Ko je imao pravo na otcepljenje po Ustavu SFRJ iz 1974.god?

Andjela

Elita
Poruka
23.874
СОЦИЈАЛИСТИЧКА ФЕДЕРАТИВНА РЕПУБЛИКА ЈУГОСЛАВИЈА

Устав Социјалистичке Федеративне Републике Југославије (1974)

Полазећи од историјске чињенице да су радници и сељаци и напредни људи свих народа и народности Југославије, уједињени у Народноослободилачком фронту с Комунистичком партијом на челу, својом борбом у народноослободилачком рату и социјалистичкој револуцији срушили стари класни поредак заснован на експлоатацији, политичком угњетавању и националној неравноправности и отпочели стварање друштва у коме ће људски рад и човек бити ослобођени од искоришћавања и самовоље, а сваки народ и народност и сви они заједно наћи услове за слободан и свестран развитак,

имајући у виду да су развитком материјалне основе земље и социјалистичких друштвених односа, као и даљим изграђивањем односа заснованих на самоуправљању и националној равноправности, остварене битне промене у друштвеним и политичким односима, које захтевају одговарајуће промене Устава Социјалистичке Федеративне Републике Југославије од 1963. године, и да су одредбе тог устава у појединим областима већ измењене уставним амандманима од 1967, 1968. и 1971. године,

у тежњи да се учврсте и даље развију постигнуте револуционарне тековине, да се учврсти право и одговорност социјалистичких република и социјалистичких аутономних покрајина за сопствени развој и развој југословенске заједнице као целине, да се обезбеди даљи развитак социјалистичких самоуправних демократских односа на путу ослобођења рада и изградње комунистичког друштва,

полазећи и од потребе да се новим уставом Социјалистичке Федеративне Републике Југославије, који, поред промена које се њиме врше, обухвата и са њима усклађене одредбе Устава Социјалистичке Федеративне Републике Југославије од 1963. године и уставних амандмана I до XLII, учврсти уставни систем на јединственим социјалистичким самоуправним основама, —

Савезна скупштина, у сагласности са скупштинама република и скупштинама аутономних покрајина,


ДОНОСИ

УСТАВ

СОЦИЈАЛИСТИЧКЕ ФЕДЕРАТИВНЕ

РЕПУБЛИКЕ ЈУГОСЛАВИЈЕ

УВОДНИ ДЕО

ОСНОВНА НАЧЕЛА


I

Народи Југославије, полазећи од права сваког народа на самоопредељење, укључујући и право на отцепљење, на основу своје слободно изражене воље у заједничкој борби свих народа и народности у народноослободилачком рату и социјалистичкој револуцији, а у складу са својим историјским тежњама, свесни да је даље учвршћивање њиховог братства и јединства у заједничком интересу, заједно са народностима са којима живе, ујединили су се у савезну републику слободних и равноправних народа и народности и створили социјалистичку федеративну заједницу радних људи — Социјалистичку Федеративну Републику Југославију, у којој, у интересу сваког народа и народности посебно и свих њих заједно, остварују и обезбеђују

социјалистичке друштвене односе засноване на самоуправљању радних људи и заштиту социјалистичког самоуправног система,

националну слободу и независност,

братство и јединство народа и народности,

јединствене интересе радничке класе и солидарност радника и свих радних људи,

могућности и слободе за свестрани развитак људске личности и за зближавање људи и народа и народности, у складу са њиховим интересима и тежњама на путу стварања све богатије културе и цивилизације социјалистичког друштва,

уједињавање и усклађивање напора на развијању материјалне основе социјалистичког друштва и благостања људи,

систем друштвено-економских односа и јединствене основе политичког система, којима се обезбеђују заједнички интереси радничке класе и свих радних људи и равноправност народа и народности,

удруживање сопствених стремљења с напредним тежњама човечанства.

Радни људи и народи и народности остварују своја суверена права у социјалистичким републикама, и у социјалистичким аутономним покрајинама у складу са њиховим уставним правима, а у Социјалистичкој Федеративној Републици Југославији — кад је то, у заједничком интересу, овим уставом утврђено.

Радни људи, народи и народности одлучују у федерацији на начелима споразумевања република и аутономних покрајина, солидарности и узајамности, равноправног учешћа република и аутономних покрајина у органима федерације, у складу са овим уставом, као и на начелу одговорности република и аутономних покрајина за сопствени развој и за развој социјалистичке заједнице као целине.

...


ДЕО ПРВИ

Члан 1.

Социјалистичка Федеративна Република Југославија је савезна држава као државна заједница добровољно уједињених народа и њихових социјалистичких република, као и социјалистичких аутономних покрајина Војводине и Косова које су у саставу Социјалистичке Републике Србије, заснована на власти и самоуправљању радничке класе и свих радних људи, и социјалистичка самоуправна демократска заједница радних људи и грађана и равноправних народа и народности.

Члан 2.

Социјалистичку Федеративну Републику Југославију сачињавају Социјалистичка Република Босна и Херцеговина, Социјалистичка Република Македонија, Социјалистичка Република Словенија, Социјалистичка Република Србија, као и Социјалистичка Аутономна Покрајина Војводина и Социјалистичка Аутономна Покрајина Косово које су у саставу Социјалистичке Републике Србије, Социјалистичка Република Хрватска и Социјалистичка Република Црна Гора.

Члан 3.

Социјалистичка република је држава заснована на суверености народа и на власти и самоуправљању радничке класе и свих радних људи, и социјалистичка самоуправна демократска заједница радних људи и грађана и равноправних народа и народности.

Члан 4.

Социјалистичка аутономна покрајина је аутономна социјалистичка самоуправна демократска друштвено-политичка заједница заснована на власти и самоуправљању радничке класе и свих радних људи, у којој радни људи и грађани, народи и народности остварују своја суверена права, а кад је то у заједничком интересу радних људи и грађана, народа и народности Републике као целине Уставом Социјалистичке Републике Србије утврђено — и у Републици.

Члан 5.

Територија Социјалистичке Федеративне Републике Југославије је јединствена и сачињавају је територије социјалистичких република.

Територија републике не може се мењати без пристанка републике, а територија аутономне покрајине — ни без пристанка аутономне покрајине.

Граница Социјалистичке Федеративне Републике Југославије не може се мењати без сагласности свих република и аутономних покрајина.

Граница између република може се мењати само на основу њиховог споразума, а ако се ради о граници аутономне покрајине — и на основу њене сагласности.


Члан 6.

Грб Социјалистичке Федеративне Републике Југославије представља поље окружено житним класјем. Класје је доле повезано траком плаве боје на којој је исписан датум 29 XI 1943. Између врхова класја је црвена петокрака звезда. Усред поља налази се шест косо положених буктиња чији се пламенови спајају у један пламен.

Члан 7.

Застава Социјалистичке Федеративне Републике Југославије састоји се из три боје, плаве, беле и црвене, са црвеном петокраком звездом у средини. Однос ширине и дужине заставе је један према два. Боје заставе су положене водоравно, и то овим редом одозго, плава, бела и црвена. Свака боја заузима једну трећину ширине заставе. Звезда има правилан петокраки облик и златну (жуту) ивицу. Средишна тачка звезде поклапа се с тачком у којој се секу дијагонале заставе. Горњи крак звезде улази до половине плаве боје заставе, тако да доњи краци звезде добијају одговарајуће место у црвеној боји заставе.

Члан 8.

Социјалистичка Федеративна Република Југославија има химну.

Члан 9.

Главни град Социјалистичке Федеративне Републике Југославије је Београд.

...
 
Kakve to sad ima veze kad je pre više od 20 godina SFRJ crkla ,nećemo valjda da još kmečimo i plačemo što je nema i krivimo zlog Drnovšeka i zlog Mesića što su nam je srušili vekovne snove .

Necemo ali je dobro razjasniti, cak i po milion puta neke cinjenice. Npr. ko je tacno razbio Jugoslaviju. U suprotnom postacemo kodirana nacija.
 
Kakve to sad ima veze kad je pre više od 20 godina SFRJ crkla ,nećemo valjda da još kmečimo i plačemo što je nema i krivimo zlog Drnovšeka i zlog Mesića što su nam je srušili vekovne snove .

поготво сад,
кад је просербиа приватила и признала кривицу за распад брацке заједнице, тако омиљене међу садашњим пријатељским сусједима.
 
Kakve to sad ima veze kad je pre više od 20 godina SFRJ crkla ,nećemo valjda da još kmečimo i plačemo što je nema i krivimo zlog Drnovšeka i zlog Mesića što su nam je srušili vekovne snove .

Pa i meni nije jasno kako se dezurni antikomunisti po forumu utrkuju ko ce vise da brani komunisticke vrednosti- komunisticki Ustav i komunisticku ekonomiju.

Pa je jos najjace kada druge optuzuju da su naslednici komunista.

Ove srpske patriote su bre mnogo smesne.
 
Necemo ali je dobro razjasniti, cak i po milion puta neke cinjenice. Npr. ko je tacno razbio Jugoslaviju. U suprotnom postacemo kodirana nacija.

Raspala se kao i SSSR i ČSSR,koga zabole da još uvek ispituje zašto i kako kad je nema ,čak imam utisak da jedino još deo Srba lomi glavu oko toga , dok recimo Jermene , Slovence ,ili Čehe i Ukrajince odavno zabole za to .
 
Poslednja izmena:
Pravo na otcepljenje, je apsolutno na strani pravde ustavnog prava,
koje nikako ne moze da se protumaci kao pravo Republika, vec Naroda kojima te Republike pripadaju!!!

Medjutim pravo sile, ozivljeno kroz pravdu Badinterove komisije, to pravo ne daje narodima, vec republikama,
znaci, ...........sumama, poljima, rjekama,...planinama.......jer one omedjene po badenteru uzivaju pravo na otcjepljenje!!!!!

U slucaju raspada bivse SFRJ, ova medjunarodno pravna banda, zavrsila je svoje pravno nasilje po nalogu Njemacke,
ali da se ni oficijelna Srbija, kao zastupnica "interesa" srpskog naroda, nije protivila,
dokaz tisina koja je tada u kompetentnim pravnim krugovima vladala!!!!

Tako i da s aspekta Badinterovog pravnog nasilja nad Srbima, ocigledna je unutar srpska saglasnost!!!
 
Pravo na otcepljenje, je apsolutno na strani pravde ustavnog prava,
koje nikako ne moze da se protumaci kao pravo Republika, vec Naroda kojima te Republike pripadaju!!!

Medjutim pravo sile, ozivljeno kroz pravdu Badinterove komisije, to pravo ne daje narodima, vec republikama,
znaci, ...........sumama, poljima, rjekama,...planinama.......jer one omedjene po badenteru uzivaju pravo na otcjepljenje!!!!!

U slucaju raspada bivse SFRJ, ova medjunarodno pravna banda, zavrsila je svoje pravno nasilje po nalogu Njemacke,
ali da se ni oficijelna Srbija, kao zastupnica "interesa" srpskog naroda, nije protivila,
dokaz tisina koja je tada u kompetentnim pravnim krugovima vladala!!!!

Tako i da s aspekta Badinterovog pravnog nasilja nad Srbima, ocigledna je unutar srpska saglasnost!!!

:hahaha:
 
Jugoslavija je razgradjivana u vise faza a ono sto smo imali osamdesetih nije bio pocetak te razgradnje vec njen kraj. Teza da je Jugoslavija pocela da puca po svim savovima 1988 ili 1989 je neistina. Proces raspada Jugoslavije zapoceo je mnogo ranije a jedna od najaktivnijih "razgradjivackih faza" bio je period od 1967 do 1974. Tada su prakticno udareni temelji za ono sto je kasnije usledilo.

U periodu od 1967 do 1974 u SFRJ su doneta 42 ustavna amandmana i jedan kompletno novi Ustav. Usput je doslo i do "razgradnje" vladajuce partije pa se tako krajem sezdesetih donosi odluka o biranju clanova CK preko republickih rukovodstava a ne putem partijskog kongresa kao sto je do tada bila praksa. Ta odluka je dovela do daljnjeg cepanja jugoslovenske komunisticke partije po republickim linijama i do novog produbljivanja nejedinstva.

Dana 18.aprila 1967 na inicijativu bosansko-hercegovackih komunista usvojeno je 6 amandmana na Ustav SFRJ. U velikoj meri ogranicavaju se savezna ovlascenja u vezi s oporezivanjem a takodje dolazi i do prestrukturisanja Skupstine koja je tada bila sastavljena od 5 veca. Prestrukturisanje je imalo za cilj "obezbedjivanje stvarne kontrole zakonodavnog procesa od strane republika i pokrajina". Prestrukturisano Vece naroda ( po 20 poslanika iz svake republike, 10 iz svake pokrajine) postaje tako glavno vece u saveznoj Skupstini. Ovo vece moralo je da odobri svaki zakon a njegovi poslanici bili su obavezni da ispunjavaju zelje svojih republickih i pokrajinskih skupstina koje su ih tamo i poslale. Ustavnim amandmanima iz 1967 pojacavaju se animoziteti izmedju republika i pokrajina a licni i lokalni interesi pocinju da prevladavaju nad opstim.

Dana 26.decembra 1968 usvaja se jos 13 amandmana. Ovim amandmanima Kosovo i Vojvodina dobijaju vecu nezavisnost u odnosu na Srbiju kao i veca ovlascenja u procesu odlucivanja na saveznom nivou. Brise se rec "Metohija" iz sluzbenog naziva juzne srpske pokrajine. Obe pokrajine dobijaju veoma visoku ekonomsku, socijalnu i finansijsku autonomiju. U novembru 1968 ogranci Saveza komunista Srbije za Kosovo i Vojvodinu postaju nezavisne partije dakle Savez komunista Kosova i Savez komunista Vojvodine. Novi status pokrajina definise se Ustavnim zakonom iz 1969. Njegove najvaznije odredbe: granice pokrajina ne mogu se menjati bez odobrenja pokrajinskih skupstina, pokrajinske skupstine mogu da donose zakone ( a ne samo uredbe na osnovu republickih i saveznih zakona kao do tada ) i pokrajine dobijaju vrhovne sudove. Ovim amandmanima Kosovo i Vojvodina postale su konstitutivni delovi jugoslovenske Federacije u potpunosti ravnopravni republikama. Ono sto je bio najveci paradoks je to sto su postale i ravnopravne Socijalistickoj Republici Srbiji cije su formalno obe pokrajine bile deo.

Dana 30.juna 1971 na inicijativu Josipa Broza Tita usvojena su jos 23 amandmana. Ovim amandmanima republike dobijaju prvenstveni suverenitet i gotovo sva preostala ovlascenja. Prakticno vec tada Jugoslavija prestaje da bude savezna drzava i postaje labava konfederacija suverenih drzava. Ustavnim amandmanima formirano je i Predsednistvo SFRJ koje je do 1974. imalo 23 clana. Institucionalizuje se zahtev ( koji se vec tada uveliko sprovodio u praksi ) da se vecina saveznih odluka u vezi ekonomije donosi konsenzusom cime u stvari republike dobijaju pravo veta. Ovlascenja savezne vlade limitiraju se na odbranu, spoljne poslove, zajednicku monetarnu i spoljno-trgovinsku politiku, odrzavanje zajednickog jugoslovenskog trzista, odrzavanje socijalistickog samoupravnog sistema i nadgledanje etnickih i gradjanskih prava na teritoriji SFRJ. Sva druga ovlascenja bila su pod kontrolom republika i pokrajina.

Svega tri godine nakon usvajanja amandmana dolazi i do usvajanja novog Ustava, tada nazivanog "najdemokratskijim ustavom sveta". Ustav iz 1974 oznacava pocetak onoga sto su jugoslovenski komunisti zvali "participativni federalizam". "Participativni federalizam" znacio je da republike i pokrajine zadrzavaju pravo veta a usput se i ozvanicava praksa "postizanja dogovora" izmedju republika i pokrajina cime savezna vlada postaje prakticno irelevantna. Pokrajine dobijaju svoje ustave koji zamenjuju Ustavne zakone iz 1969 i postaju gotovo u svemu ravnopravne republikama.

I na kraju valja napomenuti jos dva uzroka nasih kasnijih tragedija. Godine 1972 republike preuzimaju kontrolu nad teritorijalnom odbranom i time zapocinje proces masovnog naoruzavanja gde je prakticno svaka fabrika imala svoj arsenal oruzja. I godine 1976 donosi se po zlu cuveni Zakon o udruzenom radu koji teoriju "razgradnje" prenosi i u fabricke hale ali to je vec druga prica ...
 
Pa i meni nije jasno kako se dezurni antikomunisti po forumu utrkuju ko ce vise da brani komunisticke vrednosti- komunisticki Ustav i komunisticku ekonomiju.

Pa je jos najjace kada druge optuzuju da su naslednici komunista.

Ove srpske patriote su bre mnogo smesne.
Da bre , kažu SFRJ je bila antisrpska tvorevina i tamnica naroda , a u isto vreme kmeče : kuku lele srušili nam voljenu SFRJ zli hrvatski i slovenački separatisti , papa , Genšer,cia i masoni ,prokleti bili . :sad2:
Ili recimo ustav iz 74. je antisrpski genocidni dokument , a onda ide "sviiiik ,kmeeee , zli Kučan i zli HDZ se protivpravno otcepili i nisu poštovali naš dragi ustav iz 74. , sram ih bilo , kuku i lele " . :sad2:
 
Ko je to i kako priznao?

Између осталих и Ви господине,
на вашем форуму се Српски хероји комотно називају зликовцима, убицама, касапима, без иједне пресуде.
Да не спомињем Вашег најљепшег представника(због чије слике ми је 2 месеца било забрањено писање на демокрацијском форуму)који се једини у ИМЕ СВИХ и у писаној форми извинуо за злочине на простору бивше заједнице.
 
Kakve to sad ima veze kad je pre više od 20 godina SFRJ crkla ,nećemo valjda da još kmečimo i plačemo što je nema i krivimo zlog Drnovšeka i zlog Mesića što su nam je srušili vekovne snove .

Naravno da ima veze. Temu sam otvorila, da bi jasno procitali nase komsije, da je u ustavu stajalo, da samo narodi imaju pravo a ne i republike da se odvajaju, samo uz saglasnost drugih republika, ane da svoje zlocine nad Srbima (recimo Oluja u HR), opravdavaju ustavom, da su imali prava da se odvoje.
Da, imali su, ali kako, na koji nacin. Takodje i sve u to vreme vojne formacije, koje oni zovu oslobodilackim, bile su paravojne formacije, a jedino legitimna je bila SFRJ.
Ako ne zelis, da ucestvujes u diskusiji, onda zaobidji temu i dopusti drugima, da diskutuju, koji to hoce.

:hvala:
 
Naravno da ima veze. Temu sam otvorila, da bi jasno procitali nase komsije, da je u ustavu stajalo, da samo narodi imaju pravo a ne i republike da se odvajaju, samo uz saglasnost drugih republika, ane da svoje zlocine nad Srbima (recimo Oluja u HR), opravdavaju ustavom, da su imali prava da se odvoje.
Da, imali su, ali kako, na koji nacin. Takodje i sve u to vreme vojne formacije, koje oni zovu oslobodilackim, bile su paravojne formacije, a jedino legitimna je bila SFRJ.
Ako ne zelis, da ucestvujes u diskusiji, onda zaobidji temu i dopusti drugima, da diskutuju, koji to hoce.

:hvala:

Џаба си је отварала,
грађанство обећане ЗНА тко је једини кривац, рекли им пријатељи, те им никаки податци нису потребни.
 
Ljubodrag Dimić

Anahrone političke koncepcije i modernizacija – Srbija šezdesetih godinaXX veka.



Početkom šezdesetih godina XX veka državno i partijsko vođstvo prethodne Jugoslavije našlo se na značajnom istorijskom raskršću. Ono je, opterećeno iskustvom pret-hodnih decenija, suočeno sa dilemama o putevima daljeg razvoja društva i pritisnuto narastujućom krizom, bilo, u suštini, bez valjanih putokazakuda i kako krenuti dalje. Međunarodni položaj zemlje bio je stabilan, u nekim ele-mentima gotovo idealan. Oba suprotstavljena bloka pošto-vala su nezavisnost i teritorijalnu celovitost zemlje. Zapad je, s vremenom, prestao da računa sa posrednim uključi-vanjem prethodne Jugoslavije u njegove vojno-političke strukture: ideje o Balkanskom savezu bile su sasvim razvod-njene, strah da ta balkanska država predstavlja trojanskog konjasvetskog komunizma više nije bio realan, pa je nastalo i ubeđenje da primer Jugoslavije erozivno deluje na monolitnu strukturu i jedinstvo istočnog lagera. Na drugoj strani prethodna se Jugoslavija oduprla pritiscima za njeno uključivanje u lager, optužbama za revizionizam i kampanji međunarodnog komunističkog pokreta protiv Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Partijsko vođstvo iskazivalo je kooperativnost i prema Istoku i prema Zapadu, ali nije pristajalo na utapanjeu postojeće vojne strukture, ljubo-mornoje čuvalo nezavisnost, unutrašnjopolitički poredak i rukovodeću ulogu SKJ. Locirana na strateški kritičnoj geo-
--------------------------------------------------------------------------------
Page 2
grafskoj poziciji, vojnički snažna i politički afirmisana, zemlja je, kako su verovale tadašnje generacije, uspela da zauzme središnji položajizmeđu Istoka i Zapada. Politika nesvrstanosti i jedno od vodećih mesta u tom pokretu pružala je Josipu Brozu mogućnost da vodi svetsku politiku, što je bilo u neskladu sa veličinom, ekonomskim poten-cijalima i unutrašnjom stabilnošću zemlje. Prenaglašeneambicije na spoljnopolitičkom planu udaljile su prethodnu Jugoslaviju od Evrope i, vremenom, postale bitan opte-rećujući faktor razvoja. Eliminisanje straha od spoljne opsanosti posredno je uticalo na razvoj unutrašnjih odnosa, labavljenje federacije, otva-ranje nacionalnog pitanja, osamostaljivanje republika i novo ustavno-pravno oblikovanje zemlje. Unutrašnja kriza je bila duboka, istovremeno državna i partijska, idejna i organizaciona, politička i ekonomska, društvena i moralna. Najodgovorniji jugoslovenski političari (J. Broz i Edvard Kardelj), zagledani u nju, uočavali su, početkom šezdesetih godina XX veka, da kriza traje duže od jedne decenije, da u temelju potresa partiju na vlasti, obuzima državu, razara institucije i društvo. Problemi koje je izazivala bili su brojni i kontraverzni. U vrtloge krize, koja je dugoročno pretila krahom Partije i raspadom države, ulivalose više protivurečnih procesa. Institucionalni razvoj samoupravljanja doveo je do uspos-tavljanja ekonomski neproduktivnog sistema koji je neod-ložno i hitno trebalo menjati. Bez pravih sistemskih rešenja samoupravljanje, koje je jednu deceniju politički dizajni-rano, nadograđivano, ali ne i suštinski menjano, postalo je fetiš, dogma, tekovina u čije se sadržaje nije smelo dirati. Podložno samo minimalnim korekcijama, ono je suštinski kočilo dalji društveni razvoj. Raspodela društvenog proiz-
--------------------------------------------------------------------------------
Page 3
voda izazivala je svađu republičkih rukovodstava. Strah od slobodnog tržišta provocirao je nervozne reakcije birokra-tije, zabrinute za svaku akumulaciju kapitala van društvene kontrole. Truli kompromisi podsticali su nacionalizam i ja-čali birokratizam. Postojeću situaciju činila je beznadež-nijom procena i stav partijskog vrha da svaka promena u sistemu samoupravljanja kvari ugled zemlje u inostranstvu, dovodi pod sumnju jugoslovenski model socijalizma, pot-kopava mit o jugoslovenskom samoupravnom čudu. Svesno opstajanje na ekonomskom konceptu koji nije imao buduć-nost nije značilo samo gušenje kritičke misli, ulepšavanje stvarnosti i skrivanje istine nego i dugoročno uništavanje države. Višeslojni proces konstituisanja republika kao samostalnih društvenih, ekonomskih i političkih zajednica dodatno je produbljivao jugoslovensku krizu. Osamostaljivanje repu-blika bilo je praćeno ekonomskim i kulturnim zatvaranjem, nacionalnim homogenisanjem, gubitkom svesti o potre-bama i interesima celine, uspostavljanjem lokalnih osećanjai svojevrsnog egoizma koji je posebno ostavio traga u sferi ekonomije, pothranjivanjem svesti koja nije bila u stanju da prekorači opštinske, sreske ili republičke okvire. Posledica tih procesa bila je opšta dezintegracija. Sudar nacionalnog i jugoslovenskog bio je prisutan u svim sferama života. Pratilo ga je vidno udaljavanje jugoslovenskih narodai jugoslovenskih republika, izrastanje republičkih birokratija, radikalno smanjenje svih funkcija u nadležnosti federacije, neskriveno odsustvo jedinstva prilikom rasprava o društve-nom planu, investicijama i preraspodeli dohotka. Bitan elemenat društvene krize činila je ekonomija. Eta-tizam je bio veoma izražen u svim društveno-ekonomskim strukturama. Prisvajanje viška rada bilo je u rukama države
--------------------------------------------------------------------------------
Page 4
(1961. godine – 79,1, 1964. godine – 73,4%). Kapital je samo manjim delom (26-31%) bio pod kontrolom privred-nih organizacija. Nacionalni dohodak, koji je u pedesetim godinama XX veka uvećan 2,3 puta, počeo je da stagnira. Dugovi su prekoračivali 1,1 milijardu dolara. Zalihe su iznosile trećinu ukupne proizvodnje. Neiskorišćenost kapa-citeta dosezala je 40%. Struktura privrede nije bila pri-lagođena izvozu niti unutrašnjoj potrošnji. Rast ličnih dohodaka, kojim je kupovan socijalni mir, premašivao je produktivnost. Ulaganja u neprivredne objekte gutalasu 30% državnih kredita. Rasipništvo, nebriga i promašene investicije postale su deo ekonomske svakodnevice. Ras-podela akumulacije, investicija i dohotka provocirala je nezasitu gramzivostpolitičkih struktura na svim nivoima. Strana ulaganja učestvovala su u državnim investicijama sa preko 40, a u investicijama koje federacija vrši po re-publikama sa 66%. Porast potrošnje bio je umnogome veći od proizvodnje koja je stagnirala. Ekonomija je postala izvorište sukoba i političkih konfrontacija republičkih partijskih elita. Sve je to pogodovalo odlaganju reformi i modernizacije društva. Opštu krizu generirala je i sama partija na vlasti. Hije-rarhijski ustrojena i poistovećena sa državom i vlašću, ona nije bila u stanju da podstiče razvoj i demokratizaciju društva. Oko pitanja uloge, karakterai mesta Partije u društvu polarizovali su se unutrašnji politički frontovi. U najvišim saveznim i republičkim rukovodstvima ovladali su partikularizam, nedisciplina, korupcija, kršenje zakonitosti, odsustvo odgovornosti i drugo što je, u prethodnim go-dinama, najstrože sankcionisano. Partija je bila ona snaga koja je u jugoslovenskom društvu jedina inicirala društvene promene. Početkom šezdesetih godina XX veka ona nije
--------------------------------------------------------------------------------
Page 5
imala snage da sebe transformiše, da se prilagodi prome-nama u društvu i racionalno sagleda sopstveni položaj, da radikalno utiče na ustrojstvo unutrašnjih odnosa i oslobodi se staljinističkih recidiva, kontrolne i nadzorne uloge, starih metoda organizovanja komunista. Suštinski, SKJ nije uspeo da izvrši promene okoštale svesti svojih kadrovai svoga anahronog političkog mentaliteta, da se otrgne od stereo-tipne političke kulture i da težište radaprenese sa područja vlastina prostor idejno-političke akcije. I dok je sistemska kriza izazivala dubinske potrese i dobijala goleme razmere sa nesagledivim posledicama, na površinije vladao socijalni mir, privid skladnih odnosa među re-publikama, osećaj da je budućnostosvojenaza dugi niz godina. Ovladala je svest da generacija koja je iznela rat,obnovu, sukob sa Informacionim biroom i petogodišnje planove zaslužuje da malo odahne. Opuštanje kaišanašlo je odraza u uvećanim platama, stečenom standardu i gu-bitku osećaja za štednju. Neupućenom posmatraču sa strane prethodna Jugoslavija je tih godina izgledala kao zemlja sa unutrašnjom stabilnošću, visokim stepenom razvoja, međunarodnim ugledom. Ispod tog prividnog mira zemlja se suočavala sa krizom koja je, dugoročno, dovodila u pitanje opstanak države, političkog sistema i međunacio-nalnih odnosa. Marta 1962. J. Broz je na Proširenoj sednici Centralnog komiteta (CK) SKJ postavio pitanje: Da li je /.../zemlja još kadra da se održi, da se ne raspadne,/odnosno/da li je /.../ /jugoslovenska/zajednica zrela za život? Tog trenutka u partijskom vrhu postojale su dve suprot-stavljene koncepcije društvenog razvoja. Slovenački po-litičari, pozivajući se na pravo naroda na samooprede-ljenje, težili su daljem osamostaljivanju republika što je,
 
--------------------------------------------------------------------------------
Page 6
dugoročno, vodilo konfederalnom oblikovanju jugosloven-ske države. Druga struja zagovarala je očuvanje zajedničke države u formi centralističke federacije. Izlaz iz krize J. Broz je video u buđenju revolucionarnog duha i održanju vodeće uloge SKJ. Po njegovom mišljenju briga o opštim interesima zemlje, društvenom razvitku i podizanje ugleda države u inostranstvu bili su poslovi o kojima su morale da vode računa i savezne i republičke strukture. Stoga je zahtevao jačanje uloge Partije u društvu. Uporedo sa tim protivio se zahtevima da SKJ preuzme ulogu zaštitnika nove nacio-nalne politike (jugoslovenske), likvidacije nacionalnih interesa, afirmacije centralizma i jugoslovenstva koje anuli-ra nacionalne tekovine republika. Samoupravljanje je smatrao najvećom tekovinom revolucijei nije dozvoljavao se ono dovodi u pitanje. Nije bio spreman da dopusti bujanjepartikularističkih tendencija niti povratak na staro. Protivio se da SKJ postane neka koalicija komunistai zahtevao monolitno povezivanje komunista. Od republičkih partijskih struktura tražio je da budu nosioci borbe protiv nacionalizma, šovinizma i sitnoburžoaskih tendencija. Smat-rao je da jedinstvena partija predstavlja “najboljeg zaštitnika i čuvara nacionalnih interesa” te se zalagao za sprečavanje deformisanja nacionalnog pitanja “u pravcu dezintegracije naše socijalističke zajednice”. Brozovi stavovi (Pismood 3.4. i govor u Splitu od 6.5.1962. godine) zadirali su u interese formiranih saveznih i republičkih birokratija, a istovremeno su sputavali i plašili reformiste. Između opasnostiza socijalizam, kako su tvrdili jedni, i sporogpreobražaja društva, kako su govorili drugi, kompromis je mogao biti samo privremen. U pitanju je bio pokušaj da u sklad budu dovedeni jedinstvo misli i akcije SKJ – što nije postojalo, integracija i jedinstvo Jugoslavije
--------------------------------------------------------------------------------
Page 7
sa osamostaljivanjem republika – što se međusobno isklju-čivalo, i društvene promene – koje partija na vlasti, u suštini, nije želela. Kompromis je bio vidan i prilikom osmišljavanja novog Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), koja je, aprila 1963. godine, definisana kao: /savezna/država dobrovoljno ujedinjenih i ravnopravnih naroda isocijalistička demokratska zajednica zasnovana na vlasti radnog naroda i samoupravljanja./Njena je teritorija označena kao jedinstvena, sačinjena od/teritorija socijalističkih republika.Nakon donošenja Ustavaproces preoblikovanja karaktera jugoslovenske federacije i osamostaljivanja federalnih je-dinica ušao je u novu fazu. U decembru 1964. na VIII kongresu SKJ otvoreno je, gotovo dve decenije posle završetka Drugoga svetskog rata, nacionalno pitanje. Na Kongresu je progovoreno o ekonomskim uzrocima nacio-nalne ravnopravnosti i povezanosti birokratskog centra-lizmasa velikodržavnim hegemonizmomi nacionalizmom. Time je demantovana dugo prisutna tvrdnja da je fede-rativnim oblikom državno-pravnog uređenja, ukidanjem velikosrpske političke hegemonije, isticanjem parola o bratstvu i jedinstvui ravnopravnosti narodanacionalno pitanje trajno rešeno. Za J. Broza je direktni produkt državnog centralizma u nacionalnoj politici bila pojava nadnacionalne birokratije: /Njena hegemonija i gubitak nacionalnog identiteta vodili su poistovećivanju/jedinstva naroda /sa/likvidacijom nacija i stvaranjem nečeg novog, veštačkog, tj. jedne jedinstvenejugo-slovenske nacije,što pomalo liči na unitarizam i hegemonizam.Decembra 1964. Brozova kritika jugoslovenske stvarnostibila je satkana od dva elementa: prvo, od optužbi biro-kratsko-centralističkih snaga okrivljenih da ignorišu republi-
--------------------------------------------------------------------------------
Page 8
ke, sputavaju decentralizaciju društva, suprotstavljaju se smanjivanju uticaja saveznog centra, dovode u pitanje integrativne funkcije republika i autonomnih pokrajina, protive se rasparčavanju akumulacije sabrane u državnim fondovima te posredno podstiču nacionalizam i separati-zam, i drugo, od nezadovoljstva tendencijom zatvaranja republika u svoje granice, povezanog sa pojavom birokratsko-partikularističkih snaga i podsticanjem nacio-nalizma. Takvim stavovima E. Kardelj je dodavao i teze o nacionalno-ekonomskoj samostalnosti, suverenosti nacija i ekonomskom osamostaljivanju republika. Osmi kongres SKJ je pripremio privrednu i društvenu reformu. Društveni razvoj je zahtevao promenu privredne strukture, a ona, opet, preuređenje odnosa u državi, mo-dernizaciju proizvodnje, podizanje produktivnosti, mate-rijalni razvoj, demokratizaciju društva i sputavanje mešanja politike u privredu, uz potiskivanje državnog arbitriranja tržišnim zakonima. Radikalno smanjenje moći federalne države i promena etatističkog privrednog sistema vodili su konačnoj destaljinizaciji u sferi privrede. Ipak, do toga nije došlo. Privredna reforma nije dala željeni rezultat. Nova raspodela dohotka, pri čemu je kapital skoncentrisan u bankama, uticala je na pojavu nezaposlenosti (300.000), opadanje stope privrednog rasta (sa osam na 0,6%),stagnaciju industrijske proizvodnje (opada tri puta) i pojavu ekonomske migracije (400.000). Savezni finansijski kapital nije bio transformisan. Prelazak na tržišnu privredu je izostao, a nije više bilo ni državne intervencije. Kod starih partijskih kadrova pojavio se strah da u društvu jačaju kapitalističke tendencije. Sve u svemu, u redovima SKJ nije bila sazrela svest da promena u privredi i društvu zahteva radikalnu promenu vlastitog položaja u društvu. Tendencija
--------------------------------------------------------------------------------
Page 9
da se na izazove vremena odgovori očuvanjem postojećeg stanja u osnovama je sputavala reformu. Partijsko ruko-vodstvo, polarizovano na pristalice i protivnike reforme, nije bilo u mogućnosti da vodi jedinstvenu politiku. Kon-cepcijske podele oko reforme federacije, strategije priv-rednog razvoja i transformacije Partije eskalirale su sredinom 1966. u bespoštedni sukob. U leto 1966. na udaru je bila Uprava državne bezbednosti (Udba), optužena da se “stavila iznad SKJ i izvan demokratskog sistema”. Suština sukoba nije bila u brojnim deformacijama Udbe nego u nepomirljivim pogledima na društveni razvitak. Demontaža Udbe(50% kadrova je odstranjeno) je, makar na neko vreme, uticala na slabljenje opšteg nadzora, zauzdavala mešanje u društveni i politički život te vodila demokratizaciji društva. Ali, istovremeno sa time, ona je doprinosila slabljenju države, pojavi anarhije, jačanju republičkih i pokrajinskih partikularizama, pret-varanju decentralizacije u dezintegraciju političkih, privred-nih, kulturnih i nacionalnih odnosa među republikama i pokrajinama. U leto 1966. iz političkog života istisnute su snage koje su se protivile kursu naznačenom na VIII kongresu SKJ, privrednoj reformi, ekonomskom drobljenju zemlje, razbijanju jake federalne države i napuštanju jugoslovenske ideje. Aleksandar Ranković i njegovi istomišljenici nisu, pak, bili srpski nacionalisti niti centralisti i unitaristi koji zagovaraju nacionalnu nivelaciju jugoslovenskih naroda. Oni su smat-rali da snažni politički i državni centar, koji vodi računa o interesima Jugoslavije kao celine, treba očuvati po svaku cenu. Zato su, nasuprot samoupravljanju, afirmisali državu i njene ustanove, protivili se novim pogledima na nacionalno pitanje i kočili promene u jugoslovenskoj federaciji. Ipak,
 
--------------------------------------------------------------------------------
Page 10
metodi delovanja koje su zagovarali bili su anahroni. Davali su prednost arbitraži federalnog centra. Nisu razumeli procese nacionalne emancipacije, republičkog osamosta-ljivanja i demokratskog međunacionalnog i međurepublič-kog sporazumevanja. Isticanje u prvi plan personalnih grešaka i odgovornosti uticalo je, pak, da pitanje temeljne rekonstrukcije sistema i njegove demokratizacije ostane po strani. Mart 1962. (Proširena sednica CK SKJ), april 1963. (osmišljavanje novog Ustava SFRJ, donetog aprila 1963.),decembar 1964. (VIII kongres SKJ na kome je, među ostalim, otvoreno nacionalno pitanje), sredina 1965. (prok-lamovanje privredne reforme) i jul 1966. godine (Brionski plenum) prepoznatljive su etape u složenom procesu međusobnog sukobljavalja. U tom procesu preispitivan je i menjan karakter jugoslovenske federacije. Otvoreno je nacionalno pitanje. Ojačana je arbitrirajuća uloga J. Broza (odnosno SKJ). Legalnost je dobila teza o nacionalnoj ekonomskoj samostalnosti republika. Destaljinizacija u sferi privrede, poslovanje po tržišnim zakonima, modernizacija proizvodnje, podizanje produktivnosti i demokratizacija društva morali su, ipak, da čekaju neko drugo vreme. * Opterećena hipotekama velikodržavnog hegemonizmai velikosrpskog nacionalizma, Srbija, pored svoje veličine i snage, nije značajnije uticala na proces osamostaljivanja i sticanja suverenosti republika. Na momente je izgledalo, po jednome od postojećih mišljenja, da je smenom A. Rankovića Srbija najviše dobila: oslobodila se teškog ba-
--------------------------------------------------------------------------------
Page 11
lasta i hipoteke, otpočela ubrzanu preorjentaciju ka promeni sistema, otvorila pitanje temeljne reorganizacije SKJ i kritički se odredila prema centralizmu. Drugo do-minantno mišljenje skretalo je pažnju na proces decen-tralizacije, smatrajući da on ne vodi demokratizaciji društva nego razaranju državne strukture te jačanju republika i uspostavljanju njihova etatizama. Zagovornici treće opcije smatrali su da je Srbija zapostavljena, da zaostaje u razvoju, da niske cene sirovina i poljoprivrednih proizvoda znače njenu eksploataciju. Preporuke Brionskog plenuma, u kojima je zagovarana borba protiv centralizma, etatizma, birokratizma, velikodržavnog hegemonizma te unitarizma, i strah da smena A. Rankovića ne isprovocira u Srbiji nacionalno nezadovoljstvo inicirali su radikalan obračun sa svime što liči na srpski nacionalizam. Od srpskih komunista se tražilo da otklone posledice nacionalističke politikei svestrano sagledaju istorijske, ekonomske i društvene korene nacionalizma. Tako je, istovremeno, otvoren široki frontsukoba sa snagama koje su označene kao nosioci etatizma i birokratizma, pristalice unitarizma, nacionalizma i centralizma, elementikoji šire nevericu u nacionalnu politiku SKJ i iskazuju zabrinutost za budućnost Srbije. Pravci delovanja partijskog vrha Srbije istovremeno su označavali ravni podela. Nakon odlaska A. Rankovića otvoren je prostor za razgovore o promeni političkog položaja autonomnih pokrajina. Otpočela je ubrzana emancipacija nacionalnih manjina. Postajao je sve izraženiji pritisak koji su vršili zagovornici etatistički koncipirane autonomije. U partijskom vrhu Republike bio je domi-nantan stav da bez demokratskog društva višenacionalna zajednica nije u stanju da obezbedi ravnopravnost nacija koje u njoj žive. Duh tolerancije u nacionalnoj politici
--------------------------------------------------------------------------------
Page 12
otvorio je i prostor za pojavu separatizama. Traženi su pravo narodnosti na samoopredeljenje, izjednačavanje pokrajina i Republike u pravima i dužnostima, položaj konstitutivnog elementa federacije, prenošenje funkcija Republike na pokrajine, sticanje što više atributa državnosti i ekonomsko osamostaljivanje pokrajina. Otvaranje sukoba Republike i pokrajina stavljalo je u drugi plan podsticanje procesa modernizacije društva i izazivalo nove rascepe u rukovodstvu. Stav partijskog vođstva Srbije da na auto-nomiju ne treba gledati samo kao “na formu izražavanja posebnosti pokrajina nego i kao na oblik njihovog uklju-čivanja u Republiku i federalnu zajednicu”, nije nailazio na odobravanje pokrajinskih partijskih struktura. Sve strane u sukobu uočavale su da fiktivna stvarnost koju je predviđao Ustaviz 1963. više ne odgovara stvarnosti života u jugoslovenskoj državi. Promene ustavno-pravne strukture države bile su inicirane porazom snaga suprotstavljenih reformi federacije (1966) i pritiskom nagomilanih nacio-nalnih nezadovoljstava. Politička osuda centralizma, eta-tizma, unitarizma i birokratizma bila je u funkciji reforme federacije kojom bi bio pojačan suverenitet socijalističkih republika i ojačan autonomni položaj pokrajina. Samim tim bila je pojačana tendencija nacionalne identifikacije. U procesu demokratizacije i reforme prestalo se voditi računa o interesima jugoslovenske celine. Prihvaćen je zahtev nacija da socijalističke republike dobiju status nacionalnih država. Na tom tragu bio je proces ustavno-pravnog preoblikovanja jugoslovenske države. Amandmani iz 1967. ograničili su samostalnost federacije i stavili je pod nadzor republičkih i pokrajinskih struktura. Prava data autonomijama stavljala su Srbiju u neravnopravan položaj. Partijsko rukovodstvo Srbije je to prihvatalo vođeno
--------------------------------------------------------------------------------
Page 13
demokratskim interesima Srbije i cele zemlje, zaintere-sovano za promenu sistema vladanja i ostvarenje istinske ravnopravnosti. Kod vodećih srpskih komunista postojala je svest da pitanje odnosa Republike i pokrajina može biti rešeno samo na demokratski način uz bezrezervno su-protstavljanje svim velikodržavnim tendencijama, etatistič-kim koncepcijama(centralizam ne može biti baza odnosa u Srbiji) i separatističkim nastojanjima. U narednim go-dinama – 1968. i 1969. - ustavni amandmani su ozakonili dalje slabljenje federacije, jačanje republika, osamostalji-vanje i potpuno samoorganizovanje pokrajina. Izjednača-vajući ih sa republikama u pravima i dužnostima, amandmani su od pokrajina stvarali pararepublike. One su postajale konstitutivni deo federacije i preuzimale odgo-vornost za njenu sudbinu. Njihova autonomija bila je politička, pravosudna, finansijska... Javnost je iskazivala bojazan za sudbinu federacije i efikasno funkcionisanje države. Počelo se sumnjati u demokratske procese u kojima se problemi ravnopravnosti narodnosti poistovećuju sa pitanjem državnog konstitui-sanja i stvaranja novih republika. Nasuprot tome u državnom i parijskom vrhu odnosi su idealizovani. Svesno je previđano da sporovi i konfrontacije potiskuju jedinstvo, da savezni centralizam ustupa mesto republičkom etatizmu i partikularizmu i da ekonomski, politički i nacionalni interesi republika i pokrajina iniciraju sukobe. Vlast nije brinula činjenica što odluke na nivou federacije zavise od nagodbi i kompromisa republika i pokrajina, što se republike ponašaju kao suverene države, što ekonomske neravnomernosti i društvene neujednačenosti porađajunove sukobe, a procese demokratizacije sputava prodor
--------------------------------------------------------------------------------
Page 14
autokratske vlasti, čije boljševičko biće nije bilo spremno da reformiše sebe. Transformacija SKJ bila je drugi pravac rada partijskog rukovodstva Srbije i poprište sukoba sa neistomišljenicima. Sporove je izazivalo traganje za novim mestom i ulogom SKJ u društvenom životu, eliminisanje birokratske kad-rovske strukture, iskušavanje novih oblika organizovanja komunista, promena okoštalesvesti i ustaljenog političkog mentaliteta. Promene su morale da budu suštinske, ali su voljom J. Broza i saveznog partijskog vrha svedene na transformaciju i reorganizaciju organizacione strukture koja je pratila ustavno-pravno preoblikovanje države i osamos-taljivanje partijskih organizacija republika i pokrajina (floskula o samostalnim partijskim organizacijama u jedins-tvenom savezu). Za dubinsko reformisanje bića SKJ, par-tijsku demokratizaciju, napuštanje autokratske vladavine, novi način mišljenja i delovanja, oslobađanje od dog-matizma i birokratizma vođstvo SKJ nije imalo ni volje, ni snage, ni interesa. Stoga je sukob partijskog rukovodstva Srbije sa J. Brozom i partizanskim kadrovimabio ne-minovan. Sfera ekonomije i društvenog razvoja takođe su postale poprištem sukoba. Koncept moderne Srbije, koji je za-govaralo partijsko rukovodstvo Republike, uključivao je u sebi izgrađivanje velikih poslovnih sistema, jačanje fi-nansijskih institucija, uvođenje novih tehnologija i metoda upravljanja, tržišnu i izvoznu orijentaciju privrede. Struč-nost, poslovnost, efikasnost, produktivnost i menadžerstvo bili su samo neki od novih momenata koji su izazivali podozrivost starih partijskih kadrova. U početku stidljivo, a kasnije sve glasnije, strah od stručnosti, koji je opsedao partijsku i državnu birokratiju, počeo se uobličavati u
 
--------------------------------------------------------------------------------
Page 15
kritiku modernizacije, menadžerstva, tehnokratizma, velikih ekonomskih integracija, novih tehnologija i povećanja materijalnog bogatstva. Birajući između razvoja i očuvanja vlasti, politički vrh zemlje se opredelio za očuvanje stečenih birokratskih pozicija i vlasti. Posledica odbira, koji je definitivno učinjen nekoliko godina kasnije (1972), bila je opšta državna stagnacija. U klimi apsolutizacije teritorijalnih posebnosti, nacionalnih identifikacija i suverenosti republika i pokrajina, Savez komunista Srbije (SKS) je birao svoj put. Brionski plenum, shvaćen kao pitanje od posebnog značaja, presudno je uticao da se Srbija počne okretati sebi te svom ubrzanom ekonomskom i društvenom razvoju. Iz tog dubokog političkog i idejnog sukoba SKS je, nakon mukotrpne borbe, uspeo da ostvari vidne rezultate. Tajno glasanje za najviše partijske funkcionere, postojanje više kandidata od broja koji se bira, veća tolerantnost, spremnost na razgovor i o najosetljivijim pitanjima, promene u centralnim komitetima Republike i pokrajina te ukazivanje poverenja mlađoj i obrazovanoj generaciji komunista svedočilo je o novom stilu rada i osmišljavanju novog političkog kursa koji je oslobađao kreativnu i demokratsku energiju posleratnih generacija. Prednost su dobili prosvećeni i kompetentni ljudi. Oni su predstavljali jednu novu Srbiju– okrenutu privredi, reformi, demokratiji... U ustavno-pravnoj reformi države CK SKS je podržavao promenu odnosa u federaciji. Odlučno se izjašnjavao protiv etatizma. Iskazivao je strogost prema svakom nacionalizmu, pogotovo srpskom. Na srpsko pitanje je gledao kao na demokratsko pitanje. Otvoreno se zalagao za demokratsku transformaciju društva. Principijalno je smatrao da o zajedničkim pitanjima rasprava treba da bude vođena na
--------------------------------------------------------------------------------
Page 16
jugoslovenskim telima. Čak kada su na to bili direktno primoravani, vodeći srpski komunisti se nisu upuštali u razmatranje unutrašnjih pitanja drugih republika, posebno Hrvatske. Javno su isticali da Srbija ne želi da bude identifikovana sa jugoslovenskom federacijom i suprot-stavljena drugim republikama. Trudili su se da konkretnom delatnošću afirmišu stav o nedeljivosti reforme države i društva. Nastojali su da emancipacija Srbije od saveznog centra bude potpuna. Bili su svesni da se sa centralizmom i prinudom neće daleko otići. Nasuprot autornoj nacionalnoj državnosti prednost su davali “demokratizaciji društva u redefinisanoj federaciji”. Osnovnom smetnjom u razvoju smatrali su, pak, instituciju lične vlastii Brozovu arbitražu. Stavovi koje je CK SKS zastupao budili su sumnju jugoslovenskog partijskog centra. Osećaj da Srbija izmičenaterao je J. Broza da za obračun sa liberalnim vođstvom srpskih komunista saradnike potraži na mnogim stranama. Sažetak Početkom šezdesetih godina XX veka nastaje unutrašnja državna i partijska, idejna i organizaciona, politička i ekonomska, društvena i moralna kriza te nastupa, uz sudar nacionalnog i jugoslovenskog u svim sferama života, opšta dezintegracija. Etape u složenom procesu međusobnog sukobljavalja čine mart 1962. (Proširena sednica Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije/SKJ u martu 1962), donošenje Ustavau aprilu 1963, VIII kongres SKJ, koji otvara i nacionalno pitanje, u decembru 1964, proklamovanje privredne reforme sredinom 1965. i Brionski plenum u julu 1966. godine. Opterećena hipotekama velikodržavnog hegemonizmai velikosrpskog nacionalizma, Srbija, pored svoje veličine i snage, nije značajnije uti-cala na proces osamostaljivanja i sticanja suverenosti republika. Nakon odlaska Aleksandra Rankovića otvoren je prostor za razgovore o promeni političkog položaja autonomnih pokrajina. U narednim
--------------------------------------------------------------------------------
Page 17
godinama – 1968. i 1969. - ustavni amandmani su ozakonili dalje slab-ljenje federacije, jačanje republika, osamostaljivanje i potpuno samo-organizovanje pokrajina.Za dubinsko reformisanje vođstvo SKJ nije imalo ni volje, ni snage, ni interesa. A osećaj da Srbija izmičenaterao je Josipa Broza da za obračun sa liberalnim vođstvom srpskih komunista saradnike potraži namnogim stranama.
_________________
 
Naravno da ima veze. Temu sam otvorila, da bi jasno procitali nase komsije, da je u ustavu stajalo, da samo narodi imaju pravo a ne i republike da se odvajaju, samo uz saglasnost drugih republika, ane da svoje zlocine nad Srbima (recimo Oluja u HR), opravdavaju ustavom, da su imali prava da se odvoje.
Da, imali su, ali kako, na koji nacin. Takodje i sve u to vreme vojne formacije, koje oni zovu oslobodilackim, bile su paravojne formacije, a jedino legitimna je bila SFRJ.
Ako ne zelis, da ucestvujes u diskusiji, onda zaobidji temu i dopusti drugima, da diskutuju, koji to hoce.

:hvala:
Aha , a oni cirkuzantskli četnici oko Vukovara sas kokardama i mrtvačkim glavama , su bili legalne formacije socijalističke i komunističke JNA i samoupravne SFRJ . :lol:
Dakle JNA je sama legalizovala paravojne formacije pošto je rame uz rame sa njima ratovala u Slavoniji ,ne samo ratovala nego i naoružavala ih i snabdevala opremom što je protivno tadašnjem ustavu i zakonima SFRJ u kojima se ne spominju arkanovci , šešeljevci ,"četnici" , Srpska Garda i slični,potpuno isto kao i Zelene Bertke,HOS,ZNG i sl. ... , tako da je ta priča o ilegalnim paravojnim formacijama besmislena i legalnoj JNA besmislena .
 

Back
Top