Kako se pravilno kaže: Vaskrs ili Uskrs?

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
394.800
Ako ste u dilemi kako treba pravilno jedni drugima da čestitamo, treba da znate da je to zbog raznih uticaja kulturnih i vremenskih tradicija, u kojima smo se nalazili.
Tako danas imamo Uskrs – srpsko narodno, Vaskrs – staro srpsko književno i crkveno i Voskresenije današnje srpsko crkveno.

Prema današnjem opšteprihvaćenom rečniku matice srpske, najpravilnije bi bilo reći: “Hristos vaskrse”! Pored toga ispravno je i “Hristos voskrese”.

Izvorni oblici reči kao što su Vaskrs, Vaskrsenije, Vaskrsnuti, Vaskrse potiču iz starog srpkog crkvenog i književnog jezika.
Ove reči u prevodu označavaju uskrsnuće, odnosno ustajanje iz mrtvih i ponovno oživljavanje.

Takozvani srpskoslovenski jezik, odnosno srpska redakcija staroslovenskog jezika, nastala je u vreme kada su Srbi primili slovensko bogosluženje i slovensku pismenost, tokom X veka. Od tada pa do prvih decenija XV veka, Srbi su pomenute reči izgovarali sa poluglasnikom iza početnog “V”, a od XV veka pa nadalje izgovaraju ih sa “A”. Dakle to je reč Vaskrs.

Negde od sredine XVIII veka do danas ruskoslovenski jezik se upotrebljava u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao zvaničan crkveni jezik.
U tom crkvenom jeziku reči o kojima govorimo izgovaraju se na ruski način, sa “O” u prvom slogu, Voskresenije, Voskresnuti, Voskrese.

Reč Uskrs pripada srpskom narodnom jeziku, u kojem je u veoma davno vreme početno “U” dobijeno od starog početnog “V”.

Tako da je potpuno ispravno i u duhu našeg srpskog jezika i pravoslavlja čestitati i Usrks, kao i Vaskrs.
Dakle, u susret prazniku – srećan Uskrs, uz pozdrav: “Hristos Vaskrse”!

(izvor:internetmediji )
25075_screenshot-39_f.jpg
 
Исправно је и једно и друго, и оно треће (Воскресеније)
Постоји само: “Ускрс” (српски народни израз), “Васкрс” (српскословенски књижевни и црквени облик) и “Воскресеније” (рускословенски облик и данашњи српско-црквени израз).
 
Сваки облик који има:
1. масовнију употребу
2. семантичку, етимолошку или културолошку везу са српском језичком традицијом
има легитимитет да буде део стандардног језика.
У овом случају, сва три облика испуњавају не један, већ оба критеријума и наравно да их треба сматрати "исправнима".
 
Franja ili Francisko

Srpski jezik ima crkvenu terminologiju, tačnije, više crkvenih terminologija među kojima su pravoslavna, katolička i muhamedanska teradicionalne.

Kao što na srpskom jeziku kažemo "časna sestra" a ne "katolička monahinja" isto tako treba u duhu katoličkocrkvene terminologije srpskoga jezika koja svoje korene ima u dubrovačkoj i bosansko-franjevačkoj književosti srpskog jezika papu nazivati Franja ili Franjo, a ne Francisko, Fransisko i sl. a papu "Jovana Pavla II" trebalo je zvati "Ivan Pavao II" jer tako označavamo njegovu pripadnost katoličkoj crkvi koja se od Kašićeve standardizacije i prevoda Novog Zaveta na srpski jezik služi srpskim jezikom koji se u istoriji književnosti u jugoslavizmu označavala kao "zapadna štokavština". Istovremno katolici srpskog jezika patrijarha označavaju Porfirije, Amfilohije, Pavle, a ne "Porfirios", "Amfilohios" i "Pavao".
 
Prema današnjem opšteprihvaćenom rečniku matice srpske, najpravilnije bi bilo reći: “Hristos vaskrse”! Pored toga ispravno je i “Hristos voskrese”.
Na žalost, ne. Oblik "vaskrse" nije aorist standardnog srpskog jezika. Glagol vaskrsnuti daje aorist - vaskrsnu.

Prema tome, pravilan aorist slavjanoserbski-ruskoslovenski je voskrese, a srpski vaskrsnu.

Od oblika vaskrse mogli bismo izvesti infinitiv *vaskrsti. Aorist bi po licima glasio - vaskrsoh, vaskrse, vaskrse, vaskrsosmo, vaskrsoste, vaskrsoše?
 
Poslednja izmena:
Franja ili Francisko

Srpski jezik ima crkvenu terminologiju, tačnije, više crkvenih terminologija među kojima su pravoslavna, katolička i muhamedanska teradicionalne.

Kao što na srpskom jeziku kažemo "časna sestra" a ne "katolička monahinja" isto tako treba u duhu katoličkocrkvene terminologije srpskoga jezika koja svoje korene ima u dubrovačkoj i bosansko-franjevačkoj književosti srpskog jezika papu nazivati Franja ili Franjo, a ne Francisko, Fransisko i sl. a papu "Jovana Pavla II" trebalo je zvati "Ivan Pavao II" jer tako označavamo njegovu pripadnost katoličkoj crkvi koja se od Kašićeve standardizacije i prevoda Novog Zaveta na srpski jezik služi srpskim jezikom koji se u istoriji književnosti u jugoslavizmu označavala kao "zapadna štokavština". Istovremno katolici srpskog jezika patrijarha označavaju Porfirije, Amfilohije, Pavle, a ne "Porfirios", "Amfilohios" i "Pavao".
У дубровачкој и далматинској традицији постоји искључиво Франко, Франческо итд. (и никакав Фрања) вероватно по узору на италијанску традицију.
Страна имена по правилу не треба преводити, јер ћемо са таквом праксом на крају доћи до Јована Шетача и бејби-шампона марке Јовановић.
 

Back
Top