Ovaj pasus ti je posebono nelogican.
U bici kog Angore je stradalo 80% turskih vojnika.
Razoreni su i opljackani svi veci gradovi.
NIKAKVA STRUKTURA VLASTI VISE NIJE POSTOJALA, a pogotovo ne VOJNA SILA.
JEDINO sto je bilo preostalo od vojne snage bio je Stefan sa Srbima!
Bajazitovi sinovi su predvodili GRUPE, BANDE koje su se borile za preuzimanje vlasti.
Granicna utvrdkenja koja ti pominjes NISU BILA NISTA OZBILJNO jer su ostala bez centralne vlasti...
Njih je Stefan, da je hteo, sve mogao ODUVATI iz jednog poteza!
A zasto nije hteo - to je ono o cemu pricamo.....
Blajbi, bitka kod Angore
jeste bila tragična po Osmanlije, ali ona nije
izbrisala njihovu vojsku. I nije tačno da nije bilo centralne vlasti; Bajazitovu vojsku uništilo je
osipanje.
Evo ti detaljnije:
* Историја Османског царства, прир. Р. Мантран, Clio, Београд 2002, 62. (И. Белдичану)
Dakle,
prije desetkovanja osmanske vojske, imamo:
1. mijenjaju stranu Bajzitovi anadolski vazsli, iz turkmenskih emirata u Maloj Aziji - prelaze k Timuru
2. veliki vezir Džandarli Ali-paša povlači
cvijet osmanske vojske, njenu glavninu, zajedno sa najstarijim sinom, Sulejmanom, pa čak i
janičarskim zapovjednikom, u osmansku prestonicu (Brusu)
3. Mlađi sin sultana Bajazita, sa svojim odredima dezertira takođe i bježi u Amasju
4. Povlači se Isa sa svojima
5. Povlači se Musa sa svojim odredima
6. Sultana izdaju i Srbi, koji pod vođstvom kneza Stefana Lazarevića dezertiraju
7. U posljednjem trenutku, ostaci osmanske vojske bivaju razbijeni i potjerani u bijeg; većina uključiv sultana bude
zarobljena
Dakle, nema govora o nikakvom pokolju stravičnome. Bitka je izgubljena osipanjem, a i na samom kraju ostaci ostataka osmanskih snaga nisu bili pobijeni - već odvedeni u zarobljeništvo.
Kao što sam i naglasio, janičarski aga, najstariji sin vladarev i veliki vezir se sa najvećim dijelom osmanske vojske,
prebacuju u Evropu - i to baš u susjedstvo Srba.
Knez, sada despot, Stefan Lazarević nije imao
nikakve snage da može tek tako da se suprotstavi. Da bismo razumjeli sve, moramo imati u glavi i kontekst:
1) Despot Stefan Lazarević tumara sa očigledno drastično umanjenom vojskom, koja je od Mongola pretrpjela u Aziji stravične gubitke; njegova vojska je bila ponovno ojačana ponajviše zahvaljujući Zećanima, Đurđa II Stracimirovića Balšića.
2) Despot Stefan Lazarević
se zaista usprotivljuje Turcima - u Bici kod Tripolja nedaleko od manastira Gračanice, krajem novembra 1402. godine, porazio je tursku vojsku koju je Sulejman poslao, sa jedinicama suparnika mu Đurđa Brankovića, koji se priklonio Sulejmanu u njegovoj namjeri da sačuva Srbiju kao svog vazala (a pak svojoj, da smijeni despota Stefana).
3) Upravo su prošle
dvije značajne bitke, prva od kojih je bila katastrofalni poraz, a druga vjerovatno uz drastičnu pomoć, zetskih snaga; nije bilo jednostavno vojnih kapaciteta da se vojno pripremi za neki veći poduhvat - u
podijeljenoj mu zemlji, koja je ne samo zavađena između dvije dinastije, Lazarevića i Brankovića, već sada i između braće jedne porodice (despota Stefana i brata mu Vuka). Još, 1403. godine, sve regionalne sile su sklopile sporazume sa Sulejmanom i saradnju, efektivno priznavši ga za Bajazitova nasljednika -
Vizantijsko carstvo (!), Đenova, Venecija, Naksos, pa čak i Rodos (viteški red Jovanovaca). To bi značilo da bi Srbija bila potpuno usamljena, bez saveznika, a vjerovatno bi se i glavni pomorci/trgovci, Đenovljani (oni zahvaljujući kojima se Stefan uopšte uspio i vratiti u srpsku domovinu!!!) i Mlečani, svrstali na tursku stranu. Stoga je Stefan prihvatio okolnosti i pridružio se prihvatanju mira sa Sulejmanom i on. Kakvih je ubjeđenja bio međutim, nije ništa sporno - pa već isto godine/početkom iduće (1404),
on se približava Ugrima u jednom protuosmanskom savezu.
Što se tiče strukture vlasti, pa
upravo je državni sistem koji su izgradili Murat i Bajazit, i omogućio da se poslije jedne decenije bezvlašća i situacije u kojoj bi svaka evropska država bila duže vrijeme rasuta i ne bi se mogla obnoviti - vrati na punu snagu kao da se maltene ništa nije ni dogodilo (i preobrazi u ono moćno islamsko-univerzalističko carstvo koje je poosvajalo cijelu jugoistočnu Evropu u XV stoljeću):
* H. İnalcık, “Ottoman Methods of Conquest”, in The Ottoman Empire: Conquest, Organization and Economy, ed. by H. İnalcık, London: Variorum Reprints 1978, 105.
Kazes: "Продор Татара 1402. довео је до бежаније турског/муслиманског становништва из Мале Азије у европске провинције царства (чиме је муслимански елемент у Европи у ствари ојачан после Ангоре)"...
Znas li ti da tadasnji prosecan covek nije putovao u zivotu nikada dalje od 20 km od mesta gde je rodjen? I da je za 75 godina zivota primio toliko informacija koliko savremeni covek ZA JEDAN DAN! Nema NI GOVORA o nekim masovnim selidbama ljudi iz Male Azije u Evropu. Selidbe su se tada odvijale DECENIJAMA, VEKOVIMA....Putovali su aristokrate, pustolovi, vojnici....Ali OBICAN SVET - vrlo retko.
Pogotovo sto je Tamerlan opljackao gradove, pobio vojsku i povukao se.
Blajbi, to što ti pišeš je
suštinski tačno, ali ipak
ima govora o jednoj
masovnoj seobi po svršetku bitke kod Angore 1402. godine. Turci su bježali, mnogi, kao glavom bez obzira od Mongola - a Rumelija je upravo bila najbezbjednija. Tradicija pisana je tako zabilježena; mislim da se taj podatak nalazi i kod recimo hroničara Ašikpašazadea. Osim toga, već sam ti pojasnio da su Đenovljani svojom flotom preko Bosfora prenijeli na evropsko tlo
gro osmanske vojske, zajedno sa budućim pretendentom Sulejmanom i vjerovatno i mnoštvom saputnika, neboraca.
Dozvoli:
*
H. İnalcık, Ottoman Methods of Conquest, 128.
O tome da vojska nije bila pobijena, već sam ti objasnio. Gradovi (anadolski)
jesu bili porušeni i popljačkani, i to mnogi, ali to ne mijenja ništa bitnije. Mlađi Bajaztov sin Mehmed je u oblasti Amasije i Tokata bio toliko jak, da Tamerlanu nije padalo ni na pamet da makar proba da ga napadne; mada je tu bilo svakako i političkog kalkulisanja ostavljanja Male Azije u isfragmentiranom stanju, kako ne bi bilo jedinstvenog konkurenta na zapadu (oko čega se grdno prevario, jer je državni sistem Osmanskog carstva upravo omogućio njegovu restauraciju, i to relativno govoreći vrlo brzo (za ono vrijeme).