KX-KX

Ja sam Vojvodo čula drugačiju priču: Vukašin je sa sinom Markom bio kod Skadra.Uglješa je sve pripremio za bitku i pozvao batu. Vukašin dolazi do Uglješe, i tek onda idu za Jedrene. Jedino se poklapa priča da Murat sa većim delom vojske nije bio tada tu.
Malo mi nelogično zvuči da je neko mogao Vukašina, starog vuka i ratnika, tako lako da ubedi u nešto slično ?
 
Жељко Фајфрић: „Света лоза Стефана Немање“

Књига је преузета са Пројекта Растко и она је слободна за некомерцијалну употребу.

49. Bitka na Marici
Po svemu sudeći svaka od vojski, i Uglješina i Vukašinova, išle su posebno. Tačnije, Uglješa je krenuo iz Sera, a Vukašin je išao središtem Trakije, verovatno od Skoplja a to na neki način potvrđuje i Pajsije Janjevac, kada govori o tome šta je Vukašin naredio Uglješi. "Zapovedi da se ubrzo skupi vojska i posla ka bratu Uglješi da bude spreman, i odredi mesto, gde će se obojica sastati". Nešto dalje navodi: "i dođoše do mesta zvanoga Črmenski Lugovi blizu Andrijanopolja dan hoda i više, zvano Mostar, a posle se nazva Mustafa-pašina Ćuprija. I tu negde sastadoše se obojica, ovi od srpske zemlje, a Uglješa od grčkih predela" (Pajsije Janjevac). Ostaje nejasno da li su ove armije imale miran put do mesta sastanka, ili su usput ipak imale ratnih dejstava. Sudeći po Orbinu, ratnih dejstava je bilo i to dosta. "Pripremivši, dakle, vojsku od dvadeset hiljada boraca, krenuše u potragu za Turcima sve do Trakije, koju su velikim delom bili zauzeli" (Orbin). Sigurno je da većih sudara nije bilo, najviše zbog toga što Turci nisu imali dovoljno snage, ali ratnih dejstava je bilo. Sa tim, tek pojedinačnim otporima, ova armija je lako izlazila na kraj, što je moguće stvorilo sliku o lakom pohodu. Turci su veoma brzo saznali kakva se armija valja prema njima i odmah su znali šta je cilj ovoga pohoda. U Jedrenu je u to doba boravio Lala Šahin, veoma sposoban vojskovođa, koji je odmah poslao Muratu glasnike u Malu Aziju, po kojima mu javlja šta se sve događa i od njega moli pomoć. Na ovom mestu dolazimo do najinteresantnijeg i najnejasnijeg dela ove priče. Istorijski fakat je da su se u petak na dan 26. septembra 1371. godine sudarile dve vojske, turska i srpska, a da je srpska doživela pravi pravcati masakr u kojem su život izgubili i despot Uglješa i kralj Vukašin. To je rezultat same bitke i krajnji ishod ovog pohoda. Međutim, uopšte nije jasno kako je došlo do ovakve katastrofe srpske vojske kao što se ništa ne zna ni o samoj bitki, tako da je sve ono što se po knjigama navodi uglavnom samo plod nagađanja i razmišljanja koja mogu biti više ili manje utemeljena. Stoga i sve ono što sada bude rečeno o samoj bitki jeste jedino zbir opisa iz najrazličitijih izvora koji su o tome nešto rekli, pa se svemu tome može verovati, ali i ne mora.
Već je rečeno da su se dve srpske armije (Vukašinova i Uglješina) najverovatnije (to nije sigurno) kretale sasvim odvojeno i da su se kod Černomena sastale. Moguće je da je njihovo ujedinjenje izvršeno i nešto ranije, a da je Černomen bio mesto gde su se ulogorili i gde je trebalo da se izvrše poslednje pripreme i dogovor za napad na Jedrene, koje se nalazilo udaljeno jedva nekih četrdeset kilometara. Već tada je sigurno svima bilo poznato da u Jedrenima boravi mala turska posada, koja nema nikakvih šansi da se održi pred ovakvom armadom. Isto tako, i dosadašnje odsustvo jačeg turskog otpora davalo je veliku nadu na lako ostvarenje cilja pohoda. To je izazvalo različite reakcije. Srbi su se razveselili, očekujući da će uspeti lako da savladaju Turke i ovaj pohod završiti mnogo brže no što su se i nadali. "I bi veliko veselje i radost i piće vina i jela, i svako neupravljanje i neuređenje" (Pajsije Janjevac). S druge strane, reakcija Turaka je bila sasvim drugačija, budući da su se uplašili videvši kakva se sila na njih valja. "A agarenski načelnik čuvši za dolazak kralja Vukašina sa velikom silom i behu u velikoj nedoumici i ne malom užasu, i dogovoriše se da daju danak i da šalju izabrane svoje posrednike ka Vukašinu sa rečima: Ostavi nas da ovde ostanemo i mi ćemo ti biti kao i sluge, i daćemo danak kako hoćeš" (Pajsije Janjevac). Baš njihov strah će biti uzrokom promišljenih odluka, koje će dovesti i do njihove pobede.
 
Turci, odnosno njihov vođa Lala Šahin, bili su savršeno svesni da se ne mogu odupreti srpskoj vojsci, pa su pokušali pregovorima da dobiju u vremenu, ne bi li sačekali povratak sultana Murata sa glavninom vojske iz Male Azije. U okviru toga, poslali su u srpski logor jedno poslanstvo koje je ponudilo Srbima sklapanje mira i plaćanje danka. Da se radilo samo o turskom lukavstvu, vidi se iz ovog navoda. "I dođoše kao posrednici i da uhode i da načine mir, i došavši do mesta gde beše ne malo vojnika, i prokleti Agareni uhodiše i sagledaše i videše neupravljanje i raznoglasice, i gde leže pijani, kao vojska bez glave i ikakvoga upravljanja" (Pajsije Janjevac). Po svemu sudeći, poslanstvo koje je poslao Lala Šahin i nije imalo neke ozbiljne namere da ugovara mir, već je bilo poslato više radi toga da vidi kakvo je stanje u srpskom logoru, koliko ima vojske, raspored, raspoloženje i sve drugo što bi možda moglo da bude značajno. Mora da su Turci bili najviše od svih iznenađeni onim što su videli. Vojska se izopijala, nije bilo prave komande, a izgleda da su počinjale i međusobne svađe. Sada je to sasvim menjalo situaciju i bilo je očigledno da ova vojska nije spremna da izdrži iole ozbiljniji napad na svoj logor. Prema tome, bila bi neoprostiva greška ne iskoristiti ovu situaciju koja kao da se sama nudi.
Ovi navodi Pajsija Janjevca koji govore o pijanstvu i opštoj raspuštenosti u srpskom logoru nalaze svoju potvrdu i u navodima turskih hroničara (Idris Bidlisi), ali i pored svega sva ta priča je više naklapanje, no što bi mogla da odgovara istini, a evo i zašto. Sa srpske strane, Pajsije Janjevac je za poraz na Marici optužio isključivo kralja Vukašina, prebacujući mu i za opijanje i sav onaj nered koji je, po njemu, vladao u vojsci. Time je nađeno idealno opravdanje za ovaj poraz, a sva je krivica bila jedino na Vukašinu. S druge strane, Turci su se kao muhamedanci grozili nad običajem hrišćana da piju vino i želeli su da eto i time pokažu nadmoćnost svoje vere nad hrišćanskom, jer da su i hrišćani imali običaj da ne piju vino ne bi im se desila takva katastrofa. No, istina je ipak izgleda negde na sredini. Moguće je da su Turci slali uhode da izvide kakva je situacija u srpskom logoru i sasvim je sigurno da je atmosfera bila opuštenija no što je trebalo da bude. S jedne strane, dve vojske su se spojile (Vukašinova i Uglješina) pa je to proslavljeno, dok s druge strane čuvši da se u Jedrenu nalazi mala posada i da je pobeda nadomak ruke (koliko već sutra), ratnici su unapred proslavljali svoju pobedu. Mora se reći i to da je i inače u svim hrišćanskim vojskama red u logoru obavezno bio slab i hrišćani će kasnije većinu svojih poraza protiv Turaka doživeti baš zbog nediscipline. Ni ovaj srpski vojni logor nije bio ni u kom slučaju izuzetak, a nered je moguće bio veći i zbog toga što se nije moglo ni pretpostaviti da bi Turci mogli napasti, jer ih nije bilo dovoljno ni Jedrene da odbrane. A opet, kod hrišćana nije bilo baš uobičajeno da se napada noću, pa nikome nije na pamet moglo pasti da će Turci, koji su i inače u malom broju, napasti po mrklom mraku.
Kod Turaka je bila sasvim drugačija situacija. Oni su bili naspram srpske vojske u manjini i nisu imali nikakve šanse, ali toga su bili savršeno svesni. Samo je neka iznenadna promena situacija mogla da ih spase, međutim bilo je tako malo vremena. Već sutradan može se očekivati napad na Jedrene i siguran poraz, a sam sultan Murat je još daleko i neće stići na vreme, da spreči katastrofu. Praktično, Lala Šahin nije imao šta da izgubi, stoga nije ni malo čudno da se odlučio za noćni napad. Sve ili ništa. Moguće je da se ni on sam nije nadao da će njegov noćni napad napraviti takav dar – mar u srpskoj vojsci i da je želeo samo da ih zbuni, tek toliko da dobije u vremenu dok ne stigne sultanova vojska. U svakom slučaju, noćni napad Turaka se više može shvatiti kao akcija očajnika koji nisu imali više šta da izgube, mada ne treba isključiti ni snalažljivost i odlučnost Lala Šahina. Tim više što on očigledno nije niti jednoga momenta očajavao i nije trebalo mnogo pa da se odluči na akciju. To naročito onda kada je čuo od svojih uhoda koje su išle tobož na pregovore, da je red u srpskoj vojsci vrlo slab. "I ubrzo se natrag vratiše ka svome načelniku i pripovedahu mu sva neupravljanja i neurednosti i raznoglasice i pijanstva, i rekoše: danas će naše biti" (Pajsije Janjevac).
 
Bilo kako bilo, Turci izvrše u ranim jutarnjim satima na dan 26. septembra 1371. godine (bio je petak) napad na srpski logor. Izgleda da je u srpskom logoru nastala strahovita panika i nered. "I podigoše se jednodušno svi Agareni, i dođoše do mesta gde vojska beše bez uprave i iznenada napadoše na njih. A oni nisu znali za ovo, pošto je bilo rano jutro, i razbiše srpsku vojsku i moglo se videti čudo, gnev Gospodnji napade na njih i strahovanje i bežanja, jedan drugoga obilažahu, jedan drugoga na stizahu, dadoše se u beg i ustremiše se u bežanje božjim dopuštenjem zbog nepravednoga ubistva" (Pajsije Janjevac). Zatim, biograf optužuje Vukašina zbog poraza mnogobrojne srpske vojske od malobrojnih Turaka. "Kada ne bi Gospod dopustio, kako bi mogli 4 tisuće i 500 vojnika odoleti 70.000?" (Pajsije Janjevac), smatrajući to božjom kaznom zato što je Vukašin ubio cara Uroša i na takav način se dočepao srpskog prestola. O navodnom Vukašinovom ubistvu cara Uroša će biti kasnije više reči, no ovde je interesantan ovaj navod, zato što biograf tvrdi da je Turaka bilo tek nešto više od četiri hiljade, dok je Srba bilo oko 70.000. Da li je nešto tako stvarno bilo moguće? Da li je zaista tako mala množina, bez obzira o kakvom se iznenađenju radi, mogla da natera u divlji beg i uništi toliku vojsku kolika je bila srpska? Po grčkom piscu Halkokondilu bilo je Turaka još i manje: tek oko 800. Sve to liči pomalo na bajku, a turski izvori opet ubacuju jednu svoju verziju po kojoj čak ni sam Lala Šahin nije taj koji je napao srpski logor, već je to učinio neki Hadži Ilbekija. Naime, Lala Šahin je ovoga Hadži Ilbekiju poslao samo da osmotri srpski logor pa da mu onda dojavi šta je tamo video. Međutim, kada je Hadži Ilbekija video loše stanje kod Srba, odluči se da sam napadne i da o tome ne obaveštava Lala Šahina, procenjujući da mu je i to malo vojske što je ima kod sebe dovoljno da izvrši napad. Na kraju je to i uradio i ostvario veliku pobedu, ali ga je nešto kasnije Lala Šahin dao zbog zavisti otrovati.
Dakle, tu je očigledno više legendi negoli istine. Prosto je neverovatan podatak da je 800 Turaka (po Halkokondilu) moglo da uništi logor od skoro 70.000 ljudi. Vojni logor sa tako velikim brojem ljudi morao se prostirati na ogromnom prostoru, budući da je tu bilo mnoštvo šatora, kola, stoke i čega sve ne što obavezno ide uz logore srednjovekovne vojske. Uništiti sa samo 800 ljudi (ili čak 4.500) jedan takav logor prosto je nemoguće. Ili je Turaka bilo znatno više ili Srba nije bilo tako mnogo. A moguće je da su Turci sa jednim brojem (sigurno većim no što to izvori navode) ratnika stvarno napali srpski logor i uz efekat iznenađenja, ali i uz žestoku bitku uspeli da slome srpsku vojsku. Sigurno je da strahoviti pokolj koji se desio Srbima nisu mogli da učine tako malobrojni Turci, a da je katastrofa bila velika, to je van sumnje. To posebno komentariše Isaija monah govoreći kako Uglješina i Vukašinova ideja o proterivanju Turaka sa Balkana nije uspela. "Njih, dakle, ne izgnaše, nego sami od njih biše ubijeni, i onde njihove kosti padoše, i ostaše nepogrebene, i veliko mnoštvo od njih umre od oštra mača, neki biše odvedeni u ropstvo, a neki od njih, izbegavši, i dođoše" (Isaija monah). Slično kaže i Pajsije Janjevac, s tim što on dodaje da je u opštoj panici mnoštvo srpskih ratnika zašlo u reku Maricu i tamo se podavilo. "Jedni se dadoše u begstvo, druge odvedoše u ropstvo, i mnoga telesa padoše, a najviše se udaviše u reci,.." (Pajsije Janjevac). Smešna je zaista pomisao da samo 800 ratnika (ili 4.500) može tako da uništi vojsku od 70.000 potpuno opremljenih vojnika.
 
Turska pobeda je bez ikakve sumnje potpuna, bilo je mnoštvo zarobljenika koji su kasnije za zlato otkupljivani. "A Agareni se vratiše ka Adrijanopolju gradu sa pobedom i radošću, a naši u skrbi i tesnoti: jedni brata željahu, drugi roditelje, drugi decu svoju, drugi srodnike, i bi vapaj i plač i ridanje, kao što Rahila plakaše za decom svojom i ovde se dogodi. I koji u ropstvo behu odvedeni, sa sramom iskupljivahu ih, a koji izbegoše smrti i dođoše kući, tužni i posramljeni mašući glavama jedan ka drugome govorahu: Jaoj nama!" (Pajsije Janjevac). Ovakvu pobedu Turcima sigurno nije mogla doneti tako malobrojna vojska kako se po legendi navodi, već će biti prije da je Lala Šahin uspeo da sakupi svoju celokupnu vojsku (sigurno ne tako malobrojnu kako navode biografi) i da uz efekat iznenađenja udari na srpsku vojsku te da je nakon žestokog boja savlada. Isto tako, Turaka je, bez obzira kako je veliki morao biti efekat iznenađenja zbog noćnog napada, moralo biti približno isto koliko i Srba (moguće i manje, ali ne drastično). Drugačije stvarno nije moglo da bude.
Na ovom mestu treba obavezno spomenuti i jedan drugi opis bitke, koji je neopravdano stavljen u drugi plan. Naime, ono što o samoj bitki daje Mavro Orbin odudara od svega dosada navedenog i nije jasno na koji je način on došao do podataka koje iznosi. Istina on je imao nekih greški poput pogrešnog navođenja imena turskog sultana (Sulejman III umesto Murat I), itd., no to ne menja mnogo na samoj suštini. Po njemu, Uglješina i Vukašinova vojska je poharala Trakiju, ali Turci su stalno uzmicali. Ne mogavši ih stići, a već sasvim zadovoljni onim što su i do tada učinili (ovde nema govora o tome da je cilj akcije proterivanje Turaka sa Balkana, već sve to više liči na neki kazneni pohod protiv Turaka) odluče se Srbi da se vrate natrag u Rašku, slaveći svoje dotadašnje lake pobede. "Pripremivši, dakle, vojsku od dvadeset hiljada boraca, krenuše u potragu za Turcima sve do Trakije, koju su velikim delom bili zauzeli. Pošto ih nisu našli, poharavši i popalivši njihovu zemlju, vratiše se u Rašku ne vodeći računa o bilo kakvom vojničkom redu" (Orbin). Međutim, Turci su, iako nisu prihvatali otvorenu borbu, bili Srbima stalno za petama, pažljivo prateći šta ovi rade i čekajući pogodan trenutak da napadnu. "Turci, koji su se bili povukli u planine i pažljivo pratili njihovo kretanje, izabraše tri hiljade svojih najodvažnijih ljudi koji upadoše u pozadinu neprijateljske vojske sastavljene od Uglješinih ljudi, te ih u besnom napadu razbiše. Laonik piše da je Sulejman treći po redu i prvi ovog imena noću napao ljude kralja Vukašina i njegovog brata Uglješe, koji su se tada nalazili nešto malo udaljeni s drugim delom vojske" (Orbin).
Ovo je jedan veoma interesantan momenat, koji bi mogao biti i tačan. Orbin navodi da su Turci napali noću i to samo jedan deo srpske vojske, koji je logorovao izdvojen od glavnog logora u kojem se nalazio veći deo vojske i sa kojima su bili Vukašin i Uglješa. Po svemu sudeći, radilo se o manjem delu vojske i Turci su ga verovatno zato i napali, očekujući da će ga lakše savladati no da udare na glavninu. To se uklapa sa ranije iznetom misli da je Lala Šahim moguće želeo samo da zbuni srpsku vojsku ne bi li dobio na vremenu dok iz Male Azije ne dođe sultan sa celokupnom armijom. Stoga je sa svojim malim snagama napao slabiji deo srpske vojske, današnjim rečnikom rečeno imao je ograničen ratni cilj koji u sebi nije sadržavao pobedu (jer je nije zbog malog broja svojih vojnika mogao očekivati), želeći da uskomeša i ostatak vojske. Kako kaže Orbin, u napad je krenulo oko tri hiljade Turaka, ali kako je napad izveden noću i iznenada, to je kod Srba izbila panika i oni su počeli masovno da beže u drugi srpski logor gde se nalazila glavnina srpske vojske sa Vukašinom i Uglješom.
 
Haos u susednom logoru su čuli Uglješa i Vukašin i odmah im je bilo jasno o čemu se radi, pa su pokrenuli svoj deo ratnika da pomognu drugovima. "Stoga priskočiše sa svim svojim ljudstvom da pomognu svojima..." Međutim, šta se desilo. Uglješa i Vukašin pokreću svoje ratnike ne bi li direktno udarili na Turke, ali uz put naleću na begunce koji sa svojim konjima bezglavo uleću u njihove redove i prave haos. "Koji su puštenih uzdi bežali pred Turcima ne uspevajući da srede svoje redove kako su bili dužni, tako da su se u gužvi sudarali s Turcima" (Orbin). S druge strane, Turci su celo vreme bitke održavali bojni red, pa su uspeli da primete na vreme kako se Vukašin i Uglješa približavaju sa svojom vojskom. Stoga su Turci uspeli da sasvim organizovano dočekaju taj njihov prvi udar. "Kad su Turci videli izdaleka da Vukašinova i Uglješina vojska ide protiv njih, sačekaše ih i ponovo zbiše redove" (Orbin). Savršeno održan bojni red Turcima je pomogao da slome taj prvi udar srpskih ratnika, koji je već bio poremećen time što je masa begunaca uletala i kvarila juriš konjice. Nakon toga Turci primećuju svoju šansu i koristeći neopisivu gužvu među Srbima, od kojih su jedni napadali Turke, a drugi bežali pa se sudarali sa onima koji su napadali, sve bez ikakvoga reda, izvrše i konačni napad razbijajući srpsku vojsku. "Odupreše se, dakle, odvažno i boriše se junački, tako da se stvorila velika pometnja u vojsci Rašana, koji u borbi nisu održavali nikakav red niti su znali kako ni s kim imaju da se bore. Turci su ovu okolnost veoma dobro iskoristili te udarili na njih. Pošto su to izveli s velikom žestinom, razbiše ih i nateraše u bekstvo..." (Orbin).
Ovakva verzija bitke na Marici, iako nema nekih posebnih potvrda kroz neke druge dokumente, izgleda nekako i najbliža istini. Poraz srpske vojske je došao uglavnom zbog nediscipline i pomalo olakog shvatanja čitavog pohoda. To je simptom koji se i ranije pojavljivao dok je car Dušan ratovao sa Turcima, a biće ga kasnije još i više. Što je još interesantnije i druge hrišćanske vojske (ugarska, francuska, itd.) pokazivale su iste takve nedostatke u sudarima sa muslimanima, kako u Evropi tako i u Svetoj zemlji (krstaški ratovi). Turci su pobeđivali ne zbog toga što su bili hrabriji ili vojnički sposobniji (mada im se ni taj kvalitet ne može osporiti) već uglavnom zahvaljujući svojoj čvrstoj organizaciji, što će kod hrišćana još dugo vremena da bude glavni nedostatak. Stoga spisi Orbina koji navode samo 3.000 Turaka, zatim navodi koji govore da je bitke između Srba i Turaka bilo, te da je srpski otpor krvavo slomljen, možda mogu da ukažu na neke stvari. Najpre na to da napad Turaka jeste bio iznenadan i da je napravio zbrku kod srpske vojske, ali da su se Srbi žestoko borili i da su na kraju ipak snagom oružja bili slomljeni. Dakle, da je iznenađenje imalo svoga udela, ali nikako odlučujućeg, te da je prevagu odnelo oružje. S druge strane, to dalje znači da ni srpska vojska nije bila onako brojna kako se to navodi kod Pajsija Janjevca, kada se ide čak do 70.000 srpskih ratnika. Takvu brojnu vojsku u Evropi nije mogao niko da pokrene i neće moći još dugi niz godina, pa nisu mogli ni Vukašin i Uglješa. Dakle, srpske vojske je bilo mnogo manje, tim više što je 3.000 Turaka moglo da je savlada i to nakon bitke (opet, bez obzira na to koliko je turski napad bio iznenadan). Sve ostalo, poput pijanstva itd. jeste samo besmislica i narodna legenda.
Same vođe srpske vojske, kralj Vukašin i despot Uglješa su poginule u opštoj gunguli, ali njihova tela nikada nisu pronađena tako da i način smrti ove dvojice velikaša predstavlja idealan materijal za stvaranje legendi. Samome Vukašinu legenda nije bila naklonjena, jer mu je opisala smrt na nimalo dostojan način, dok je Uglješina smrt prikazana daleko uzvišenije. No, i tu postoji više verzija. Jedna od njih tvrdi da su se Vukašin i Uglješa hrabro borili jedno vreme, pokušavajući da zaustave one borce koji su bežali. "Ali kad nisu mogli ništa učiniti, i oni se, da bi spasli život, dadoše u bekstvo. Gonjeni od Turaka i naterani do reke Hebra, sada Marice, baciše se u nju s konjima da ne bi pali u ruke neprijatelju" (Orbin). Dakle, tek onda kada su videli da je sve izgubljeno obojica su krenuli da se spašavaju i to tako da su zagazili u Maricu. Za njima je krenulo mnoštvo druge vlastele, ali veliki deo njih se u nabujaloj Marici podavio, a između njih i sam Uglješa. "To isto učiniše i mnoge druge istaknute ličnosti, od kojih se veći broj udavi u pomenutoj reci. Tu se udavi takođe i Uglješa i njegov brat Gojko, koji je zapovedao vojskom" (Orbin).
 
Druga verzija kaže da se Uglješa hrabro borio, ali je zadobio ranu i stoga bio primoran da se izvuče iz bitke. Nije uspeo daleko da odmakne i već slab od rane zaustavio se na jednoj uzvišici, gde je od slabosti pao sa konja i tu umro. Na istom mestu su ga našle i sluge koje su ga tu i sahranile. Kasnije su neki monasi izvadili telo iz humke i odneli ga u neki manastir u blizini Sera. "A Uglješa, kada je bio u ratu, zadadoše mu ljutu ranu i dade se u begstvo, i kada je krv tekla i ne imajući uvoja ni kuće (stana) i nikako ne imajući gde glave skloniti, uzišavši na neke humke, i pade s konja i tu mu dođe kraj života, duh Bogu predade, i pogreboše ga njegove sluge, a za njegov grob zna se i do danas, i neka čudna znamenja pokazuje i ljude ostavljaju belege. A telo njegovo odnesoše neki inoci u manastir blizu Sereza, koji je od njega sazdan od osnovanja, čineći isceljenja, a grob njegov bi više Harmanlije i do danas je kamenjem obeležen" (Pajsije Janjevac).
Vukašinova smrt nije opisana tako uzvišeno, kao Uglješina budući da je on smatran ubicom cara Uroša, pa je shodno tako niskom činu i njegova smrt morala biti isto tako niska. Po jednoj verziji, Vukašin i Uglješa su krenuli preko Marice, ali su se u tom pokušaju prelaza oni razišli. Uglješa se udavio (to smo videli), a Vukašin je uspeo da pređe Maricu. Međutim, osetio je veliku žeđ pa se zaustavio na jednom od izvora da se napije vode. Tu je priliku iskoristio njegov paž Nikola Hrsojević pa ga je sa leđa ubio ne bi li se dočepao skupocene ogrlice koju je Vukašin nosio oko vrata. "Kad je kralj Vukašin prešao reku, osetivši veliku žeđ, poče piti na jednom izvoru, ne silazeći sa konja. Dok je tako nagnut pio, ubi ga njegov paž Nikola Hrsojević zbog ogrlice koja mu je visila o vratu. To se desilo kod sela Karamanli blizu grada Černomena u Trakiji, gde su Rašani zametnuli bitku s Turcima. Odatle kasnije njegovo telo bi preneseno u crkvu Sv. Dimitrija u Sušici, koja je u Raškoj. Telo Uglješe i Gojka nikada se nije našlo. Druge ličnosti koje ne pogiboše u bici behu zarobljene žive i odvedene u ropstvo. To se zbilo 26. septembra 1371. godine" (Orbin).
Po drugoj verziji (Pajsija Janjevca) Uglješa je poginuo od rana zadobijenih u boju (to smo videli), a u Marici se udavio Vukašin. "A najviše se udaviše u reci, tako da je i sam Vukašin tu davljenjem izmenio svoj život, i množina vojnika s njim, tako da mu ni uspomena nije ostala među živima, ni grob mu se ne zna ni do danas" (Pajsije Janjevac).
Dakle, to bi bile legende o tome kako su njih dvojica izgubila život na Marici. Bez obzira koliko mi verovali ovakvim opisima, oni su kao takvi skoro i jedini, ali su barem u jednom jedinstveni. Srpska vojska je bitku izgubila, a Vukašin i Uglješa su poginuli. U svakom slučaju, Turcima je bio otvoren put ka unutrašnjosti Balkana, a same razmere katastrofe opisao je najvernije ovaj zapis. "I tolika nevolja i nesreća obli sve gradove i strane zapadne, koliko niti uši čuše, niti oči videše. Po ubistvu ovoga hrabroga čoveka, despota Uglješe, rasuše se Ismailćani, i poleteše po svoj zemlji kao ptice po vazduhu, i neke od hrišćana mačem klahu, druge u ropstvo odvođahu, a ostale nemila smrt požnje. Zaostali od smrti glađu biše pogubljeni, jer takva glad bi po svima stranama, kakva ne bi od stvorenja sveta, niti potom da bude, Hriste milostivi, a koje glad ne pogubi, ove popuštanjem božjim, vuci, noću i danju napadajući, proždirahu" (Zapis Isaije monaha). Tu, na Marici, nije izgubljena samo jedna bitka, tu nije samo srpsko carstvo doživelo i konačni slom, desilo se nešto i više. Turcima je put u Evropu bio sada potpuno otvoren i oni započinju uspešni ratni pohod koji će narednih nekoliko vekova nastaviti da bi na kraju skoro zauzeli i sam Beč. No, to tada Evropa nije shvatala, što i ne treba da mnogo iznenadi, jer su svi ovi događaji ipak bili veoma daleko od granica tadašnjih najjačih država, i stoga su delovali relativno beznačajno, mada će se posledice ove bitke veoma brzo osetiti i u Evropi.
Prave razmere Maričke katastrofe najpre je osetila Srbija, koja je ovom bitkom započela petovekovno ropstvo pod Turcima. Kasnija kosovska bitka (1389.) nije mogla da izmeni mnogo dalji sled tragičnih događaja koji su nezadrživo nadirali, niti su pokušaji kneza Lazara mogli da zaustave tursku ekspanziju. Mada su Srbi, po svemu sudeći, na Kosovu ipak uspeli da pobede Turke, ta pobeda je bila u suštini poraz Srbije, jer ona iz toga nije izvukla nikakvu korist. Sama Kosovska pobeda nije mogla da spreči tursko osvajanje Srbije budući da je, iako na kraju krajeva pobeda, ona ipak došla suviše kasno da bi mogla nešto da izmeni. I baš je tu jasno vidljivo koliko je Uglješa bio dalekovid, kada je pokrenuo ovaj pohod na Turke, želeći da preduhitri tursko snaženje. U to vreme Turci su bili tek jednom nogom u Evropi i mogli su se savladati i potisnuti nazad u Malu Aziju, dok na Kosovu to više nije bilo moguće, jer su bili već suviše jaki da bi ih jedna izgubljena bitka mogla slomiti. Sigurno da je takav razvoj situacije još uvek mogao biti u Vukašinovo i Uglješino doba, ali u vreme kneza Lazara (samo dvadeset godina kasnije) to više nije bilo mogućno. Stoga bi se moglo slobodno konstatovati da je upravo maričkom katastrofom istoga momenta bilo slomljeno srpsko carstvo, ali da Srbija još uvek nije pala pod ropstvo. Međutim, to je sada bilo samo pitanje vremena.
 
То није игрица већ сајт. А видео игра је на бази историји (мислим на комплетан totаl war серијал). Скриншот је из будућег наставка Medieval 2 Total War.

Само да додам да се оружије јањичара звало џилит.
 
Vojvodo: Hvala ti što si izvukao ovaj tekst, al meni opet tu ništa nije jasno.
Koliko to verzija Maričke bitke ima samo Pajsije Janjevac ? Kako je moguće da se do danas samo nagadja, i licitira sa brojem vojske ? Jel Vukašin sahranjen u toj crkvi ili nije? Najčudnije od svega i dalje mi ostaje pitanje zašto su Vukašin i Uglješa tajno krenuli ? Ako su predvideli opasnost od Turaka, zašto pobogu o tome nisu obavestili cara Uroša i Lazara? Ili, tražili vojnu pomoć od njih? Mutno, bre, muta ta Marica.
 
Sta je sa periodom Kradjordjevica i Obrenovica pa Broz zatim predstednostvo pa Slobo. Gde su tu greske.
recimo Aleksandar Karadjordjevic Ujedinitelj: decembar 1918 pa januar 1929. . . . . . . . . .
 
Hm...Pošteno da ti kažem, slabo se razumem u taj period naše istorije.
Jel on na samrti rekao "Čuvajte mi Jugoslaviju"? Ili su to reči onog drugog Aleksandra, ubijenog u Marselju?
 
Marička bitka mi izgleda kao Bannocburn....gde su Englezi slično krenuli na Škote i popili po njonji.Dok su jedni bežali i udarali u druge...Škoti su se sjurili i razbucali ih kao stare kante.
 
Evo dan danas nam ova vlada upropastava drzavu!ali pre hmmmmmmm......Pa ne znam svi su bili dobri!A ko kaze da je tito zasro nas taj neka se obrati meni i objsni mi kako je i zasto to uradio!
 
friedrich:
Marička bitka mi izgleda kao Bannocburn....gde su Englezi slično krenuli na Škote i popili po njonji.Dok su jedni bežali i udarali u druge...Škoti su se sjurili i razbucali ih kao stare kante.

Ma, jel tebi čoveče, opis Maričke bitke normalan? Da li je moguće da su baš svi bili pijani, raspojasani i bolelo ih uvo, a pošli u ratne pohode ?
Ajd, ako ti nije teško pojasni kako su to Englezi dobili po nosu. Možda ima neke sličnosti sa Maricom.
 
Bi2:
Ima i toga. Suvim zlatom ih je plaćao (pravoslavac !) da mu pomognu u uništenju Srba.
ja kad sam reko da je vishe srba
kako kraljeva, careva, vojskovodja
tako i obichnog naroda
pomrlo od i zbog vizantije nego od turaka i hrvata zajedno

ovi komunjare koji se kao pozvaju na ortodoksiju i vizantiju pocheshe da bacaju anateme na mene :roll:
a ja samo mrzim kad neko laze sebe... a mene vredja :twisted:
al to izgleda normalno u srbiji...
 
crow:
ja kad sam reko da je vishe srba
kako kraljeva, careva, vojskovodja
tako i obichnog naroda
pomrlo od i zbog vizantije nego od turaka i hrvata zajedno

ovi komunjare koji se kao pozvaju na ortodoksiju i vizantiju pocheshe da bacaju anateme na mene :roll:
a ja samo mrzim kad neko laze sebe... a mene vredja :twisted:
al to izgleda normalno u srbiji...

A ti ih samo podseti da se Ustanak u Zeti 1036. dogodio baš zbog toga što su nam Vizantinci pili krv.
I ne boj se tih anatema..hi, hi.hi.....
 
@ Bi2

Pa kako nisu dobili po nosu kad su ih ovi R A Z V A L I L I.......posle te bitke Englezi se nisu oporavili narednih 100 godina.A kako nije isto kad Engleska vojska kreće u stilu..."Ma razvalićemo ih na buljuke".E tako su i naši krenuli na Maricu...i šta se desilo.......zbrisana vojska sa lica zemlje.Jednostavno potcenjivanje protivnika....... a vala imalo smo i vojskovođe u pm.Laza juriša ko sumanut na Kosovo, znajući da je slabiji i to još na otvoreno.Svaka čast na pokazanoj hrabrosti, ali šta to vredi kad izgubiš i bitku i zemlju.

A što se tiče Bannocburna...pročitaj kako su Škoti slistili Engleze.
 
tommy gun:
Evo dan danas nam ova vlada upropastava drzavu!ali pre hmmmmmmm......Pa ne znam svi su bili dobri!A ko kaze da je tito zasro nas taj neka se obrati meni i objsni mi kako je i zasto to uradio!

Mislim da je naš usud možda i u tome što si i sam rekao. Na neki način, svi su bili dobri a opet nije bilo dobro po nas. I Vukašin je hteo dobro, al j....ga, i Lazar je stao na pravu stranu pa nije ispalo dobro..a i oni posle njega isto. I pod Titom je bilo dobro za nas, u neku ruku. Živeli smo materijalno dobro i svi bili u istoj državi. Al, opet kad pogledaš, ni ta varijanta na kraju se nije pokazala dobra po nas, a mnogi su platili glavama za to naše dobro.
Gde je tu neka kvaka ?
 
Bi2:
A ti ih samo podseti da se Ustanak u Zeti 1036. dogodio baš zbog toga što su nam Vizantinci pili krv.
I ne boj se tih anatema..hi, hi.hi.....
ma ne plashim se ja bibi ;)
samo me nervira kad mi neko objashnjava da je sneg crn, nebo zuto, a vizantinci braca

kad nije!!! i nije!!! i josh 100 puta nije! 8)
al shta cesh
to je komunistichki mozak
jednog dana prsla partija
a oni rusiju nedaju
pa poshto su rusi ortodoxi
i mi ortodoxi, onda nismo ni bili komunjare, vec ortodoxi ;)

pa onda krenemo unazad, do korena... pa nadjemo neki pojam vizantija
i onda, bez daljeg chitanja nekih tamo knjiga mi odluchimo da je vizantija neshto najsvetije i da svako ko to porekne je narodni neprijatelj i njega treba na goli otok!

:( tako bar u vecini meni poznatih sluchajeva
 
Ma, daleko od toga da su nam bili braća i nemoj se nervirati zbog toga. Mi smo takav narod, volimo da imamo braću, pa to ti je. Ne treba veličati tudji narod a pljuvati po svom. Oni su samo mislili na svoje Carstvo a mi smo bili zalogaj koji su hteli progutati. Jedina veza sa njima nam je bila veroispovest.
 
Bi2:
Vojvodo: Hvala ti što si izvukao ovaj tekst, al meni opet tu ništa nije jasno.
Koliko to verzija Maričke bitke ima samo Pajsije Janjevac ? Kako je moguće da se do danas samo nagadja, i licitira sa brojem vojske ? Jel Vukašin sahranjen u toj crkvi ili nije? Najčudnije od svega i dalje mi ostaje pitanje zašto su Vukašin i Uglješa tajno krenuli ? Ako su predvideli opasnost od Turaka, zašto pobogu o tome nisu obavestili cara Uroša i Lazara? Ili, tražili vojnu pomoć od njih? Mutno, bre, muta ta Marica.

У српској историји је све мутно.

А зашто није обавештен Урош? Као да се он за нешто питао. И ви свашта питате... А Лазар? Па имао је он важнија посла да са Твртком сатре Николу Алтомановића. А Отомани...? Ма они су били далеко од њега.
 

Back
Top