Kako onda?
Ja počela i ono drugo, pisala sam ti..
Svakako da pisanje pomaže. Zapravo, pomaže svaki kreativni čin. Ali nije konačno rešenje ukoliko je čovek sklon negativnim emocijama.
Kreativnošću dobijaš na kvalitetnije provedenom vremenu; pisanje pomaže da isprazniš i najskrivenije, najtamnije misli pa se zato kaže da se "oslobađamo" ... kao što bismo ih se oslobodili na kauču kod psihoanalitičara. Praktično vodiš dijalog sa samom sobom, s tim što je proces pisanja, kao i razgovor sa psihoanalitičarem, način i da saznaš nešto novo o sebi, što ranije nisi razumela.
Naravno, pisanje sadrži još jedan bitan momenat, kao i svako stvaranje: kroz oslobađanje se ujedno ostvaruješ kao kreativno biće. Nema veće satisfakcije od spoznaje da si nešto stvorio.
Međutim, ako postoje predispozicije za melanholiju, pesimizam .. čak i ako realno nismo izloženi problemima, onda je kreativnost tek jedan korak. Doduše, krupan ali nedovoljan za osećanje kontinuiranog zadovoljstva (sreća traje samo u fazi stvaranja).
Ono o čemu si mi pisala, plus šetanje, šetanje ... puno šetanja.
Muzika takođe.
Plus pronalaženje lepote u malim, takoreći beznačajnim stvarima.
Suočavanje i prevazilaženje najvećeg straha od svih - straha od života.
Čemu se plašiti nečeg što nam je dato na tako kratke staze, i što imamo prilike da iskoristimo samo jedanput?