Prvo:ne znaš ni šta je to život!
Drugo reč evolucija čovek koristi za uspostavljen niz sećanja na percepcije koje je u svom umu poređao algoritamski s
kauzalnim pravilima-šta je stvarnost samo kao zamisao!
Već sam rekao da je čovek pangla koja nema pojma!
Tako da i to što sam i sam "evolucionista" ,ali i "kreacionista", na naćine koje baš i nisam raspoložen da raspredam,je samo
glupa naučno-filozofska zamisao...
Nemoj da se vređaš,ali smo glupani na kvadrat!
Čak ni 1+1 nisu dva u stvarnosti! U stvarnosti bi trebalo da su 1+1 i dalje! ukoliko dolazi do interakcije-e to je nešto drugo,ali to
s ovim kilavim mozgovima teško da ćemo ispratiti u svim dimenzijama i svim kvantnim dešavanjima...

Ni blizu i ni nalik!
Ko kaže da ne znam? Ti? Baš mi drago za tebe da si sposoban da znaš šta je to što ja znam a šta je to što ja ne znam. Vrlo...objektivno.
ŽIVOT je ljudska reč, kontemplacija, razdvajanje i izdvajanje iz jedne celine koja je osnova, početak, jedinog što postoji, da bi se nešto moglo shvatiti i zaključiti. Razdvajanje mraka od svetla, dobrog od lošeg, živog od neživog... U osnovi je sve isto i sve jedno, a osnova pravi oblike od kojih je jedan ono što mi nazivamo živim. Razlikujemo sebe od kamena.
Za evoluciju možeš pogledati u rečniku, oko čega smo se generalno složili i prihvatili značenje te reči. Menjati značenje reči jeste pokušati obesmisliti diskusiju. Dakle, loš pokušaj.
U matematici jedan i jedan jesu dva, iz razloga zato što u matematici to posmatramo kao SKUP, i složili smo se oko toga, u ovoj, kao realnosti, nisu dva. Jedan i jedan su upravo to, jedan i jedan. I veća jedinica od jedan ne postoji. A ni manja. Jedan je postojanje. Nešto. Štagod to bilo i koju god mi reč da umetnemo da to nešto jeste. E sad, i ovo jeste i nije, tačno i netačno, nemoj shvatiti kao apsolutne tvrdnje i apsolutne istine.
U krajnjoj liniji, sve je to naša semantička interpretacija, retorika i mudrozaserivanje.
Dok god pokušavaš kroz reči nešto da shvatiš, dotle imaš problem.
Pogrešiš samo jedan mikron na početku, na kraju si eonima daleko od istine.
Zato se istina ne kontemplira rečima niti se može opisivati rečima.
Objasniti nije isto što i znati istinu. Reči su ne suvišne, već iluzija. I kako tačno preko iluzije dolaziš do istine?
Sve što su reči je opis, koji nikada ne može biti ono što nešto jeste, samim tim nikada ni ne možeš rečima objasniti istinu.
Istinu jedino možeš shvatiti kada spoznaš da sve što jeste, ti si deo toga, ali ti percipiraš to na potpuno pogrešan način, tako što razdvajaš jedno na više, što je laž sama po sebi i toliko očigledna, da je upravo iz tog razloga niko ni ne vidi, zato što je tu, ispred nosa.
Ono što religije nazivaju bogom, je nekakav vanjski uzrok postojanja, a postojanje nije uzročno, niti posledično, ono jeste, jer nema ničeg drugog kao opozicije. Postojanje nije došlo u postojanje.
Nepostojanje, što bi ovako semantički trebala da bude druga strana novčića postojanju, je opet samo ljudska kontemplacija, razlikovanje, da bi shvatio samo postojanje.
Naravno, 'shvatio' pogrešno u većini slučajeva, zato što to pokušava da objasni rečima i razlikovanjem, zato što ne može da kontemplira beskonačnost bez početka i kraja, jer sve pokušava da objasni rečima.