starost moze biti lepa ako umemo da je zivimo i ako znamo valjda sta cemo sa sobom kad jednom odemo u penziju kad jednom dodje dan da se smirimo i uzivamo bez stresova bez uobicajene jurnjave...gledam penzionere bez obzira na novcanu nemastinu ipak nalaze neki smisao druze se piju kafe setaju...s mojom majkom to nije slucaj...ostala je udovica pre godinu dana i reko bi neko tuga sta ce jadna ostala sama..naprotiv..njeno tugovanje je reklo bi se proslo...ono sto je bio red bio je plakalo se islo na sve pomene kako valja nosila se crnina...e sad sad sta?..Ostalo je neko samosazaljevanje sebe..muka za nas sve Po citav dan nista osim kuknjave kako je bolesna a niko je ne razume..lekari utvrdili da joj nije nista a ona i dalje niti zivi niti dise...Svaki dan ista pesma...boli me ovo boli me ono... sve shvata tragicno pritisak joj je preko 200..jurimo trcimo sestra i ja da joj se nadjemo ali to nista ne pomaze..prebacuje stalno kako niko ne brine o njoj kako su ljudi pokvareni...ogovara komsiluk a sa njima pije kafu malo pre toga...nista je ne moze zainteresovati...Faze njene radosti i njene paznje su samo dok traju turske serije na tv cim se zavrse opet isto...ja ne bi rekla da je to depresija a sta je zna li ko i kako pomoci jer cemo svi da izludimo...sestra vec uzima tablete za smirenje pred odlazak kod nje jer je u stanju da te ubedaci ko niko...
Isti slucaj sa mojom pokojnom babom s oceve strane iako joj zdravlje nije toliko bilo lose sem visokog krvnog pritiska (dobro, tu smo svi "pod manom" nakon 60.). Starost je muka ziva i zeznuta stvar, iako ne mora biti tragicna, mada, zavrsni ciklus covjekovog zivljenja je popracen ubitacnom samocom, besmislenoscu postojanja, depresivnoscu, asocijalnoscu odnosno antisocijalnoscu, itd. Bez obzira sto starimo od samog rodjenja, Anenjev, Brumil i Birev su odredili granicu "pocinjanja starosti" (65, 70, 75) koja se uglavnom poistovjecuje sa danom penzionisanja, a interesantno da postoji diljem planete pokoje pleme gdje se covjek smatra starim nakon navrsene 35. godine (
Richard Thurnwald, Die menschliche..., II, 270).
Sve zavisi kako ce se pojedinac naviknuti, neki ljudi zadrze fizicki vitalitet i psiholosku kondiciju, smisao za realnost, socijalnu djelotvornost i emotivnu stabilnost dok drugi razviju osjecaj usamljenost i beskorisnosti, izrazen egoizam, postanu jako depresivni, fatalisticki nastrojeni (isto dio mentaliteta, kulture), demotivisani i zatvoreni u sebe zbog guranja na sporedni zivotni kolosijek, s tim sto se u ovom slucaju radi o zeni koja je toliko toga izgubila kad je postala udovica.
Gerontolozi i psiholozi preporucuju da covjek pokusa i dalje da ostane psihicki i fizicki aktivan, kreativnog i zivog duha, ako dozvoljava samo zdravlje. Rezultati istrazivanja starijih ruskih gerontologa (Vinogradov) pokazuju da su aktivni (penzionisani) ljudi mnogo boljeg zdravlja od onih koji prestanu da rade. Znaci, ona treba da pronadje neki smisao, pa makar to bilo nesto sasvim trivijalno.Proces ucenja za vrijeme starosti se ne moze odbaciti, sto je Torndajk (Edward Thorndike, pogotovo Katel, u odnosu na lose koncipiranu Wechslerovu krivulju) ukazao jos prije 80 godina, a imao sam prilike da se licno uvjerim kad sam bio student; do mene je sjedio covjek od 70 godina.
Odsustvo motivacije je prouzrokovano zbog nepovoljnih drustvenih uslova i nezadovoljne licnosti, ti ljudi su iskljuceni iz rada, ponekad zanemareni u obitelji i zbog cestog pobolijevanja postanu (dobar dio) apaticni i bezvoljni. Fizicka i psihicka aktivnost mnogo pomaze da se pronadje zadovoljstvo i osjecaj ispunjenosti u toku svakodnevnice, vlastiti zivot se posmatra kao svrsihodan, a pogotovo se ocuva optimisticki stav odnosno raspolozenje.
Starijim ljudima najteze pada zaborav, nebriga vlastite djece, osjecaj odbacenosti iako se najbolje osjecaju u krugu porodice, mada, domovi penzionera nisu ponekad losa stvar zbog njege ili drustva ali sa cisto psiholoskog stanovnistva ne nose pozitivna iskustva bez obzira na humana gledista i postupke koje pruzaju po pitanju prozivljavanja starosti jer doprinose na neki nacin gadnom osjecaju segregacije i odbacenosti, sto se odavno zna, ali i
najnovija istrazivanja potvrdjuju da se situacija pogorsava (depresija hara u starackim domovima).
Svakako, sa razvojem medicinske njege bice sve vise starijih ljudi u ovom vijeku, tako da slucajevi poput Makedonke Smiljane Dobrevske (
umrla u 123. godini; rodjena 1863. u selu Katlanovska Susica kod Skoplja) ce biti cesti...
S druge strane, moze vama pomoci koristenje relevantne literature koja se veoma lako nabavlja: Vera Smiljanic,
Psihologija starenja (ima izdanje iz 1978. ali i iz 1987.), Nada Smolic-Krkovic,
Psihologija starenja: danas i sutra, Licnost i drustvo (zbornik radova VI kongresa psihologa SFRJ), Sarajevo, 1978. Opet iz istog zbornika (stroga preporuka): Smilja Filipovic i Milica Tomic,
Mentalnohigijenski problemi korisnika Centra za zastitu i negu dece starih lica sa decom i rodbinom. Prirucnik Ivan Furlana nije los jer pokriva najvaznije probleme i pitanja sto se tice starosti: "Covjekov psihicki razvoj", Skolska knjiga, Zagreb, 1981, itd. Nije na odmet posavjetovati se sa gerontopsihologom, ako postoji mogucnost, pa cak i preko prijatelja, poznanika i sl.
Neko je davno napisao "tesko covjeku kada pocne osjecati da u novo proljece vise ne cvjeta"...
