Краљ Петар I Карађорђевић

Kraljica Draga Obrenović


Nije prošlo ni godinu dana od venčanja kraljevskog para, a već 8. maja 1901. Kralj Aleksandar je saopštio da se Kraljica nalazi u blagoslovenom stanju i da će Srbija da dobije potomka Obrenovića. Pre samog objavljivanja, Draga se nalazila u kraljevski letnjikovac u Smederevu kada je stigao dr Kole iz Pariza i saopštio joj da je u blagoslovenom stanju. Kao prvu meru za ovu radosnu vest, Kralj Aleksandar je pomilovao sve političke zatvorenike-naročito radikale i one koji su se protivili njegovoj ženidbi. Tako su tada na slobodu pušteni Nikola Pašić, Đorđe Genčić i mnogi drugi. Kralj je u čast kraljičine trudnoće priredio besplatni bal gde su se sakupili 800 gostiju. Kraljica Draga se pojavila u svečanoj ampir haljini. Draga je pozdravila sve prisutne i dobronamerne ljude koji su došli i rekla je da se radi održavanja trudnoće nalazi u kraljevskom letnjikovcu u Smederevu, da malo jede, da se malo kreće i da po ceo dan čita i piše. Draga je baš tada započela da piše svoje autobiografsko delo "Ja Draga", koju su posle njene smrti odneli zaverenici sa sobom. Kum Nikolaj Romanov je u znak dobrih vesti iz Srbije kupio i poslao za Srbiju zlatnu kolevku za budućeg naslednika-cu. U čitavoj radosti zbog trudnoće Drage, kralj je dobio vest da je njegov otac umro u Beču. Kraljicu Dragu je pogodilo to što je želeo da bude sahranjen izvan Srbije, jer je bio ljut na nju i kralja. Kralj Aleksandar je poslao svoje izaslanike na sahranu, a u pomen svoga oca održao je molevstvije za pokoj duše u Sabornoj Crkvi u Beogradu, gde se u crninu pojavila i Draga. Međutim, sve ove lepe snove o nasledniku je raspršio ugledni ruski lekar Snjegirev, koga je zajedno sa profesorom Gubarevom, po nagovoru kraljica Natalije poslao u Srbiju Nikolaj Romanov da potvrdi nalaze doktora Kolea. Konzilijum je došao u maju 1901. u Smederevu i pregledao Dragu. Nalaz je bio da trudnoće nema, niti je ikada i bilo. Ovakva vest je zaprepastila Kralja Aleksandra. Tražio je pištolj od ađutanta da ubije ginekologe jer su oni prekinuli trudnoću. Uopšte, nije im verovao. Kao znak pažnje prema svojoj ženi, on je izdao zapovest da se 4. konjički puk Kralja Milana od 23. maja zove "Konjički puk Kraljice Drage." Kralj se morao pomiriti sa odlukom da trudnoće nije bilo i zajedno sa Dragom se vratio u Beograd. Otada je ličnost Kraljice Drage bila srozana u narodu. Kraljica Draga se sa Aleksandrom nastanila u Starom Kraljevskom Dvoru, gde je jednu sobu uredila po svome ukusu. Naručila je mnoštvo stvari iz francuske i Švajcarske. Imala je svoju pratnju, spremačicu, krojačicu i dizajnerku. Često je odlazila na svečane balove i prijeme. Odlazila je u klub književnika, čiji je bila nekadašnji član, stipendirala mlade književnike, pomagala dečijem sirotištu i uvela je veliku štednju na dvoru. Uz to, veoma je cenila Branislava Nušića i postavila ga za upravnika Narodnog pozorišta, a Jovanu Skerliću je plaćala studiranje u Ženevi. Pored toga, kraljica Draga je finansirala Zmajev Neven i spomenik Vojislavu Iliću.

U to vreme, kralj je bio zauzet političkim problemima u zemlji. Stalno je donosio Ustave, da bi ih preko noći obarao. Menjao je vlade prema svom nahođenju.

Pored oficirske zavere, koja se tada javila u glavama mladih oficira zbog srozavanja zemlje minulim događajima, prvi otvoreni protest protiv Kralja Aleksandra i Kraljice Drage dogodio se 23. marta 1902. kada su na ulice izašli socijalisti predvođeni Dimitrijem Tucovićem i Ljubomirom Jovanovićem jer im je vlada Cincar-Markovića zabranila marksistički skup. Masa je krenula prema Terazijama, u nameri da se domogne Kraljevskog dvora. Tu je došlo do sukoba sa žandarmerijom gde su dva protestanta stradala. Kraljica Draga počinje sve vipše da bude nezadovoljna. Predlaže da se ona povuče iz kraljevog života i da se on oženi ženom koja može da mu rodi naslednika. Kralj je odvraća od takvih predloga i traži da ostane s njim. Zajedno su proslavili novu, 1903. godinu u Dvoru, i ušli u novu godinu, poslednju u njihovim životima. Ovakve situacije koristi zaverenička organizacija da još više ubrza izvođenje atentata. Povod za završetak odlaganja jeste bilo ubistvo jednog srpskog žandarma od strane Nikole Lunjevice u Smederevu, kada se nalazio u pijanom stanju. Organizaciji se priključluje i pukovnik Aleksandar Mašin. Pravi se plan likvidacije, a oficiri počinju polako da se okreću na zavereničku stranu.
 
Ubistvo Kralja Aleksandra i Kraljice Drage Obrenović

Kao dan za početak akcije određena je noć između 29-og i 30-og maja 1903. jer se tada u Dvoru nalazila zaverenička grupa na dužnostima. Od stražarnog oficira na kapiji, pa do čuvara na zadnjem ulazu Dvora. Te večeri, kralj i kraljica su se vraćali sa večere kočijama. Draga je poslednji put u životu pozdravila svoju braću i sestre. Kraljevski par je otišao na noćni počinak. Akcija je počela tačno deset minuta posle ponoći. Zahvaljujući zaverenicima u Dvoru, oficiri su poleteli u sobu kralja Aleksandra i kraljice Drage. U bračnoj postelji nije bilo nikog. Na toaletnom stočiću su pronašli Dragin omiljeni roman "La trahison", okrenut na 80. strani. Ali, kraljevskog para nije bilo nigde. Oficiri su pretražili celu sobu, otvarali ormane i prevrtali stvari.

Pre samog čina pronalaženja skrivenog kraljevskog para, oficiri su zarobili Draginu braću, potporučnike Nikolu i Nikodija Lunjevicu i odveli ih u mesnu komandu grada, gde ih je po naređenju pukovnika Mašina, izveo u jedno dvorište potporučnik Voja Tankosić i streljao. Dragine sestre Ana, Vojka i Hristina su otpremljene na železničku stanicu i poslate za Minhen.

Kralj Aleksandar i Kraljica Draga na razglednici u Srbiji 1903. godine
Posle većih natezanja, zaverenici su doveli kraljevog ađutanta Lazu Petrovića da otkrije gde su se kralj i kraljica sakrili. Tada su se u kraljevskoj sobi nalazili pored Petrovića i poručnik Đorđe Ristić, potporučnik Velimir Vemić i kapetan Ilija Radivojević.

Potporučnik Vemić je pronašao zarez na jednim vratima i uzvuknuo : "Sekiru!" "Evo vrata!"

Konačno su se pojavili iza skrivenih vrata kralj i kraljica u belim pidžamama, vidno uplašeni i pripijeni jedan uz drugog. Nišlija, kapetan Mihailo Ristić bio je taj koji je usmrtio kralja, pa kraljicu, koja se na prvi pucanj bacila, da svojim telom zaštiti kralja. Potom su i ostali zaverenici pucali, praznili revolvere i sabljama boli ubijena tela. Onda su ih bacili kroz prozor u dvorište, odakle su ih odvukli u obližnju prizemnu sobu, gde su pripremljeni za sahranu, koja je obavljena iduće noći, u Markovoj crkvi.

U trenutku kad se ovaj atentat desio bilo je tačno 3.50 minuta izjutra. Beživotna tela kralja i kraljice su stavljena u limene kovčege i pod najvećom tajnošću prevezena kočijama ka starom beogradskom groblju. Kočije su stigle iza ponoći u crkvi Svetog Marka, opkoljena vojnicima Činu sahranjivanja su prisustvovala dvojica zaverenika. Kovčezi su spušteni, jedan pored drugog, u grobnicu kraljeve babe Anke Obrenović, koja je zajedno sa knezom Mihailom poginula u Košutnjaku 29. maja 1868.

Nakon nemačkog zauzeća Beograda, u oktobru 1915. Makenzenovi vojnici su podigli spomenik nad njihovom grobnicom, obeleži li ga, ali je on posle rata bio uklonjen.

Literatura
Dragiša Vasić, Devetsto treća, Beograd, 1920.
Dragana Bukumirović, Draga Mašin, Beograd, 2000.
Ljubiša Jocić, Draga Mašin, Novi Sad 1961.
 
Ubistvo Kralja Aleksandra i Kraljice Drage Obrenović

Kao dan za početak akcije određena je noć između 29-og i 30-og maja 1903. jer se tada u Dvoru nalazila zaverenička grupa na dužnostima. Od stražarnog oficira na kapiji, pa do čuvara na zadnjem ulazu Dvora. Te večeri, kralj i kraljica su se vraćali sa večere kočijama. Draga je poslednji put u životu pozdravila svoju braću i sestre. Kraljevski par je otišao na noćni počinak. Akcija je počela tačno deset minuta posle ponoći. Zahvaljujući zaverenicima u Dvoru, oficiri su poleteli u sobu kralja Aleksandra i kraljice Drage. U bračnoj postelji nije bilo nikog. Na toaletnom stočiću su pronašli Dragin omiljeni roman "La trahison", okrenut na 80. strani. Ali, kraljevskog para nije bilo nigde. Oficiri su pretražili celu sobu, otvarali ormane i prevrtali stvari.

Pre samog čina pronalaženja skrivenog kraljevskog para, oficiri su zarobili Draginu braću, potporučnike Nikolu i Nikodija Lunjevicu i odveli ih u mesnu komandu grada, gde ih je po naređenju pukovnika Mašina, izveo u jedno dvorište potporučnik Voja Tankosić i streljao. Dragine sestre Ana, Vojka i Hristina su otpremljene na železničku stanicu i poslate za Minhen.

Kralj Aleksandar i Kraljica Draga na razglednici u Srbiji 1903. godine
Posle većih natezanja, zaverenici su doveli kraljevog ađutanta Lazu Petrovića da otkrije gde su se kralj i kraljica sakrili. Tada su se u kraljevskoj sobi nalazili pored Petrovića i poručnik Đorđe Ristić, potporučnik Velimir Vemić i kapetan Ilija Radivojević.

Potporučnik Vemić je pronašao zarez na jednim vratima i uzvuknuo : "Sekiru!" "Evo vrata!"

Konačno su se pojavili iza skrivenih vrata kralj i kraljica u belim pidžamama, vidno uplašeni i pripijeni jedan uz drugog. Nišlija, kapetan Mihailo Ristić bio je taj koji je usmrtio kralja, pa kraljicu, koja se na prvi pucanj bacila, da svojim telom zaštiti kralja. Potom su i ostali zaverenici pucali, praznili revolvere i sabljama boli ubijena tela. Onda su ih bacili kroz prozor u dvorište, odakle su ih odvukli u obližnju prizemnu sobu, gde su pripremljeni za sahranu, koja je obavljena iduće noći, u Markovoj crkvi.

U trenutku kad se ovaj atentat desio bilo je tačno 3.50 minuta izjutra. Beživotna tela kralja i kraljice su stavljena u limene kovčege i pod najvećom tajnošću prevezena kočijama ka starom beogradskom groblju. Kočije su stigle iza ponoći u crkvi Svetog Marka, opkoljena vojnicima Činu sahranjivanja su prisustvovala dvojica zaverenika. Kovčezi su spušteni, jedan pored drugog, u grobnicu kraljeve babe Anke Obrenović, koja je zajedno sa knezom Mihailom poginula u Košutnjaku 29. maja 1868.

Nakon nemačkog zauzeća Beograda, u oktobru 1915. Makenzenovi vojnici su podigli spomenik nad njihovom grobnicom, obeleži li ga, ali je on posle rata bio uklonjen.

Literatura
Dragiša Vasić, Devetsto treća, Beograd, 1920.
Dragana Bukumirović, Draga Mašin, Beograd, 2000.
Ljubiša Jocić, Draga Mašin, Novi Sad 1961.


Краљица Драга - жена испред свог времена, велики борац и изузетно племенита особа :)
 
Петак, 11. јун 2010.

Цвеће на месту убиства краља Александра и краљице Драге

Градски архитекта Дејан Васовић положио је данас цвеће на простору између Старог двора и зграде Председништва Србије, на месту где су убијени краљ Александар Обреновић и краљица Драга, а поводом обележавања 107 година од атентата на краљевски пар у Мајском преврату 1903. године.

Државним превратом у ком су убијени краљ Александар и краљица Драга прекинула се владавина династије Обреновић, која је Србијом владала од средине 19. века. Убиство је спровела организација „Црна рука”, коју је предводио официр Драгутин Димитријевић Апис. Злочин је почињен у ноћи између 28. и 29. маја (по старом календару). На исти дан је 35 година раније убијен кнез Михаило Обреновић у Кошутњаку.

После Мајског преврата, на чело Србије дошла је династија Карађорђевић. Преврат је имао велики утицај на однос европских сила према Србији.
 
"Kralj Aleksandar i Kraljica Draga na razglednici u Srbiji 1903. godine
Posle većih natezanja, zaverenici su doveli kraljevog ađutanta Lazu Petrovića da otkrije gde su se kralj i kraljica sakrili. Tada su se u kraljevskoj sobi nalazili pored Petrovića i poručnik Đorđe Ristić, potporučnik Velimir Vemić i kapetan Ilija Radivojević."

-Ово си погрешио,мада си у наставку исправио.Реч је о капетану Михаилу Ристићу,званим Уча или Џервинац ,он је први пуцао и првим метком погодио Краља у срце и убио га на месту,а сама Краљица је и после 10-ак метака давала знаке живота.
 
"Kralj Aleksandar i Kraljica Draga na razglednici u Srbiji 1903. godine
Posle većih natezanja, zaverenici su doveli kraljevog ađutanta Lazu Petrovića da otkrije gde su se kralj i kraljica sakrili. Tada su se u kraljevskoj sobi nalazili pored Petrovića i poručnik Đorđe Ristić, potporučnik Velimir Vemić i kapetan Ilija Radivojević."

-Ово си погрешио,мада си у наставку исправио.Реч је о капетану Михаилу Ристићу,званим Уча или Џервинац ,он је први пуцао и првим метком погодио Краља у срце и убио га на месту,а сама Краљица је и после 10-ак метака давала знаке живота.

Да, а Вемић је пронашао та скривена врата и хтео да их развали. Причао сам о томе са човеком који је његов директни потомак, Вемић му је неки деда - стриц, отприлике. Краљица Драга је хтела да заштити Краља телом, али Александар је већ био погођен. А онда су их накнадно искасапили....
 
PRESS
Crna ruka
Tadićev deda bio zadužen za ubistvo Ferdinanda!

O najkotroverznijoj srpskoj tajnoj organizaciji Ujedinjenje ili smrt napisano je mnogo knjiga. Jedni su je smatrali revolucionarnom i patriotskom, drugi anarhističkom, terorističkom, pretorijanskom... Najnovija istraživanja i pronalazak do sada nepoznatog dokumenta pokazuju novu činjenicu - to je bio državni projekat, čiji se obrisi protežu - do danas.

Glavni organizator Crne ruke u Crnoj Gori bio je Spasoje Tadić, čuveni komita iz sela Smriječna (Piva), kasnije četnički komandant u Drugom svetskom ratu koga su ubili partizani. Tadić je, pokazuju najnovija dokumenta iz žandarmeriskog štaba Gacko-Bileća, imao najvažniji zadatak da dotura oružje mladobosancima, koji su kasnije i ubili Franca Ferdinanda, kao i da finansira štampanje prosrpskog lista "Pijemont"

O najkotroverznijoj srpskoj tajnoj organizaciji Ujedinjenje ili smrt napisano je mnogo knjiga. Jedni su je smatrali revolucionarnom i patriotskom, drugi terorističkom i pretorijanskom... Najnovija istraživanja i pronalazak do sada nepoznatog dokumenta kralja Aleksandra pokazuju novu činjenicu - to je, izgleda, bio državni projekat, koji kao nekakav zaverenički sindrom počinje majskim prevratom 1903. i ubistvom bračnog para Obrenović, a završava se komunističkim čistkama srpskih kadrova u KP-u. Ili se, možda, ni tada ne završava.

Prva ideja o stvaranju Crne ruke nastaje posle aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 6. oktobra 1908. Odmah se počelo govoriti o potrebi organizovanog otpora crno-žutoj monarhiji. U samoj Srbiji, "Pijemontu srpstva", rodoljubive snage, u želji da se suprotstave zavojevačkoj politici Beča, uz saglasnost s vlastima, formiraju organizaciju Narodna odbrana. Širom zemlje, u inostranstvu, krajevima gde žive Srbi nastaju komiteti ove organizacije kojima je osnovni zadatak bio da prikupljaju dobrovoljce, da neguju borbenost, patriotizam i spremnost za borbu s Austrougarima.
 
"Politika" u celini objavljuje poznati proglas Jovana Dučića: "Beograđani, Otadžbina je u opasnosti. Sve je u Srbiji spremno da ustane i prolije i poslednju kap svoje patriotske krvi i da spreči Austriju da otkine Bosnu i Hercegovinu". Izlazi i čuvena "Optužnica" upućena velikim silama u kojoj, između ostalog, stoji: "Kad ste vi u vašim evropskim zakonima mogli naći stranu na kojoj piše da je sila jača od pravde, onda upamtite - naći će i srpski narod u toj knjizi jedan list na kome će krvavom rukom zapisati: Zub za zub, oko za oko."

Iz svih srpskih oblasti, iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore pristižu mladi dobrovoljci sa željom da počnu obuku. Narastaju komitske grupe, iz kojih, što će kasniji događaji i pokazati, Vladimir Gaćinović će hercegovačku omladinu uvoditi u Mladu Bosnu, dok će Bogdan Žerajić izvršiti atentat na austrijskog predstavnika Varešanina i postati besmrtni ideal mladobosanaca koji će se na njegovom grobu zaklinjati.

Bela ruka: Petar Živković

PETAR Živković (1879-1947) rođen je u Negotinu, a umro u Parizu. U majskom prevratu imao je neznatnu ulogu (trebalo je da otključa kapiju dvora, što mu je jedva uspelo), ali je ipak kasnije bio prihvaćen kao zaverenik kraljeubica.

Posedovao je niz kompromitujućih dokumenata o (budućem kralju) Aleksandru i tako ga vezao za sebe postavši vođa Aleksandrove kamarile koja je kasnije nazvana Bela ruka.

Pred kraj srpsko-bugarskog rata protiv Turske, major Živković je bio određen da komanduje konjicom Timočke divizije. Posle pobede srpske vojske kod Kumanova, njegova jedinica je poslata da s Drugom armijom pomogne Bugarima da osvoje Jedrene. Kako je konjica u opsadama neupotrebljiva, Živković i njegovi oficiri su časove i časove provodili u pijančenju i orgijama. Jednog dana je jedan lepo građeni konjanik saopštio svom pretpostavljenom da ga je major Živković naterao da bude aktivni partner u homoseksualnom odnosu s njim. Komandant Druge armije Stepa Stepanović je zatražio da Živković bude izveden pred vojni sud. Živković se obratio Apisu i ovaj mu je velikodušno pomogao "kako se ne bi ukaljala čast srpske vojske". Živković je Apisu ovo dobro vratio tako što je na zahtev regenta Aleksandra "namestio" Solunski proces.
 
Kada je 6. januara 1929. godine kralj Aleksandar suspendovao tzv. Vidovdanski ustav, svog vernog Petra Živkovića je postavio za predsednika vlade. Od 1931, Živković je, opet na zahtev kralja, osnovao dvorsku opozicionu Jugoslovensku narodnu stranku, u kojoj mu je pomoćnik bio Svetislav Hođera.

Organizacija Narodna odbrana, ipak, nije uspela da pokrene borbu protiv aneksije Bosne i Hercegovine. Sam Dragutin Dimitrijević Apis, koji je u to vreme bio načelnik štaba Drinske divizije će reći: "Narodna odbrana nije uradila dovoljno, niti pak ono što su smatrali da je potrebno da se uradi..."

Komitske vođe u Makedoniji, ne mogavši da trpe tursko-bugarske zulume, odlučili su da zatraže pomoć iz Beograda. Srpski vicekonzul u Skoplju, poznati aktivista Bogdan Radenković je ideju o formiranju organizacije koja će revolucionarno delovati najpre preneo u Beograd, i to vojvodi Vojislavu - Voji Tankosiću, kapetanu Velimiru Vemiću i poznatom nacionalisti Ljubomiru Jovanoviću Čupi.

I tako je 9. maja 1911. godine u Beogradu formirana organizacija Ujedinjenje ili smrt, to jest, Crna ruka. Ustav organizacije potpisala su desetorica sledećim redom:

Ilija Radivojević,

Bogdan Radenković,

Čedomir Popović,

Velimir Vemić,

Ljubomir Jovanović Čupa,

Dragutin T. Dimitrijević Apis,

Voja Tankosić,

Ilija Ivanović,

Milan Vasić, Milan Gr. Milovanović.



Tekst zakletve je glasio:

"Ja, N. N., stupajući u organizaciju, zaklinjem se suncem što me greje, zemljom što me hrani, Bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom, da ću od ovoga časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije i uvek biti gotov da za nju podnesem sve žrtve."
 
Pojedini članovi Uprave otpočeli su odmah s prijemom novih ljudi i posle godinu dana broj pripadnika organizacije se znatno uvećao.

Simboli organizacije su bili lobanja, ukrštene kosti, nož, bomba i otrov. Razlog zašto su baš ovi simboli uzeti leži u sledećem: dr Slobodan Jovanović, profesor Beogradskog univerziteta, na početku rada organizacije došao je na sastanak Vrhovne centralne Uprave i izneo da se Srpstvo može spasti "bombom, nožem i puškom", što je prihvaćeno. Kasnije je unet i otrov zbog toga što su ga komite nosile uvek sa sobom za slučaj da bi, ako padnu u ruke neprijatelju, mogli da se ubiju.


Ali uvidom u lični notes Aleksandra Karađorđevića, koji danas prvi put objavljujemo u srpskoj javnosti, pronađen je kompletan spisak svih članova organizacije. Uredno su upisani osnivači, članovi uprave s datumima ulaska u organizaciju, odakle su, čime se bave i slično. Ako se ima u vidu prisnost koju je imao s većim brojem pripadnika organizacije Crna ruka, regent Aleksandar je, po svemu sudeći, bio pripadnik tajne organizacije. To potvrđuju i stranice iz njegovog bloka u koji su uredno upisani svi pripadnici organizacije s godinom 1912. Čak je bio ostavio prazan prostor na stranicama za upisivanje novih članova, ali su ga događaji omeli.

Iz spiska članova organizacije koje je popisao Aleksandar, pomenućemo neka od imena: vojvoda Vojin Popović Vuk, major Vladimir Tucović, brat vođe socijaldemokrata Dimitrija Tucovića, Dragutin Gavrilović, legendarni major srpske vojske upamćen po svojoj zapovesti braniocima Beograda i drugi.
 
Jedna od nepoznanica vezana za članstvo organizacije je i spisak lica iz Stare Hercegovine koji se nalazio u arhivskoj građi akademika Vladimira Dedijera; reč je o izveštaju žandarmerijske postave Gacko-Bileća, koji je pronađen u kući vojvode Maja Vujovića, komitskog vođe iz ovih krajeva.

Kao glavni organizatori nalaze se Spasoje Tadić, čuveni komita iz sela Smriječna (Piva), kasnije četnički komandant u Drugom svetskom ratu koga su ubili partizani. Tadić je, pokazuju najnovija dokumenta iz žandarmerisjklog štaba Gacko-Bileća, imao najvažniji zadatak da dotura oružje mladobosancima, koji su kasnije i ubili Franca Ferdinanda, kao i da finansira štampanje prosrpskog lista "Pijemont". Danas je verovatno najinterensantnije da je crnogorski vođa Crne ruke bio rođeni stric akademika Ljube Tadića ili - deda aktuelnog predsednika Srbije Borisa Tadića.

Crna ruka: Dragutin Dimitrijević Apis

Dragutin Dimitrijević Apis, generalštabni pukovnik Vojske Kraljevine Srbije, rođen je 5. avgusta 1876. u Beogradu. Osmislio je i organizovao oficirski puč 1903. godine iako ubistvo kraljevskog para Obrenović, Aleksandra i Drage nije bila njegova ideja. Apis je u noći 29. maja 1903. godine poveo zaverenike iz Oficirskog doma u dvor Obrenovića, gde je za vreme traženja kralja i kraljice teško ranjen s tri metka u grudi.

Zahvaljujući svojoj snažnoj prirodi, preboleo je te rane i njegov uticaj na oficire i poslove u vojsci stalno je rastao. Pokušao je da stvori vojnu diktaturu u državi i imao jak uticaj na političare. Pokušao je da na svoju stranu pridobije i Nikolu Pašića, ali mu to, uprkos pritiscima i pretnjama, nije uspelo. Sa svojim drugovima je 1911. osnovao tajno terorističko udruženje Ujedinjenje ili smrt, poznato pod imenom Crna ruka.
 
U Prvom svetskom ratu rukovodio je obaveštajnom službom, potom je bio načelnik štaba Užičke i Timočke vojske, a zatim pomoćnik načelnika štaba Treće armije. Apis je u decembru 1916. uhapšen na solunskom frontu kao član organizacije Ujedinjenje ili smrt. Optužnica ga je teretila za "prevratničko delovanje" s političkim ciljem u samoj zemlji. Dimitrijević je osuđen na smrt, a streljan je 14. juna 1917. u Solunskom polju zajedno s artiljerijskim majorom Ljubom Vulovićem i Radom Malobabićem.

Pored njega, glavni crnorukac za rejon Crne Gore i Stare Hercegovine bio je Jefto Dedijer, otac Vladimira Dedijera. Iz tog kraja dolaze i Mehmed Mehmedbašić, rodom iz Stoca (Hercegovina), član Mlade Bosne i jedan od atentatora na prestolonaslednika Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914.

Mustafa Golubić, rodom iz Stoca, general NKVD-a, šef špijunske mreže, atentator, diverzant, Staljinov kadar, po naredbi Tita i dojavom Milovana Đilasa izdan juna meseca 1941. godine Gestapou i streljan 23. juna.
 
Avgusta 1912. godine, Dragutin Dimitrijević Apis je na sastanku Vrhovne centralne uprave izneo sledeće: "Predstoji nam rat s Turcima. S nama su Bugari, Grci i Crnogorci. U Beogradu ovih dana treba da se donese konačna odluka o ratu. Nažalost, ni naši ni bugarski vladajući krugovi nisu dovoljno hrabri. Čim jedni prikupe malo hrabrosti da zarate, drugi se predomisle, i obrnuto. Ja sam u stalnom kontaktu s Putnikom (Radomirom) i Stepom (Stepanovićem), koji se dobro drže. Ali ne može se reći isto za političare i neke druge oficire."

Iz ovih reči, kao i drugih činjenica, može se zaključiti da su Putnik i Stepa simpatisali organizaciju Crna ruka i davali joj podršku i pomoć. Nisu bili njeni članovi, ali njihovi postupci i odnos prema oficirskom koru (posebno prema Apisu) dovoljno govore za sebe. Izdvojićemo jedan slučaj malo poznat našoj javnosti.

Kada je 1911. godine odnos regenta Aleksandra, Petra Živkovića i Josifa Kostića (oba pripadnici Bele ruke i Apisovi smrtni neprijatelji) postao više nego blizak, ova dva oficira su Aleksandru izneli niz optužbi protiv Dimitrijevića: da nikada nije bio prijatelj Karađorđevića, da želi vlast za sebe i slično. Za prirodu kakva je bila Aleksandrova ovo je bilo više nego dovoljno. Uleteo je u Apisovu kancelariju i otpočeo da ga vređa najpogrdnijim imenima. Dimitrijević ga je mirno saslušao i rekao mu: "Da, a šta vi mislite da smo mi stavili glave u torbu da se vi dvojica (Aleksandar i Đorđe) svađate i otimate oko prestola kao oko kakve igračke. Varate se jer smo u stanju da i po drugi put stavimo glave u torbu..."
 
Ljut, Aleksandar je, pošto se nalazio na dužnosti Vrhovnog inspektora vojske, otišao kod ministra vojnog Stepe Stepanovića i zatražio od njega da se Apis i Milan Milovanović Pilac odmah premeste iz Beograda. Stepanović mu je odgovorio da to ne spada u domen prestolonaslednika i da će o tome referisati lično kralju Petru. Aleksandar je bio nezadovoljan, otišao je kod kralja Petra i ponudio mu pismenu ostavku. Kralj je istu ostavio da prenoći znajući da će bes i ljutina proći Aleksandra. Tako je i bilo. Međutim, Aleksandar je otpočeo s pravljenjem plana o likvidaciji organizacije Crna ruka.

Bela ruka ili Odbor desetorice za likvidaciju Apisa, odnosno same organizacije "Crna ruka", sačinjavali su: pukovnik Petar Živković.

Juna meseca 1914. godine kada je postao regent, Aleksandar je počeo da sprovodi plan uklanjanja Apisa i njegovih prijatelja iz Vrhovne komande. Smenio je vojvodu Putnika, sklonio Dimitrijevića iz Vrhovne komande, a dobro mu je došla i pogibija vojvode Tankosića, koga su se mnogi plašili.

Kasnije, Solun je postao središte kovanja zavere za likvidaciju Apisa i članova Crne ruke.

Dalji sled događaja je više nego poznat. Izmišljeni atentat na prestolonaslednika Aleksandra u Ostrovu, lažni svedoci, suđenje (Solunski proces) i streljanje Apisa, Ljube Vulovića i Radeta Malobabića. Ostali optuženi članovi organizacije su dobili vremenske kazne zatvora.
 
"Poslednjih dana moga boravka u Solunu, počeli su da hapse najbolje srpske oficire kao što su Dimitrijević, Vemić itd. A pokojni ruski ambasador N. Hartvig je opisao Crnu ruku kao najomiljeniju, najnesebičniji, idealističku i rodoljubivu čiji je cilj bio isključivo oslobođenje i ujedinjenje svih srpsko-hrvatsko-slovenačkih naroda. Najčasniji, najidealističkiji i najpožrtvovaniji južnoslovenski elementi okupili su se oko pukovnika Apisa i njegovih prijatelja..." (Vladimir Lebedev, ministar mornarice u ruskoj vladi 1917. godine).

"Taj Apis koga sam upoznao u Vrhovnoj komandi nije ličio na onu sliku koja se bila o njemu stvorila u publici. On nije bio plahovit, ni osion - bio je više nego što se zove dobar drug. Ali imao se utisak da on nije samo to..." (Slobodan Jovanović)

"Ti ljudi su zlo za ovu zemlju. Dugo su onemogućavali državne poslove svojim prevratničkim namerama. Osim toga, bili su spremni da ubiju Pašića i mene. Ali oni su osuđeni više zbog onih prvih, državnih razloga i zato ne mogu biti pomilovani..." (Odgovor prestolonaslednika Aleksandra na molbu za pomilovanje Apisa od strane ledi Pedžet).

Solunski proces je prvi politički sudski proces u novijoj istoriji Srba. Dogodio se pre nego što je Staljin organizovao ona čuvena nameštena suđenja svojim političkim protivnicima. On je označio pobedu Bele ruke i dao regentu Aleksandru odrešene ruke za stvaranje Jugoslavije i uvođenje samovlašća. Srbija je otišla pod led.

Pišu: istoričari Željko Zirojević i Miodrag Janković
 
Poslednja izmena:
Dragutin%20Dimitrijevic%20Apis.jpg

Dragutin Dimitrijević - Apis
 
Avgusta 1912. godine, Dragutin Dimitrijević Apis je na sastanku Vrhovne centralne uprave izneo sledeće: "Predstoji nam rat s Turcima. S nama su Bugari, Grci i Crnogorci. U Beogradu ovih dana treba da se donese konačna odluka o ratu. Nažalost, ni naši ni bugarski vladajući krugovi nisu dovoljno hrabri. Čim jedni prikupe malo hrabrosti da zarate, drugi se predomisle, i obrnuto. Ja sam u stalnom kontaktu s Putnikom (Radomirom) i Stepom (Stepanovićem), koji se dobro drže. Ali ne može se reći isto za političare i neke druge oficire."

Iz ovih reči, kao i drugih činjenica, može se zaključiti da su Putnik i Stepa simpatisali organizaciju Crna ruka i davali joj podršku i pomoć. Nisu bili njeni članovi, ali njihovi postupci i odnos prema oficirskom koru (posebno prema Apisu) dovoljno govore za sebe. Izdvojićemo jedan slučaj malo poznat našoj javnosti.

Kada je 1911. godine odnos regenta Aleksandra, Petra Živkovića i Josifa Kostića (oba pripadnici Bele ruke i Apisovi smrtni neprijatelji) postao više nego blizak, ova dva oficira su Aleksandru izneli niz optužbi protiv Dimitrijevića: da nikada nije bio prijatelj Karađorđevića, da želi vlast za sebe i slično. Za prirodu kakva je bila Aleksandrova ovo je bilo više nego dovoljno. Uleteo je u Apisovu kancelariju i otpočeo da ga vređa najpogrdnijim imenima. Dimitrijević ga je mirno saslušao i rekao mu: "Da, a šta vi mislite da smo mi stavili glave u torbu da se vi dvojica (Aleksandar i Đorđe) svađate i otimate oko prestola kao oko kakve igračke. Varate se jer smo u stanju da i po drugi put stavimo glave u torbu..."

Дакле и Ђорђе и Александар играли су како је Апис свирао...исто као и њихов отац.
 
Црни ров за „Црну руку“

Аутор: Чедомир Антић

Свака држава на Балкану имала своју велику визију. Црнорукци навукли гнев династије, владе и официра

Средином јуна 1917. године, пред зору, у једној долини у близини Солуна, чета војника припремала је губилиште. Тамо је требало да буду стрељани учесници наводног островског атентата на српског владара, регента Александра. У ископаној јами, о три пободена стуба били су везане вође злогласне тајне официрске организације „Уједињење или смрт“, познатије као „Црна рука“: пуковник Драгутин Димитријевић Апис и мајор Љубомир Вуловић. Трећи осуђеник био је наводни атентатор Раде Малобабић.

Од 1903. године стотину официра који су учествовали у свргавању и убиству последњег Обреновића утицали су на српску политику и угрожавали младу парламентарну демократију. Официри који су 1911. основали „Уједињење или смрт“, били су, попут својих колега у Грчкој и Бугарској, крајњи националисти, заговорници рушења Османског царства и Аустроугарске. Мајски преврат из 1903, када је свргнута династија Обреновића, пратиле су прве међународне санкције против Србије.
 
„Црна рука“ је касније била умешана у повлачење Петра I, сарајевски атентат, намеравала је да свргне грчког краља Константина и убије бугарског цара Фердинанда. У време када је српска влада у прогонству, у удаљеном Солуну, разматрала могућност сепаратног мира с Централним силама, „Црна рука“ ујединила је против себе династију, владу и већи део српског официрског кора.

После догађаја у Острову крајем 1916, они су похапшени, уследио је дуготрајни Солунски процес, и напослетку, тројица осуђеника одведена су на погубљење. У последњим тренуцима, када је стрељачки строј већ уперио пушке према њима, Апис и Вуловић су узвикнули: “Живела Велика Србија! Живела Југославија!“
 
И поред тога што му је супруга, кћи председника владе генерала Цинцар-Марковића била на порођају, капетан Миљковић се вратио са одсуства пре истека рока. Кад се јавио на дужност Краљ му препоручи да и наредну ноћ остане крај жене. Да њу и новорођенче не остави без помоћи, у тако важним часовима. Увек озбиљан и одмерен, капетан Миљковић се на то приклонио:
- Служба Краљу и отаџбини преча је од службе породици.
Вазда чедан, млади капетан стајао је укипљен и чврст. Толика оданост задиви и дирну Краља, а потом га и забрину:
- Да нисте што начули... о завери?
- Не, ништа, Величанство, само тако... осећам жељу и потребу да се нађем ту, поред вас....
Књига ''Последњи Обреновићи'', аутор Младен Ст. Ђуричић, Београд 1967.г,
 
Kada je 6. januara 1929. godine kralj Aleksandar suspendovao tzv. Vidovdanski ustav, svog vernog Petra Živkovića je postavio za predsednika vlade. Od 1931, Živković je, opet na zahtev kralja, osnovao dvorsku opozicionu Jugoslovensku narodnu stranku, u kojoj mu je pomoćnik bio Svetislav Hođera.

Organizacija Narodna odbrana, ipak, nije uspela da pokrene borbu protiv aneksije Bosne i Hercegovine. Sam Dragutin Dimitrijević Apis, koji je u to vreme bio načelnik štaba Drinske divizije će reći: "Narodna odbrana nije uradila dovoljno, niti pak ono što su smatrali da je potrebno da se uradi..."

Komitske vođe u Makedoniji, ne mogavši da trpe tursko-bugarske zulume, odlučili su da zatraže pomoć iz Beograda. Srpski vicekonzul u Skoplju, poznati aktivista Bogdan Radenković je ideju o formiranju organizacije koja će revolucionarno delovati najpre preneo u Beograd, i to vojvodi Vojislavu - Voji Tankosiću, kapetanu Velimiru Vemiću i poznatom nacionalisti Ljubomiru Jovanoviću Čupi.

I tako je 9. maja 1911. godine u Beogradu formirana organizacija Ujedinjenje ili smrt, to jest, Crna ruka. Ustav organizacije potpisala su desetorica sledećim redom:

Ilija Radivojević,

Bogdan Radenković,

Čedomir Popović,

Velimir Vemić,

Ljubomir Jovanović Čupa,

Dragutin T. Dimitrijević Apis,

Voja Tankosić,

Ilija Ivanović,

Milan Vasić, Milan Gr. Milovanović.



Tekst zakletve je glasio:

"Ja, N. N., stupajući u organizaciju, zaklinjem se suncem što me greje, zemljom što me hrani, Bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom, da ću od ovoga časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije i uvek biti gotov da za nju podnesem sve žrtve."

Једна исправка око Централног одбора организације Уједињење или смрт - није Илија Ивановић ,него Илија Јовановић,официр из Алексинца,један од првих наших официра који је прешао у ондашњу Турску и почео да четује.Кретао се по кумановском,кратовском и паланачком крају и био познат као војвода Часлав Пчињски и као први шеф Горског штаба.Дуго се лечио од туберколозе,и исцрпљен болешћу и напорима у четовању,умро непосредно пре почетка Балканског рата.
 
Дакле и Ђорђе и Александар играли су како је Апис свирао...исто као и њихов отац.

Принц Ђорђе је био у отвореном сукобу са Аписом,а колико је био ''блесав'' далеко од тога да је био у страху од њега
 

Back
Top