Лабинска република је, дакле, још један комунистички мит.
Kako si došao do tog zaključka?
LABINSKA REPUBLIKA - PRVI ANTIFAŠISTIČKI USTANAK
02.03.1921
Kratoktrajnu samoupravnu komunu - Labinsku republiku su proglasili pobunjeni istarski rudari koji su ustali protiv nadolazeće talijanske fašističke politike. Rudari u kratkom vremenskom roku zauzimaju rudnike, proglašavaju republiku pod krilaticom 'kova je nasa' (rudnik je naš), organiziraju vlast i takozvanu crvenu stražu kao zaštitu od fašista te sami rukovode proizvodnjom rudnika uz potporu dijela seljaka zemljoradnika. Ovaj ustanak istarskih rudara smatra se prvim antifašističkim ustankom na svijetu. Danas se na taj dan obilježava i međunarodni dan rudara
Raspadom Austrougarske monarhije poslije svršetka Prvog svjetskog rata, Italija, koristeći oslabljeni položaj krajeva koji su bili pod vlašću monarhije, uspijeva prisvojiti i talijanizirati područja Istre i dijelova Dalmacije te stanovništvo i gospodarski potencijal zauzetih područja iskorištava u robovlasničkom i kolonijalnom smislu riječi.
Prije nego što su preuzeli vlast u Italiji, fašistički odredi su zaposjeli sjedište radničkog odbora u Trstu 1921. godine, istog zapalili i napali predstavnike sindikata rudnika Raše.
Uz loše radne uvjete koji su uzrokovali brojne smrti i krajnju eksploataciju radnika te rastućeg nasilja, kap koja je „prelila čašu“ je brutalno premlaćivanje i maltretiranje Giovannija Pipana, sindikalnog vođe. Njega je 1. ožujka 1921. godine u Pazinu premlatila jedna fašistička grupa, da bi potom bio i uhićen. Odmah sutradan je donesena odluka o stupanju u štrajk i on započinje protestom šestotinjak rudara. Po uzoru na neke slične primjere štrajkova odlučeno je i da se preuzme rudnik. Štrajku se istog dana pridružilo još 2.000 rudara, koji zaposjedaju tri rudarska okna i separaciju u Luci Štalije, bitne zbog kasnije prodaje ugljena.
Formiraju se „crvene straže“, kojima zapovijeda Francesco da Gioz, dok komunom upravlja sindikalac Pipan. Podršku i pomoć u hrani im pruža lokalno stanovništvo, dok veliku materijalnu pomoć dobivaju od „Crvenog baruna“, Giovannija Tonettija, plemića porijeklom iz Venecije koji je od ranije bio aktivno uključen u socijalistički pokret, a čija je obitelj imala svoju palaču u Plominu, nedaleko Labina, kao i brojna zemljišta u okolici. I sam Tonetti priključuje se Labinskoj republici, a u narodu dobiva spomenuti nadimak, koji u originalu glasi „Črljeni baron“.
Radnička samouprava obnavlja proizvodnju koju vodi Dagoberto Marchig i preko Štalija otpremaju brod nakrcan ugljenom. No, talijanska uprava vrlo brzo slama slabo naoružane „crvene straže“. Nakon 37 dana od uspostave samouprave, 7. travnja, jake kombinirane snage vojske i karabinjera „blitzkrieg“ taktikom napadaju rudare s leđa – s mora s dva ratna broda. Najprije im daju ultimatum da se predaju, a kada Rudarski komitet to odbija, sutradan iz pravca današnjeg labinskog predgrađa Štrmca počinje napad jedinica od oko 1.000 vojnika i karabinjera. U borbama pogibaju dvojica rudara, Maksimilian Ortar i Adalbert Sykora, dok je 40 pobunjenih rudara je uhapšeno i sprovedeno u rovinjski zatvor, gdje bivaju izloženi raznim torturama uslijed čega će preminuti još dvojica rudara.
Ovaj ustanak istarskih rudara smatra se prvim antifašističkim ustankom na svijetu. Iako je fašizam na vlast u Italiji stigao tek 1922., u ovim krajevima i nešto ranije su započeli teror, represija i talijanizacija Istre, odmah nakon potpadanja ovih krajeva pod Italiju 1918. godine. Isti ti upravitelji Istre su aktivno sudjelovali u dovođenju fašizma na vlast. Stoga je ispravno tumačenje da je Labinska republika bila prvi ustanak protiv fašizma u svijetu.
U vremenima rastućeg fašizma i dodatne represije nad netalijanskim stanovništvom, ovaj otpor simbolički je odigrao veliku ulogu i u kasnijoj povijesti Istre. Borba rudara i važnost rudnika podigli su svijest o nužnosti klasne borbe, pogotovo s obzirom na broj rudara koji se s godinama povećavao do maksimalne brojke 1942. godine, kada je u njima zaposleno 10.470 radnika. Paralelno s time, ilegalna Komunistička partija Italije na Labinštini broji 850 članova, što posebno dobiva na značaju kada se formira 1. autohtona partizanska četa, koja je spremno dočekala rujan 1943. godine i kapitulaciju Italije.
Izvor:
Anton Finderle : „KOVA JE NAŠA“: Sto godina od „Crvene republike“ i prvog antifašističkog ustanka u Europi
http://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/kalendar/3/2/29/
Labinska republika
Labinska republika, pobuna rudara u Labinu 1921. Izbila je kao posljedica teškoga gospodarskog položaja rudara labinsko-raških ugljenokopa, kojima se pridružilo i lokalno pučanstvo nezadovoljno represivnom talijanskom politikom, osobito u nacionalnom smislu. Izravan povod buni bio je upad talijanskih fašista u radničku komoru u Trstu (1. III), nakon čega su rudari preuzeli upravu nad rudnikom i proizvodnjom, organizirali svoje straže i vijeća te osiguravali javni red i mir. Time je bila uspostavljena Labinska republika, koja je trajala od 2. III. do 8. IV. Oko 2000 rudara štrajk je pretvorilo u politički prosvjed pod geslom
Kova je naša (Jama je naša). Istodobno je trajala i
Proštinska buna.
https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=34986
Labinska republika, samouprava nastala za rudarske pobune na Labinštini od 2.III. do 8.IV.1921. Štrajk labinskih rudara započeo je kada se oko šesto rudara okupilo na trgu u Vinežu
(krvova placa) u znak prosvjeda protiv fašista, koji su u Pazinu zlostavljali njihova sindikalnoga vođu Giovannija Pipana. Rudari su potom zauzeli rudnike i rudarska postrojenja, minirali prilaze oknima u Krapnu, Vinežu, Štrmcu i separaciju Štalije s odlagalištem ugljena, te organizirali naoružane postrojbe pod nazivom
crvene straže, kojima je zapovijedao Francesco da Gioz. Politička i socijalna pitanja rješavao je rudarski komitet na čelu s Pipanom, a potporu im je davao i plemić Giovanni Tonetti
(crveni barun). Upravi rudnika postavljeni su ekon. zahtjevi (povišenje nadnica i dr.). Budući da su se pregovori odužili, rudari su 21.III. odlučili sami organizirati proizvodnju. Sišli su u jame i za rukovoditelja postavili rudarskoga tehničara Dagoberta Marchiga. Istodobno su, plašeći se štrajkolomaca, uhitili i zatočili 13 rudara Sicilijanaca sklonih upravi. Uprava je taktizirala i tobože pregovarala, a 8.IV. poduzela je energične mjere. Pokrenuta je, s mora i kopna, iznenadna akcija vojnih i redarstvenih snaga. Zatečeni rudari povukli su se kraj Štrmca, gdje su pružili oružani otpor. No, slabo naoružani i neiskusni, ubrzo su morali odustati. Pipan je naredio prekid vatre i preuzeo svu odgovornost na sebe. Uslijedila je odmazda, tijekom koje je uhićeno četrdesetak pobunjenika. Rudari Maksimilijan Ortar i Adalbert Sykora smrtno su stradali. Uhićeni rudari smješteni su u zatvore u Puli i Rovinju, a sudski proces održan je u Puli od 16.XI. do 3.XII. Optužnica je teretila 52 rudara za okupaciju rudnika, uspostavu sovjetskoga režima, suprotstavljanje vlastima, miniranje skladišta, držanje eksploziva i niz drugih nezakonitih radnji. Odvjetnici Edmondo Puecher, Guido Zennaro i Egidio Cerlenizza uspješno su obranili optuženike, te je porota donijela oslobađajuću presudu. Uprava rudnika iskoristila je štrajk za raskid s austr. kapitalom.
Premda nikada proglašena, L. r. ostavila je neizbrisive tragove na Labinštini, a imala je i mnogo širi odjek. Taj splet događaja valja sagledavati i interpretirati u kontekstu tadašnjih prilika, osobito na prostoru Apeninskoga poluotoka i sr. Europe. Višenacionalno, ali jedinstveno pružanje oružanog otpora nadirućem fašizmu utrlo je put antifaš. opredjeljenju žitelja toga kraja. S druge strane, sindikalna borba rudara, usmjerena na tradicionalno traženje radničkih prava, poboljšanje položaja te radnih i životnih uvjeta, sadržavala je i elemente samoodređenja i samoupravljanja, u naivnom i utopističkom uvjerenju da će sami moći odlučivati o svojoj sudbini.
LIT.: F. Čulinović, Revolucionarni pokret u Istri 1921. godine, Zagreb 1951; G. Scotti, L. Giuricin, La Repubblica di Albona e il movimento dell’occupazione delle fabbriche in Italia, Rovinj 1971; Labinska republika 1921., zbornik radova, Rijeka 1972; R. Martinčić, Labinska republika 1921., u: Radnički pokret i NOB Općine Labin, Rijeka 1980; M. Jurkić, Neki pravni aspekti optužnice i presude labinskim rudarima na procesu u Puli 1921. godine, u: Radnički pokret Labinštine 1921–1941. sa širim osvrtom na Istru, Labin i Rijeka 1981.
http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1507
