ČETIRI GODIŠNJA DOBA U JEDNOJ NOĆI
Tokom jedne noći provedem četiri godišnja doba
(jesen je, naravno, najgora)
u bezuspešnom traganju za odgovorom na pitanje
ko je to u tvom telu, a ko, dođavola, u mom.
Tvoje telo i dalje drhti u mojoj blizini,
ali ti misli odnose dušu tamo gde mene nema.
Milujem te, ali ne dopirem do tebe,
jer moji su dodiri postali nepismeni.
Prevelika je ovo postelja za nas.
Gde sam pogrešio?
Ne,nismo mi, već ja.
Uvek ja grešim.
Na putu do tvog uha,
moje brige zastanu u grlu,
pa grebu, jer više nisu zajedničke,
jer te se ne tiču, jer te ne dotiču.
Strepim da nam je ljubav
zahvaćena zloćudnim tumorom
i da polako u mukama kopni.
Meni smo važni jedino mi i ti.
Mi samo ličimo na sebe,
a ti više ni to.
Da li me voliš, pitaš kroz san.
Samo to i radim, pomislim, ali ne izgovorim,
jer ne znam da li sam još uvek taj koga sanjaš.
Četiri godišnja doba u jednoj noći
ne može se preživeti,
ali se tešim da si srećna dok sanjaš,
pa jutrom vaskrsnem i ličim na sebe,
kao da sam i ja nešto lepo sanjao.
Goran Tadić