Manga Hilux
Stara legenda
- Poruka
- 87.330
Lično smatram da klonirano ljudsko biće ne postoji.
Jednostavno, tehnologija u ovom trenutku nije dovoljno usavršena. U procesu kloniranja stvara se potpuno identična jedinka neke već postojeće individue. Danas taj proces još uvek nije razvijen do nivoa da bi bio bezbedan i smatra se da može da nosi velike rizike, kako za fizički tako i za psihički razvoj takvih jedinki. Ja sam protiv kloniranja,,, a vi.
Koliko je uopšte moguće da negde zaista postoji kloniran čovek
Zašto kloniranje povlači toliko etičkih pitanja
Zar ljudi nisu već “igrali Boga” kada se rodila prva beba iz epruvete?
Prošireno objašnjenje iz medicinskog aspekta
Medicinski gledano, kloniranje ljudi je još uvek samo teorijska mogućnost i daleko od bezbedne i primenjive tehnologije.
Klonovi na životinjama kao što su ovca Doli ili kasniji klonovi miševa i drugih vrsta, pokazali su koliko je proces nestabilan. Mnoge klonirane životinje rađale su se sa urođenim malformacijama, poremećajima u razvoju organa, skraćenim životnim vekom i abnormalnostima u funkcionisanju imunog sistema. Razlog za to je činjenica da prilikom kloniranja dolazi do nekompletne “reprogramacije” genetskog materijala. Na molekularnom nivou dolazi do grešaka u epigenetskim mehanizmima koji regulišu koje će se genske informacije aktivirati.
Kod ljudi bi takvi rizici bili još veći. Postoji mogućnost neuspešnog razvoja embriona, komplikacija u trudnoći, teških anomalija novorođenčeta i poremećaja u funkcionisanju vitalnih sistema, uključujući srce, mozak i imunitet.
#_Medicinska zajednica zbog toga smatra da bi takve intervencije bile neetične i opasne_#.
Sa psihološkog aspekta postoji i #_pitanje identiteta_#
Klon ne bi bio kopija ličnosti, već samo genetski identična osoba koja bi imala potpuno različito detinjstvo, iskustva, okruženje i psihički razvoj. Svaka osoba je kombinacija genetike i životnih okolnosti, pa čak i savršeno genetsko kopiranje ne može da proizvede “istog čoveka”.
Upravo zato mnogi stručnjaci upozoravaju da bi klonirana jedinka mogla da prolazi kroz psihičke poteškoće zbog osećaja da je “nečija kopija”.
Kloniranje izaziva i duboka etička pitanja.
Ljudi se pitaju gde je granica između prirodnog i veštačkog stvaranja života.
Za razliku od beba iz epruvete, gde se samo pomaže prirodnom začeću, kloniranje predstavlja potpunu manipulaciju genetskog materijala i stvaranje bića koje nema biološke roditelje u klasičnom smislu. Zbog toga mnogi smatraju da bi kloniranje ljudi otvorilo prostor za zloupotrebe, nejednakosti, “proizvodnju” ljudi u svrhe eksperimenata ili čak stvaranje individua sa unapred određenim osobinama.
Iako postoje teorije zavere o tajnim laboratorijama, naučni dokazi do sada nedvosmisleno ukazuju da klonirani čovek verovatno ne postoji, upravo zbog medicinskih rizika, etičkih barijera i zabrana u većini zemalja. Nauka još nije ni blizu tačke gde bi takav proces bio bezbedan, a kamoli prihvatljiv.
Jednostavno, tehnologija u ovom trenutku nije dovoljno usavršena. U procesu kloniranja stvara se potpuno identična jedinka neke već postojeće individue. Danas taj proces još uvek nije razvijen do nivoa da bi bio bezbedan i smatra se da može da nosi velike rizike, kako za fizički tako i za psihički razvoj takvih jedinki. Ja sam protiv kloniranja,,, a vi.
Koliko je uopšte moguće da negde zaista postoji kloniran čovek
Zašto kloniranje povlači toliko etičkih pitanja
Zar ljudi nisu već “igrali Boga” kada se rodila prva beba iz epruvete?
Prošireno objašnjenje iz medicinskog aspekta
Medicinski gledano, kloniranje ljudi je još uvek samo teorijska mogućnost i daleko od bezbedne i primenjive tehnologije.
Klonovi na životinjama kao što su ovca Doli ili kasniji klonovi miševa i drugih vrsta, pokazali su koliko je proces nestabilan. Mnoge klonirane životinje rađale su se sa urođenim malformacijama, poremećajima u razvoju organa, skraćenim životnim vekom i abnormalnostima u funkcionisanju imunog sistema. Razlog za to je činjenica da prilikom kloniranja dolazi do nekompletne “reprogramacije” genetskog materijala. Na molekularnom nivou dolazi do grešaka u epigenetskim mehanizmima koji regulišu koje će se genske informacije aktivirati.
Kod ljudi bi takvi rizici bili još veći. Postoji mogućnost neuspešnog razvoja embriona, komplikacija u trudnoći, teških anomalija novorođenčeta i poremećaja u funkcionisanju vitalnih sistema, uključujući srce, mozak i imunitet.
#_Medicinska zajednica zbog toga smatra da bi takve intervencije bile neetične i opasne_#.
Sa psihološkog aspekta postoji i #_pitanje identiteta_#
Klon ne bi bio kopija ličnosti, već samo genetski identična osoba koja bi imala potpuno različito detinjstvo, iskustva, okruženje i psihički razvoj. Svaka osoba je kombinacija genetike i životnih okolnosti, pa čak i savršeno genetsko kopiranje ne može da proizvede “istog čoveka”.
Upravo zato mnogi stručnjaci upozoravaju da bi klonirana jedinka mogla da prolazi kroz psihičke poteškoće zbog osećaja da je “nečija kopija”.
Kloniranje izaziva i duboka etička pitanja.
Ljudi se pitaju gde je granica između prirodnog i veštačkog stvaranja života.
Za razliku od beba iz epruvete, gde se samo pomaže prirodnom začeću, kloniranje predstavlja potpunu manipulaciju genetskog materijala i stvaranje bića koje nema biološke roditelje u klasičnom smislu. Zbog toga mnogi smatraju da bi kloniranje ljudi otvorilo prostor za zloupotrebe, nejednakosti, “proizvodnju” ljudi u svrhe eksperimenata ili čak stvaranje individua sa unapred određenim osobinama.
Iako postoje teorije zavere o tajnim laboratorijama, naučni dokazi do sada nedvosmisleno ukazuju da klonirani čovek verovatno ne postoji, upravo zbog medicinskih rizika, etičkih barijera i zabrana u većini zemalja. Nauka još nije ni blizu tačke gde bi takav proces bio bezbedan, a kamoli prihvatljiv.
