Nehrišćanski Izvori o Hristu
Do sada smo ove izvore pominjali mestimično, ili da potkrepimo neku tvrdnju, ili da nešto osporimo. Mislim da neće smetati da stoje na istom mestu, pa kada nešto zatreba, ili kada o nečemu treba da se komentariše... izvolite, tu su. Da dodam, tekst sam redigovao u odnosu na izvornik tako što sam izbrisao komentare koji su postojali posle svakog izvora. Ako nekome zatreba, link je dole.
Gaius Cornelius Tacitus – Tacit (56 – 117 AD), Rimski senator i istoričar pišući o odluci imperatora Nera da optuži Hrišćane za požar koji je uništio Rim 64. godine posle Hrista kaže:
“Nero je svalio krivicu na omrznutu grupu, zvanu u narodu Hrišćani. Hrist, odakle grupa i dobi ime, je podvrgnut najgoroj kazni za vreme vladavine Tiberija, koju je izvršio Pontije Pilat, i najgore praznoverje, ugušeno za momenat, pojavilo se ne samo u Judeji, prvom izvoru zla, nego čak i u Rimu...”.
Flavius Josephus – Flavije Josif (37 – oko 100 AD), jevrejski istoričar, sveštenik, vojnik i naučnik, u svojoj knjizi “Jevrejske starine” na četiri mesta spominje Hrista i Hrišćane.
U 18. knjizi, 5. glava, 2. pasus, govori o Jovanu Krstitelju i Irodu:
“Neki Jevreji misle da je uništenje Irodove vojske došlo od Boga, i to pravedno, kao kazna za ono što je uradio Jovanu, kojeg su zvali Krstitelj: jer ga Irod pogubi, njega koji beše dobar čovek, i podsticao kod Jevreja vrline, kako jedni prema drugima, tako i prema Bogu, i da dođu na krštenje; jer je za njega pranje vodom bilo prihvatljivo, ne da bi se odstranili gresi, nego da bi se pročistilo telo; pod pretpostavkom da je duša pre toga bila pročišćena pravednošću.”
U 18. knjizi, 3. glavi, 3. pasusu govori o Hristu: “U to vreme živeše Isus, mudar čovek, ukoliko ga upošte možemo zvati čovekom. Jer, on je činio čuda, bio je Hrist. Kada ga je Pilat osudio na raspeće, oni koji su ga voleli nisu ga napustili. Trećeg dana se on pojavio oživljen. I pleme Hrišćana nije nestalo.”
U 20. knjizi, 19. glava pominje se Jakov, brat Hristov, koji je osuđen na smrt od strane Jevreja, i kaže:
“Festus je bio mrtav, i Albinus je bio sve samo ne na putu; i on oformi grupu sudija, i izvede pred njih brata Isusovog, koga zvaše Hrist, čije ime beše Jakov, i neke druge; i kada ih optužiše da su kršili zakon, narediše da ih kamenuju...”
U svojim knjigama, Josif Flavije još pominje i Ananiju, visokog sveštenika koji se spominje i u Delima Apostolskim (23,2):
“Čim je Albinus stigao u Jerusalim, upotrebio je sve svoje veze i pažnju da se održi mir u zemlji, i to uništavanjem mnogih Sikarija. Ali, kako je visoki sveštenik Ananije bivao sve više slavan, i to veoma značajno, i imao veliki ugled i poštovanje građana na vidljiv način...”
Caius Plinius Caecilius Secundus – Plinije Mlađi (62 – 115 AD), rimski senator, guverner Vitinije u Maloj Aziji (109 – 111 AD). U svojim pismima imperatoru Trajanu, postavlja pitanja o tome kako da se ophodi prema onima koji su optuženi da su Hrišćani. Pojavila se potreba za upustvima, jer su optuženici pripadali svim uzrastima, polovima i socijalnim grupama. U tim pismima, između ostalog, on daje i informacije o Hrišćanima:
“Imaju naviku da se sastaju na određenom mestu određenog dana pre svitanja, kada pevaju himne Hristu kao Bogu, i vezani su određenim vidom zakletve. Nikada nisu imali zle namere, nisu počinili nikakvu prevaru, krađu ili preljubu, nikad lagali. Nikada nisu izdali nekog ko se pouzdao u njih. Posle su se razilazili, ali i ponovo okupljali da bi učestvovali u hrani, običnoj hrani, potpuno bezazlenoj.”
Vavilonski Talmud (70 – 500 AD), kolekcija jevrejskih rabinskih spisa, u kojima postoji nekoliko refera u vezi Hrista. Najpouzdaniji je deo Talmuda koji je prikupljen u periodu do 200 AD, i upravo tu nalazimo i najznačajnije pominjanje Hrista:
“Na noć Pashe, Ješu (Yeshu) je obešen. Četrdeset dana pre pogubljenja, jedan vikar je rekao ‘da će On biti kamenovan jer je upražnjavao vradžbine i podsticao Izrailj na otpad od vere.’”
Lucian – Lucijan (120 – 180 AD), Grčki satiričar takozvanog “srebrnog doba” Grčkog literarnog stvaralaštva, rođen na Eufratu u severnoj Siriji, u svom delu “Smrt Peregrine”, piše:
“Hrišćani obožavaju tog čoveka do današnjih dana, proslavljenu ličnost koja je uspostavila njihove nove obrede, i zbog toga bio pogubljen. Ubeđeni su od strane njihovog zakonodavca, da su svi braća, od momenta primanja Hrišćanstva, ne priznaju bogove Grčke, i obožavaju pogubljenog mudraca, i žive po Njegovim zakonima.”
Gaius Suetonius Tranquillas (75 – 160 AD), glavni sekretar imeratora Hadrijana govori o Hristu kao rimskom pobunjeniku:
“Zbog toga što su Jevreji Rima uzrokovali neprestane nemire u vreme pobune Hristove (Chrestus), [Klaudije] ih je proterao iz grada.” I dalje opet: “Posle velikog požara u Rimu [u vreme Nerove vladavine], kazne su takođe izvršavane na Hrišćanima, sekti koja je upražnjavala nova i đavolska religijska verovanja.”
Thallus - Talus (cca. 52 AD), istoričar, koji je napisao istoriju Istočnog Mediterana od trojanskih ratova, do njegovih dana. Njegovi tekstovi su pronađeni samo kao citati u delima drugih pisaca. Julije Afrikanus, u svome delu iz 221. AD spominje Talusovo pisanje o sunčevoj eklipsi:
“Na celi svet je pala najstrašnija tama; i stene se pomeriše od zemljotresa, i mnoga mesta u Judeji a i u drugim oblastima behu sravnjena. Ovo pomračenje Talus, u svojoj trećoj knjizi istorije, naziva, eklipsom која sе desila bez ikakvog razloga.”
http://www.pravoslavlje.net/texts/nehriscanski_izvori.html