Plasila sam se da priznam sebi da me volis, jer bio si mi jedna od onih ljubavi koje su kao staklo - seku kad se slome...prave duboke oziljke koji do kraja zivota svedoce o tome Da se Desila i necu moci nikada da se ubedim da je sve bio san. Da se nisi desio. Da se nismo desili. Da me nisi voleo...
A jesi...
Govorili su mi prijatelji.
Ja sam odbijala da verujem u to.
Imao si mladje, lepse, sve one Napucane koje toliko volis da overis, sve one Nafurane koje su se gurale oko tebe dok ih ne primetis, sve one s Napucenim usnama koje si iz cistog inata, iz cistog Moze mi se, odvodio u neke vangradske predele sa zeljom da ih posle seksa i ostavis tamo.
Nijedna te nije upoznala...a sve te znaju.
Vracao si se meni svaki put kad bi ti se sve one zgadile, a ja sam bila ubedjena da mi cinis uslugu. Da dolazis jer te zovem, jer te potrazim, jer sa mnom nema nedoumica, nema pucenja usana, nema taloga sminke, nema femkanja i ispraznih razgovora kao uvertiru u neminovno.
Sa mnom je sve bilo dobro.
I ja to sada znam.
Pokusala sam da se ubedim i da te ne volim vise, da si los za mene, da me ne zasluzujes cak ni Za moje dobro, cak ni na svoju stetu. Nisam videla koliko si me zavoleo, nekako mi je promako niz znakova koji su ukazivali da nisam ja jedina koja bi u pola noci dala 5 litra krvi za Nekoga...
Pokusala sam da se ubedim da mogu bez tebe, da mogu naci nekog drugog koji ce me voleti transparentnije od tebe - kako sam samo glupa!
Prekrsticu se u Budala!
Neka mi pise u svim dokumentima Budala, da se zapita svako ko otvori moja dokumenta Zasto se nazvah Budalom! Zato sto jesam...sve sam boje pomesala. Pogubila sam sve nijanse onih neznih zelenih, plavih i roze boja, oterala sam mede medenjake koji su brizljivo bojili moj zivot tim bojama koristeci tvoj pogled kao cetkicu i tvoje usne kao stafelaj na kome sam obozavala svoj portret...Pobrkala sam sve one divne sive nijanse u kojima si mi nedostajao, zatamnila sam ih, ka crnoj tako blizu primakla da je sada svako nedostajanje nepodnosljivo...
Pobrkala sam i prijateljstvo i zaljubljenost i ljubav i strast i zelju i pozudu i svoju bahatu, alavu, posesivnu dusu sam napunila svim tim iluzijama i svim obmanama o sopstvenoj jacini, da sam pomislila da Mogu bez tebe! Da volim Drugog! Da zelim ...
Izgubila sam srecne misli poslednji put kad sam glumila kucku i kazala ti da mi se ne obracas vise. Da si vazduh. Da ne postojis jer si pokusao da povredis moje najdraze, moje najmilije, deo mene koji ne sme niko da povredi - a mozda si samo zeleo da doprineses boljitku?
Ponekad zaboravim na tvoje maske, na sve one bezobraznosti, na sve one drskosti kojim maskiras svoju ranjivost, zaboravim na tvoje pancire kojima cuvas dusu, tu dobru dusu - zar nema svaki covek dobru dusu? Ispod taloga losih iskustva, razocarenja, prodaja, nevera, pronevera, svi mi imamo dobru dusu!
Samo treba neko da se zagleda...da ignorise sve to Lose. Da pozeli da dopre do Dobrog.
Kako sam samo prevarila sebe.
Nema gore prevare od te kada se varamo mislima koje nas na trenutak ucine stenom, nesalomivom, nedodirljivom - kako se samo kurvinjski prevarimo kada zelimo da pobegnemo od bola, da ne gazimo bose po staklu koje je do juce bilo divno ogledalo u cijim smo se ocima ogledale i okretale srecne i mazile i bezale od svih jer dovoljnost tog pogleda cinila je dovoljnost svih razloga za zivot i lepotu zivljenja
Umalo nisam upropastila divno prijateljstvo.
Savrsenog coveka koga mi je zivot bacio pred noge, jedne tople oci, jednu britkost uma koja mi moze biti sve - samo ne To sve sto sam zelela kao jedinu opipljivu slamku da se pocupam iz tebe. Da te pocupam iz sebe. Moj M. Moja pmet. Kako ce samo biti srecna ona koju on zavoli...aja cu biti tu da se radujem njegovoj sreci! Kao zahvalnost za pretrpljeni stres sa mnom, mojim pricama i mojim pisanjem svega ovoga samo za njega dok je u dubini duse znao sutinu. Pokusao je da mi kaze, video da sam tvrdoglava budala i pustio me. Cekao da shvatim. Nema pojma koliko grama ljubavi je dobio zbog toga. Dozivotnu plavusu kao prijatelja - u pola dana u pola noci, sta god, M...