Sve bi to bilo divno i krasno da se "neko vreme s roditeljima" često ne pretvori u "zauvek s roditeljima". Kod Srba još postoje ti fazoni da bi dete trebalo ostat s roditeljima ceo život, ili bar jedno od dece, ako ih je više. Još se sećam majke svog bivšeg kad je jednom kritikovala decu (odraslu) koja žele da se osamostale i započnu svoj život: "A za koga sam stvarala, ako ne za njega??" (On je bio jedinac, btw, iako je to u principu nebitno). To što je rekla čak je i moja budalasta 20-ogodišnja glava razumela kao pristojniji način da se kaže: očekujem od njega da se drži za moju suknju do smrti i živi jedino kako ja nalazim za shodno - jer, bože moj, mama zna najbolje. Odnosno, rodila sam dete da mi ko ima dodat čašu vode kad omatorim.
Ne, gusko. Rodila si dete da bi jednog dana postao čovek i otišao od tebe. Ne rađaš poslugu, rađaš decu. Guska jedna.
Ali to je neka skroz druga tema. "Zauvek s roditeljima" dešava se više nego često NE prosto zato što su roditelji u Srbiji još uvek plemenski nastrojeni, već zato što nije isto tražit posao, stan i izdržavat sam sebe, kao i pokušavat sve to sa (po pravilu) nezaposlenom mladom ženom i tek rođenim detetotom. ZATO mladi ostaju s roditeljima "za prvo vreme", ne shvatajući da će s vremenom taj odlazak postati sve teži i teži. Danas retko ko u Srbiji ima posao od kojeg može sam da živi (pri tom ne mislim na avione i kamione, već osnovne stvari), kamoli kad si klinac, nemaš nikakva specijalna znanja i veštine. Kakav posao možeš naći u toj sitaciji? Neki na crno, da konobarišeš negde? Sve to "za prvu ruku" prođe dok si okom trepnuo. Trepneš, i shvatiš da još uvek konobarišeš negde, imaš već i drugo dete, žena ti još uvek nije zaposlena i mama i tata još uvek plaćaju račune (i, isto tako više nego često, shodno tome smatraju za pravo da ti kontrolišu život i određuju kako da se ponašaš odnosno ne itd). Mislim da niko s iole mozga ne treba da pristane na takve uslove jer, mada se spočetka čine primamljivi, gotovo po pravilu kasnije dovode do svađa pa čak i razvoda. Ili raskida, ako se ljudi ne venčaju i nemaju decu već prosto odluče da žive zajedno, mada tu ne kontam uopšte poentu "zajedničkog života", ako ste još uvek momak i devojka. Masa ljudi teško da može živeti sa sopstevnim roditeljima jednom kad odrastu, kamoli u tu priču dovodit još nekog ko je, verovatno, imao drugačiji odgoj i iskustvo iz rođene kuće. Meni je to preduslov za katastrofu, pogotovo ako još dođe i do dece.
U principu, i dalje ne vidim što bi tu iko žurio, osim ako se ne približava 40-oj, naprimer. Što bi se žurio s 20 godina? Neće ti ni suživot s devojkom/momkom pobeć, kamoli deca. Razumem i mladost i hormone i sve, ali verujte mi na reč da ćete samo u extremnim situacijama biti mrtvi do 30-e. To su previše važne i ozbiljne stvari da bi u njih ulazili olako, tipa "rešiće se usput", bez ikavog plana i logike. Nikako nisam pristalica "za prvu ruku, živite s roditeljima" - pogotovo ako nema baš nikakvog eksplicitnog razloga za to (dete na putu itd).
NAGLAŠAVAM da i dalje nemam nikakav odgovor da ponudim postavljaču, osim onog koji već jesam. Ovo je bio osvrt na neke druge postove na temi.