Nađoh za Sankoviće
Dubravko Lovrenović, S T E Ć C I, BOSANSKO I HUMSKO M R A M O R J E, SREDNJEG VIJEKA (str 148)
U prilog tome da su Sankovići bili bliski Crkvi bosanskoj, što je nagovijestio i Vego,
govori povelja Bjeljaka i Radiča Sankovića izdana Dubrovčanima 15. IV. 1391., kada su
"na sveto pismo Hristovo... prisegli našom vjerom i dušom", što je izraz identičan onom
koji koristi Stjepan Vukčić Kosača 19. VII. 1453. – pozivajući se na "svjedoke i sreditelje
vjere naše djeda bosanskoga i s njim dvanaest poglavitih krstjana" – definirajući svoju
konfesionalnu pripadnost u trenutku izmirenja sa sinom Vladislavom. U tom pravcu vodi
i spomen "318 svetih otaca iže nikejskih" navedenih u sankciji povelje koju Sankovići
izdaju Dubrovčanima (Miklosich, 1858., 219., 461.), jer ovaj izraz upućuje na utjecaj
istočnoga kršćanstva. Nešto o tome kaže i grobni natpis na stećku gospoje Goisave,
supruge Radiča Sankovića, naime da "prija svoju viru i višnu slavu". Goisava je na dvor
Sankovića došla iz pravoslavne porodice zetskih Balšića te se čini prirodnim što ističe
brigu za svoju vjeru u drukčije obojenoj konfesionalnoj sredini. Ovo ne bi bio usamljen
slučaj u tadašnjoj bračnoj politici da udajom i dolaskom u drugu konfesionalnu sredinu
supruga zadržava pravo ispovijedanja svoje vjere. Sam ćirilični natpis na stećku izrađen
majuskulnim slovima s dvije strane u dva reda, a s druge dvije strane u jednom redu,
djelo je vještog kovača.
Krsno ime Sankovića, kako sami kažu u navedenoj povelji, veže se za arkanđela
Mihovila – zaštitnika viteštva – i sv. Jurja kojemu se također pripisuju viteške odlike.
Izgleda da su, po Lovrenoviću, i pripadnici Crkve bosanske imali običaj slavljenja slave, time se značajno distancirajući od svojih
netom doseljenih srpsko-vlaških susjeda istočnoga obreda koji su isto slavili slavu.
Pronadjoh par isječaka iz tiskovina na ovu temu
https://likemetkovic.hr/portal/krsn...ca-zastitnika-obitelji-u-hrvata-rimokatolika/
Hrvati, rimokatolici u dolini Neretve, Makarskom primorju, Vrgorcu, južnoj Hercegovini, Konavlima i Boki kotorskoj slave ili su slavili krsnu slavu.
...
Iako je krsna slava uvrštena u UNESCO-ovu baštinu kao nematerijalna baština Srbije već je
Ćiro Truhelka početkom dvadesetog stoljeća pisao kako se krsna slava ne može nazivati isključivo srpskim i pravoslavnim običajem. (Ako već Ćiro tako kaže moramo mu vjerovati, on nikad ništa nije slagao, krivotvorio, niti je u Bosnu došao da je što više razdvoji od Srbije...)
...
Sam pojam krsne slave različit je u Srbiji i hrvatskim krajevima. Dok u Srbiji postoje krsne slave sela, gradova pa čak i institucija
u dijelovima Hrvatske gdje je raširen ovaj običaj taj se naziv koristi isključivo za sveca zaštitnika obitelji. (još jedan dokaz da je u pitanju potpuno drugačiji običaj)
...
U
Makarskom primorju običaj se u većini obitelji zadržao do polovice 20. stoljeća, ali je poslije nestao. U
dolini Neretve se krsna slava slavi i danas. Za razliku od proslave u Srbiji gdje postoje standardni slavski rekviziti i običaji (zdravica, slavski kruh, koljivo itd.), kod hrvatskih rimokatolika u Neretvi običaji se razlikuju od mjesta do mjesta. (krunski dokaz, doista, kod Srba nema nikave razlike u proslavljanju slave od sela do sela)
...
Poslije Božića i Uskrsa,
krsna slava je najvažniji vjerski obiteljski blagdan u katoličkih obitelji koje je slave. Svetac zaštitnik obitelji je obiteljsko nasljeđe koje se prenosi s koljena na koljeno po muškoj liniji stoga u mjestu može biti više obitelji istog prezimena, ali ako su srodstveno povezani u pravilu svi imaju istog sveca zaštitnika.
Mijenjanje slave je moguće jedino ako se mladić priženio u ženinu kuću i prihvatio slavljenje sveca zaštitnika njezine obitelji. (Tko nakon ovoga još nalazi sličnosti sa srpskom slavom, neka se zapita da li sa njim sve u redu)
Obitelji u dolini Neretve koje bi doselile, a nisu imale svoju slavu obično bi slavila Sve Svete (1. studenog).