Koliko sam ja upućen u materiju, Šiptari ne postoje. To je srpski i šire žargonski naziv za Albance, iako Albanci sebe zovu sličnim imenom. Dakle, za njih, kao i za sve nas izvan tog etničkog korpusa, oni su Albanci, bilo da žive na Kosovu, u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji ili u samoj Albaniji.
Zapadni dio svijeta stao je na stranu Albanaca, a protiv Srba, zbog srpske prošlosti u ratovima 1990-ih. Srpsko sudjelovanje u tim ratovima je postalo Srbima ogromno breme i svijet, barem onaj Zapadni, ih percipira kroz prizmu počinjenih brojnih zločina, etničkih čišćenja i genocida koji se dogodio u Srebrenici. To je današnja slika o Srbima, a velikim dijelom i o samoj Srbiji. U međuvremenu, od 2000 godine do danas, srpska politička elita nije pretjerano radila na tome da promijeni takav loš i negativan imidž, već je nastavila sa stavljanjem prsta u oči svim zapadnim silama, uz nepotrebno, štoviše, po Srbe i Srbiju štetno bahaćenje, a politička retorika se od 2012 godine pooštrila i Srbi sami sebe prikazuju u svijetu u nepovoljnom svjetlu, kao oni koji ne žele mir, ne žele suradnju, ne žele pomirenje, ne žele političku i društvenu stabilnost i protive se svemu što je poželjno i očekivano. Zbog toga Albanci imaju potporu u svijetu, a Srbi ne. Jednostavno ih se doživljava kao beskompromisne, tvrdoglave i nesuradljive.
Režim u Beogradu je imao Kosovo pod svojim nadzorom od 1912 godine i nije ništa napravio u smjeru stabilizacije odnosa između Srba i Albanca, što i danas kao posljedicu ima vrijeđanje Albanaca na etničkoj i nacionalnoj osnovi u društvu, korištenje pogrdnih naziva, ismijavanje i agresivnost prema toj etničkoj zajednici. Da je režimska politika Beograda bila svih tih desetljeća tolerantna, uključiva, surađujuća, pomirljiva, prijateljska, ne bi u srpskom društvu postojali toliki negativni stereotipi o Albancima i ne bi ih se smatralo manje vrijednima, niti bi ih se vrijeđalo. Međutim, činjenica je da ni Kraljevina Jugoslavija, ni kasnije Jugoslavije nisu uspjele stvoriti normalne odnose između Albanaca i Srba, a sve poluge vlasti, utjecaja i moći bile su na srpskoj strani. Dakle, potpuni srpski fijasko.
Ovo o "istorijskim", pa još i "logičnim" granicama Srbije je smiješno za komentirati, ali nastojat ću i dalje zadržati ozbiljnost. Ako ćemo govoriti o povijesnim srpskim granicama, one datiraju iz 1878 godine. Tada u sastavu prve međunarodno priznate srpske države nije bilo ni Kosova, ali ni nekih drugih danas srpskih teritorija. Tako da, ako bi se Srbija trebala vratiti u svoje povijesne granice, onda se može odmah odreći Kosova. Kratko i jasno.
Za kraj, pilaš naopako. Poslije prvog svjetskog rata Srbi su dobili najviše. Cijeli južnoslavenski dio Austro-Ugarske, uključujući tu i Vojvodinu te Crnu Goru. Druga je stvar što nesposobni srpski političari nisu imali mudrosti ni znanja ni volje stvoriti od Kraljevine Jugoslavije funkcionalnu modernu državu, već su radili baš sve što su mogli da se zakače sa gotovo svim narodima u državi, bilo onim priznatima ili nepriznatima.