Da li se zadovoljavate sa malim, odnosno realtivno skromnim (prosečan život, platica 40.000 hiljada, jetovanje grčka 1 godišnje) ili pucate na više, odnosno realno se trudite da ostavrite više?
Šta leži u korenu neambicioznosti i devize "život čine male stvari" a šta u megalomaniji i želji za više, bolje, veće, iznadprosečnošću?
I u materijalnom ali i u smislu načina života (što opet iziskuje neku materiju)
to o čemu pričaš je iznad proseka i mogućnosti velike većine.
i šta bi značilo 'realno se truditi'? realno sagledam svoje sposobnosti, realno sagledam svoje mogućnosti, realno sagledam svoje potrebe, realno izbrojim članove svog domaćinstva koji zavise od moje realno surove 'zarade'... e sad malo van na globalnom nivou, realno sagledam ponudu, realno sagledam potražnju, realno sagledam koliko su ljudi u velikoj većini neadekvatno plaćeni za poslove koje obavljaju (u našim uslovima), realno sagledam problem nezaposlenosti, realno sagledam problem ekonomske krize... realno, u ovoj zemlji ti ništa ne garantuje uspeh, ma koliko se trudio. i ma koje ateste priložio, ako se ne snađeš, ne hvataš veze, ne kupiš radno mesto, ili te ne pogleda onaj odozgo možeš da grickaš nokte ceo dan. i da razmišljaš koji posao bi realno zadovoljio tvoje potrebe, da primaš dobru platu, a da se ne zamaraš mnogo, recimo?
ima i onih koji su sav svoj potencijal iskoristili, koji su maximalno angažovani, koji rad posao koji vole, koji su možda zadovoljni, ali jako malo. i pitanje je koliko je kome ovde
realno dosta?
druga stvar, šta ako porodica recimo broji 4 člana, od toga 3 nezaposlena, pa koliko njima
realno treba? sasvim je drugi aspekt ako ih pitaš koliko bi im bilo dovoljno. ljudi se odriču svega što štikliraju kao nepotrebno u određenom trenutku. kada su prinuđeni. a kada sebi isto to mogu da priušte, neće uzeti ni u razmatranje da li je baš toliko neophodno.
imam 20 000, od toga ne može da se preživi, imam 30 000 može da se preživi, imam 40 000, može komotno da se preživi, već sa 50 mogu da razmatram grčku i već nije pitanje preživljavanja... e sad, ima tu još jedna stvar, koje se niko nije dotakao...

i niko neće priznati da koliko god imao, neće mu biti dosta, možda zadovoljava neke osnovne potreba, ali što više imaš, to i apetiti rastu.
a što se tiče ambicija, slažem se da su sa jedne strane sinonim za pohlepu, ali sa druge su pokretač. nisam preterano ambiciozna, jer ne želim da budem nezadovoljna po pitanju finansija. to je nešto što olakšava, ili otežava život, sredstvo plaćanja određenih vrsta roba i usluga. ništa više.
a megalomanija u koncept ove priče može da se ukalupi samo ako posmatraš jedinku kroz prizmu teškog patološkog poremećaja, nastalog usled neuhranjenosti, možda? mada... i to se leči, ako imaš para da platiš lekove.
i nikoga nije briga, niko ne želi da zna za socijalne slučajeve, svako gleda svoju bulju i svoju porodicu i tako i treba da bude. ko je sposoban, snaći će se, ko nije, neka crkne. jer ko mora da radi, taj će raditi i za 20 000 i nikada se neće zapitati koliko bi mu bilo dovoljno, pre nego što mu prođe kroz glavu: da li ću moći da rastegnem od 1-og do 1-og. ili će nešto konkretno preduzeti, ali se ovde vrtimo u krug i opet vraćamo na onu priču o mogućnostima... realnim.
O gladnima u Africi cesto mislim...i toliko mi zao kad bacam hranu a znam da u tom trenu neko umire bez nje. Prosto mi je neshvatljivo da u svijetu postoji taj problem gladi u 21. vijeku i da za to niko ne haje. Kako mirno spavaju mocnici koji su zaista u stanju da nesto urade po tom pitanju, nije mi jasno? Koliko bi jedna samo bomba na Gadafija, djece u Etiopiji spasila surove smrti.
Kako neko moze ostati miran gledajuci scene majki koje drze u narucju veliko dijete od 7, 8 godina i pridrzavaju im glavu koja pada od iznemoglosti...A tek bebe. Djeca nijesu trazila da dodju na ovaj svijet. Prolazimo samo ovuda. Bolje i neka odu. Iza ih cekaju plavetna prostranstva.
više puta u toku dana, nego što što pomisliš na sex? čisto sumnjam.
ovo me podseća na one retardirane odgovore na izborima za mis... mir u svetu i ostala proseravanja.
na poslednje 2 rečenice mi se povraća...