Grad Heroja
Obećava
- Poruka
- 90
. Lažni temelji za velikodržavne planove
U srpskoj istoriografiji pridržavaju se starih falsifikata, pa prvu crnogorsku državu Duklju bilježe kao „prvu 'srpsku' državu“. Tu dolazi do jednog oblika (prividnog) „nesporazuma“ između srpskih propagandista iz Beograda i savremenih crnogorskih potuđenika („političkih Srba“) koji, u dnevno-političkim obračunima, u sarkastičnom kontekstu pominju Duklju i Dukljane
Traganje za falsifikatima i motivima njihovog nastajanja, kad je u pitanju crnogorska istorija, nije moguće odvojiti od (nužnog) otkrivanja stalno akuelnog, po metodama inoviranog, srpskog političkog smjera čija je suština iracionalna ideja o stvaranju „velike Srbije“.
U asimilatorskom ponavljanju falsifikata da su Crnogorci „srpskog“ porijekla, koje predstavlja stalno mjesto u svijem oblicima te propagande, možemo tražiti uzroke odnarođavanja jednog dijela Crnogoraca. Akteri toga djelovanja oslanjali su se i na političke ideje dvojice crnogorskih vladara, Njegoša i Kralja Nikole, koji su bili žrtve rane velikosrpske propagande, ciljno usmjerene na Crnu Goru. „Srbovanje“ kralja Nikole bilo je pragmatično i izlazilo je iz njegovog uvjerenja da mu pripada kruna u nekom zamišljenom balkanskom carstvu. To svoje navodno „istorisko pravo“ on je izvlačio iz duge tradicije dinastije Petrović-Njegoš i viševjekovne borbe crnogorskog naroda za očuvanje slobodne egzistencije.
Suštinske razlike
Kralj Nikola, polazeći od najvišeg vrednovanja crnogorske borbene tradicije u Njegoševom pjesničkom djelu, smatrao je Crnogorce
„nadsrbima“, što je nametalo crnogorskom narodu lažnu svijest o svome
porijeklu. Pri analizi ciljeva i motivacija kod korišćenja etnika „Srbi“ u pjesničkom i političkom radu kralja Nikole i onoga što je ispoljio autor „Gorskog vijenca“, dolazi se do suštinskih razlika. Njegoš nikad, ni u pjesničkom obliku ni u političkom djelovanju, nije označavao sebe kao ličnost koja treba da stane na čelo južnih Slavena, već ih je samo
(uporno) pozivao na otpor. Zato je nužno povući distinkciju između toga Njegoševog (pokretačkog) pominjanja Srba i njihove feudalne prošlosti, i one ambicije za vladanjem nad širokim regionom Balkana (obnovljenim carstvom Dušanovim) koju je uporno iskazivao kralj Nikola, počevši od pojave njegove pjesme „Onamo, onamo“ (početkom 1867). Njegoš je
prihvatio, transformisao na principima crnogorske etike i unio u svijest Crnogoraca „kosovski mit“; to je učinio sa motivacijom da stvori opšteprihvatljivu paradigmu junaštva. On je isticao stalnu gotovost Crnogoraca na borbu za očuvanje slobode, kako metaforično kaže u „Gorskom vijencu“ - „nas jedine samo sunce grije“; a drugom prilikom je, u obliku pitanja, zapisao: „Je li kervavije stranice u svemirnoj istoriji od černogorske“? Po Njegošu - jedino je borba održala Crnogorce jer bi drugijem načinom „ova šaka Slavjana svoje ime izgubila“. I u intimnom pismu sestriću Stevanu Peroviću on ističe crnogorsku posebnost, kada kaže: „Spomeni se dobro da si od onoga plemena gorskoga koje se svagda
otličavalo svojom muževnošću“. Pojam „pleme“ Njegoš koristi u
značenju - „narod“, pa tako naziva i Turke, Francuze, Ruse.
U srpskoj istoriografiji pridržavaju se starih falsifikata, pa prvu crnogorsku državu Duklju bilježe kao „prvu 'srpsku' državu“. Tu dolazi do jednog oblika (prividnog) „nesporazuma“ između srpskih propagandista iz Beograda i savremenih crnogorskih potuđenika („političkih Srba“) koji, u dnevno-političkim obračunima, u sarkastičnom kontekstu pominju Duklju i Dukljane
Traganje za falsifikatima i motivima njihovog nastajanja, kad je u pitanju crnogorska istorija, nije moguće odvojiti od (nužnog) otkrivanja stalno akuelnog, po metodama inoviranog, srpskog političkog smjera čija je suština iracionalna ideja o stvaranju „velike Srbije“.
U asimilatorskom ponavljanju falsifikata da su Crnogorci „srpskog“ porijekla, koje predstavlja stalno mjesto u svijem oblicima te propagande, možemo tražiti uzroke odnarođavanja jednog dijela Crnogoraca. Akteri toga djelovanja oslanjali su se i na političke ideje dvojice crnogorskih vladara, Njegoša i Kralja Nikole, koji su bili žrtve rane velikosrpske propagande, ciljno usmjerene na Crnu Goru. „Srbovanje“ kralja Nikole bilo je pragmatično i izlazilo je iz njegovog uvjerenja da mu pripada kruna u nekom zamišljenom balkanskom carstvu. To svoje navodno „istorisko pravo“ on je izvlačio iz duge tradicije dinastije Petrović-Njegoš i viševjekovne borbe crnogorskog naroda za očuvanje slobodne egzistencije.
Suštinske razlike
Kralj Nikola, polazeći od najvišeg vrednovanja crnogorske borbene tradicije u Njegoševom pjesničkom djelu, smatrao je Crnogorce
„nadsrbima“, što je nametalo crnogorskom narodu lažnu svijest o svome
porijeklu. Pri analizi ciljeva i motivacija kod korišćenja etnika „Srbi“ u pjesničkom i političkom radu kralja Nikole i onoga što je ispoljio autor „Gorskog vijenca“, dolazi se do suštinskih razlika. Njegoš nikad, ni u pjesničkom obliku ni u političkom djelovanju, nije označavao sebe kao ličnost koja treba da stane na čelo južnih Slavena, već ih je samo
(uporno) pozivao na otpor. Zato je nužno povući distinkciju između toga Njegoševog (pokretačkog) pominjanja Srba i njihove feudalne prošlosti, i one ambicije za vladanjem nad širokim regionom Balkana (obnovljenim carstvom Dušanovim) koju je uporno iskazivao kralj Nikola, počevši od pojave njegove pjesme „Onamo, onamo“ (početkom 1867). Njegoš je
prihvatio, transformisao na principima crnogorske etike i unio u svijest Crnogoraca „kosovski mit“; to je učinio sa motivacijom da stvori opšteprihvatljivu paradigmu junaštva. On je isticao stalnu gotovost Crnogoraca na borbu za očuvanje slobode, kako metaforično kaže u „Gorskom vijencu“ - „nas jedine samo sunce grije“; a drugom prilikom je, u obliku pitanja, zapisao: „Je li kervavije stranice u svemirnoj istoriji od černogorske“? Po Njegošu - jedino je borba održala Crnogorce jer bi drugijem načinom „ova šaka Slavjana svoje ime izgubila“. I u intimnom pismu sestriću Stevanu Peroviću on ističe crnogorsku posebnost, kada kaže: „Spomeni se dobro da si od onoga plemena gorskoga koje se svagda
otličavalo svojom muževnošću“. Pojam „pleme“ Njegoš koristi u
značenju - „narod“, pa tako naziva i Turke, Francuze, Ruse.
