala, da bi u periodu od ‘41 do ‘45 godine vratila u svoj sastav dobar deo tih županija.
„Mađarska je vraćena u granice određene joj Trijanonskim ugovorom posle Versajskog mira i posle kapitulacije i raspada Austro-Ugarske 1918. godine, kada su se slovački, hrvatski i rumunski delovi u kojima su Mađari bili manjina odvojili od nje. Tada je od pređašnje Mađarske ostala polovina“, ističe Popov.
Cilj vojvođanskih autonomaša, napominje on, nije obnova velike Ugarske, već vlastite težnje za vlašću. To je isti san koji sanjaju mađarski zastupnici i zagovornici vraćanja 64 županije. „Vojvođanski autonomaši koji ne dozvoljavaju da budu nazvani separatistima ne slažu se sa nacionalnim autonomijama, jer ako bi se u Bačkoj i severnom Banatu stvorile takve autonomije, Slovačka u centralnoj Bačkoj, nacionalna autonomija Rumuna u južnom Banatu, čime bi vladao Čanak? Ipak, u perspektivi moglo bi da se desi da se usled nekih novih lomova u Evropi postavi pitanje granica Vojvodine. Ne zaboravimo da je Vojvodina tek u okviru Srbije stekla autonomni status, a sve dotle Srbi su tražili svoju nacionalnu autonomiju sa namerom da mogu, ukoliko dođe neki „moćan kobac“, da se priključe Srbiji. To isto Mađari kažu kada zahtevaju nacionalnu autonomiju, pa ako neki kobac razbije EU da se mogu priključiti svojoj matičnoj državi“, kaže Popov.
Kako god, ali u istorijskom vitražu Vojvodine mapa prekrojene Evrope ostala je utisnuta kao ideja koja čeka svoju realizaciju. U mozaiku trenutno različitih interesa vezanih za Vojvodinu mađarsko pozdravljanje Statuta iz razloga anektiranja nije zanemarljivo. I poruka je malo većeg formata od aktivnog delovanja bečejskog pokreta