Isto tako, Isusovo pretpostavljeno rođenje
je u suštini početak novog doba.
U Jevanđelju po Luki, glava 22 stih 10, kada ga učenici pitaju
gde će sledeća pasha da bude posle njegova odlaska
Isus odgovara: "Eto kad uđete u grad srešće vas
čovek koji nosi vodu u krčagu, idite za njim u kuću u koju on uđe."
Ovaj zapis kudikamo najbolje otkriva
astrološku prirodu Svetog pisma.
Čovek koji nosi vodu u krčagu
je Vodolija, ili Vodonoša,
koji Se uvek prikazuje kao čovek
koji lije vodi iz krčaga.
On predstavlja doba koje dolazi posle Riba.
I kada Sunce (Božiji sin)
napusti Doba Riba (Isus)
preći će u kuću Vodolije
jer Vodolija dolazi iza Riba
u unazadnom pomeranju ravnodnevnica.
Sve što Isus u stvari govori je da će
posle Doba Riba doći Doba Vodolije.
Svi smo čuli za smak sveta.
Ukoliko stavimo na stranu
karikaturističku predstavu istog iz Otkrovenja,
glavni izvor ove ideje dolazi iz Jevanđelja po Mateju
glava 28 stih 20, gde Isus kaže:
"...i evo ja sam s vama u sve dane do
svršetka veka (engl. sveta)."
Međutim, reč "vek" ("svet") je jedna
od mnoštva pogrešno prevedenih reči u Bibliji.
Originalna reč je "eon"
što znači doba.
"I evo ja sam s vama u sve dane do svršteka doba."
Što i jeste istina, jer se Isusova solarna personifikacija Riba
završava sa ulaskom Sunca u Doba Vodolije.
Čitav koncept smaka sveta
je pogrešno protumačena astrološka alegorija.
Recimo to stotinama miliona ljudi
u Americi i širom planete
koji veruju da dolazi smak sveta.
Još nešto, uloga Isusa,
literarnog i astrološkog hibrida,
je najeksplicitniji plagijat
egipatskog Boga Sunca Horusa
Na primer, na zidovima Luksorskog hrama u Egiptu
postoje urezane glife stare 3500 godine.
koje prikazuju blagovesti,
bezgrešno začeće,
rođenje i poklonjenje Horusu.
Slike počinju javljanjem
devici Isis da će začeti Horusa,
nastavljaju se Neitom, Svetim Duhom,
koji oplođuje devicu
i konačno devičinim porođajem, i poklonjenjem.
Isto kao i priča o Isusovom bezgrešnom začeću.
U stvari, literarne sličnosti
između egipatske religije
i Hrišćanstva su neverovatne.
A plagijatorstvo se i nastavlja.
Priča o Noji i Nojevoj barci
je uzeta direktno iz narodnih tradicija.
Koncept velikog potopa je rasprostranjen
u čitavom drevnom svetu
sa više od 200 zabeleženih slučajeva u raznim epohama.
Međutim, pretraživanje predhrišćanskih
izvora može da stane na
epu o Gilgamešu, napisanog oko 2600. god. p.n.e.
Ova priča govori o velikom potopu kojeg je naredio bog,
o barci sa spašenim životinjama na njoj,
čak i o golubici koja se vraća sa dobrim vestim.
Sve je to samo deo zajedničkog sa biblijskom pričom,
uz mnoge ostale sličnosti.
A tu je i plagijarizovana priča o Mojsiju.
Priča kaže da je Mojsije po rođenju
stavljen u tršćanu korpu i pušten niz vodu
da bi izbegao čedoumorstvo.
Spasila ga je faraonova ćerka,
koja ga je odgojila kao princa.
Ova priča o bebi i korpi je ukradena
iz mita o Sargonu od Akadije,
koji datira otprilike iz 2250. god. p.n.e.
Sargon je, po rođenju, stavljen u tršćanu korpu
kako bi izbegao čedoumorstvo
i pušten niz vodu.
Spasila ga je i odgojila Aki,
plemićka babica.
Nadalje, Mojsije je poznat kao davalac zapovesti,
onaj koji je doneo Deset zapovesti.
Međutim, ideja o bogu koji na nekom brdu
daje svoje zapovesti proroku, takođe je veoma stara.
Mojsije je samo jedan od takvih proroka
u dugoj liniji sličnih u mitološkoj istoriji.
U Indiji to je bio Manu.
Na Kritu, Minos je bio taj koji se popeo na brdo Dikta
gde mu je Zevs predao svete zakone.
U Egiptu je to bio Mises.
On je done kamene ploče
sa uklesanim božiijim zakonima.
A što se tiče Deset zapovesti,
one su uzete iz Stiha 125
Egipatske knjige mrtvih.
Ono što je u Knjizi mrtvih bilo "Nisam ukrao",
postalo je "Ne kradi".
"Nisam ubio" postalo je "Ne ubij".
"Nisam govorio laži" postalo je
"Ne svedoči lažno na bližnjega svojega" itd.
U stvari, egipatska religija
je verovatno glavni temelj
Judeo-Hrišćanske vere.
Krštenje, zagrobni zivot, Božiji sud,
majka devica, vaskrsnuće, raspeće,
zavetni kovčeg, obrezivanje, spasioci,
sveti sabor, veliki potop, Uskrs, Božić, Pasha
i mnogi, mnogi drugi...
Svi su obeležja egipatskih ideja,
davno pre Hrišćanstva i Judeizma.
Sveti mučenik Justin, jedan od prvih
hrišćanskih istoričara i branioca vere, je pisao:
"Kada kažemo da je Isus Hrist, naš učitelj donešen na
svet bez seksualnog čina,
da je razapet i da je umro, a zatim da se digao iz mrtvih
i uzdigao na nebo,
mi ne iznosimo ništa što se razlikuje od onog u šta vi
verujete da je istina za sinove (boga) Jupitera."
U jednom drugom spisu, mučenik Justin je rekao ovo:
"Rođen je od majke device, prihvatite ovo da je
zajedničko sa onim što vi verujete za (boga) Perseja."
Očigledno je da su Justin i drugi rani hrišćani
znali koliko je Hrišćanstvo slično paganskim religijama.
Ipak, Justin je imao rešenje.
Što se njega tiče, to je đavolje delo,
đavo je imao toliko smotrenosti da je došao pre Hrista
a onda stvorio njegove sličnosti svuda u paganskom svetu.
Fundamentalno Hrišćanstvo. Fascinanto!
Biblija nije ništa drugo do
astroteološki literarni hibrid
kao i gotovo svi religijski mitovi pre nje.
U stvari, aspekt prenošenja svojstava
određenih ličnosti nekim drugim ličnostima
mogu se naći i unutar same Biblije.
U Starom zavetu postoji priča o Josifu.
Josif je Isusov prototip.
Josif je rođen čudesnim rođenjem,
Isus je rođen čudesnim rođenjem.
Josif je imao 12 braće,
Isus je imao 12 učenika.
Josif je prodat za 20 srebrnjaka,
Isus je prodat za 30 srebrnjaka.
Brat Juda je odgovoran za Josifovu izdaju,
učenik Juda je odgovoran za Isusovu izdaju.
Josif je počeo bogosluženje sa 30,
Isus je počeo bogosluženje sa 30.
Poklapanja se nastavljaju u beskraj.
Nadalje, da li postoji i jedan nebiblijski
istorijski dokaz o čoveku
koji je živeo pod imenom Isus,
od majke Marije,
koji je putovao sa svojih 12 sledbenika,
lečivši bolesne, i slično?
Postoji veoma mnogo istoričara koji su živeli
u ili oko mediteranskih zemalja toga doba,
bilo kao Isusovi savremenici
ili nedugo posle njega.
Koliko tih istoričara dokumentuje takvu osobu?
Niti jedan.
Međutim, to ne znači da branioci
istorijskog Isusa tvrde suprotno.
Obično se navode 4 istoričara
kojim se dokazuje postojanje Isusovo.
Plinije Mlađi, Suetonije i Tacije
su prva tri.
Njihove zabeleške o ovome se sastoje
od najviše nekoliko rečenica
a govore samo o Hristusu ili Hristu
što u stvari nije bilo ime već titula
i značila je "miropomazani".
Četvrti izvor se Josif, a taj izvor je
stotinama godina stara dokazana krivotvorina.
Na žalost, još uvek se uzima kao istina.
Neko ko je dizao iz mrtvih
i sam se uzdigao na nebo na očigled svih,
i koji je činio tolika čuda, bi, pomislili biste,
trebalo da ostane zabeležen u istoriji.
To se nije desilo, jer kada izvažete sve dokaze
velika je verovatnoća da osoba
kao što je Isus nikada nije ni postojala.
"Hrišćanska religija je parodija na obožavanje Sunca,
u kojoj su umesto Sunca postavili čoveka po imenu Hrist,
obožavajući ga na isti način
kao što su nekada obožavali Sunce."
Ne želimo da budemo svirepi,
ali želimo da budemo činjenično tačni.
Ne želimo nikoga da povredimo
ali želimo da budemo akademski ispravni
u onome što razumemo i znamo da je istina.
Hrišćanstvo jednostavno nije utemeljeno na istini.
Nalazimo da Hrišćanstvo u stvari
nije ništa više nego rimljanska priča
politički motivisana.
U stvarnosti Isus je bio solarno božanstvo
gnostičke hrišćanske sekte.
I kao i ostali paganski bogovi
bio je mitska figura.
Političke strukture su bile te
koje su htele da historiziranjem Isusa
ostvare društvenu kontrolu.
325. godine rimski car Konstantin je sazvao
Prvi vaseljenski sabor u Nikeji.
Upravo na tom skupu su ustanovljene,
politički motivisane, hrišćanske doktrine.
I tako je počela duga istorija
hrišćanskih krvoprolića i duhovne prevare.
U sledećih 1600 godina Vatikan je zadržao
svoj politički stisak oko evropskog vrata
donoseći tako radosna vremena kao što je Mračno doba
zajedno sa prosvetljujućim događajima
kao što su Krstaški ratovi i Inkvizicija.
Hrišćanstvo je, zajedno sa svim ostalim teističkim
sistemima verovanja, prevara ovog doba.
Ono služi da odvoji vrste od prirodnog sveta,
kao i jedne od drugih.
Ono podupire slepo potčinjavanje vlasti.
Ono umanjuje ljudsku odgovornost pod
izgovorom da "Bog" upravlja svime,
tako opravdavajući užasne zločine
počinjene u ime božanskog dela.
I ono najvažnije,
daje moć onima koji znaju istinu
a, koristeći mit,
manipuliše i kontroliše čitavim društvom.
Religiozni mit je najmoćniji
izum ikad smišljen
i služi kao psihološko tle
na kojem mogu da bujaju svi ostali mitovi.
Mit je ideja u koju se široko veruje
iako je sama po sebi lažna.
U jednom dubljem kontekstu, u religioznom smislu,
mit služi kao priča koja usmerava i mobilizuje ljude.
Pažnja nije usmerena na odnos priče prema stvarnosti,
već na njenoj funkciji.
Priča ne može da funkcioniše, ukoliko
neka zajednica ili narod u nju ne veruje.
Kada neki ljudi sa dovoljno lošeg ukusa javno počnu
da ispituju istinitost svete priče, debata o tome će izostati.
Čuvari vere ne ulaze u debatu sa takvim ljudima!
Oni ih ili ignorišu ili ih prozivaju bogohulnicima.