Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb strane. Trebalo bi da ga nadogradite ili koristite alternativni pregledač.
Prošla je bura,stišale se strasti, I ljubav s njima sve je bliza kraju,
Drukčije sada tvoje oči sjaju,
U njima nema ni sile ni vlasti
.
Ja čujem:nasa srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi,
Hladan,bez duše,bez vatre i krvi
Ko da mi zbori nema ljeta više...
Za društvo nekad ne bješe nam stalo.
O sebi samo govorismo dugo,
No danas draga,sve je,sve je drugo,
Sad smo mudri i zborimo malo...
Prošlo je ljeto..mutna jesen vlada...
U srcu našem nijednog slavuja,
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja I mrtvo lišće po humkama pada.
Aleksa Šantić
Provlačim kradom
prošlost u mislima,
Prozivam se, u inatu prizivam sećanja,
U ovoj tišini,
beskrajno dugoj,
da bi se o čemu
nekako drugo mislilo,
Na šapate,
potkrepljene slutnjom,
u izmaglici osećanja,
na neme usne
promukle mukom,
na iznemogla obećanja,
Sve podseća,
na bolu se nije štedelo...
Pozivam se,
Na noć,
i ponoć zarobljenu,
u preškrabanom kalendaru,
negde daleko
od istina,
Na čežnjive poglede
zakopane tamo
gde ih niko
nije mogao da otkrije,
sem nas,
i naših godina,
Na sanjive oči
uplašene zenice,
što su zbog nas plakale,
Na umrele ljubavi,
što su zbog nas izdate,
otete iz nevinih mladosti,
koje niko nije hteo
da spašava...
I ćutim,
zalomljena brava
od otečenih usana,
tvoje ime
još nije prevalilo...
Da ne slutim,
da ne boli...
Kako li bi se
sada zvala,
koje bi ime
da mrzim,
tvojim imenom...