Čovek misli za mnoge stvari Jao kako boli, a u suštini nismo ni svesni koliki prag bola imamo dok se ne nađemo u takvoj situaciji...
Nisam se nikad porađala ali slušajući priče, nekog je bolelo najviše na svetu a neko kaže da je osetio bol kao pri jačem zatvoru...
Ja uvek pomislim da su milioni pre mene istrpele takvu bol, i da ta bol traje samo par sati, najviše jedan dan... ej ljudi JEDAN DAN!!!
Pa to je ništa naspram onoga što dobijamo, ono maleno stvorenje koje ćemo voleti i koje će nas voleti najviše na svetu...
Kad pomislite da će da boli natprirodno, a vi se setite svih onih lomova koje smo imali kao mali, ušivanja rana, virusa, temperatura, bolova... pa ćete videti da ovaj jedan dan ne da je mala muka za sve što nas čeka, već je ništa...
Moja babica bi rekla:''Mi nemamo bolove, mi imamo kontrakcije, u kojem se naš grlić širi i sprema se da rodimo bebu. A naša saradnja i pažnja treba samo da bude usmerena na to da pomognemo našoj bebi da što brze i što lakše dođe na ovaj svet.''
I kako bre da ne pomognemo tim malim prasićima što nam 9 meseci grebu po stomaku. Pa ja bi sama sebi isekla stomak u X, samo da mi on izađe živ i zdrav.
P.S. Ja jedino imam mali strah da ja neću prepoznati kontrakcije, da ću misliti nešto me žiga...
onda ima kao ona žena što se porodila u liftu, da se porodim usput...