Nekada živost razgovora dopušta upadanje u reč.
Ako oba sagovornika drže da je to dopušten događaj u srčanom razgovoru, može biti ok.
Postaje ružno i nevaspitano onda kada razgovaraju sagovornici kojima se definicije razgovora razilaze.
To što je osobi X ok da joj osoba Y upada u reč, ne znači da Y treba da zaključi da je to jedini mogući razgovor i da upadanje u reč sprovodi i sa Z koji drži da je to ometajuće, ružno i nevaspitano.
Mislim da treba u razgovoru držati do kvaliteta, i poštovati i sagovornikovu ideju o dobrom razgovoru - ne upadati mu ako ga to ometa.
Ako si u razgovoru, u njemu učestvuju i drugi ljudi osim tebe, i valja ih i na taj način uvažiti.
S druge strane, ne mislim ni da je mirno saslušavanje bez upadica nešto što nužno doprinosi kvalitetu. Ima razgovora i koji teku mirno ali ne donose rezultat.
