Како Хаос делује

Агарта

Poznat
Poruka
8.355
Тамо где Хаос почиње, класична наука престаје. Наука је живела у незнању у вези са нередом у атмосфери, ускомешаном мору, флуктуацијама живих бића, осцилацијама у срцу и мозгу. Сада наука види Хаос у свему – дим цигарете, танак разиђе се у мноштво кривуљица; капљање воде из чесме; метереологија, никад сасвим предвидљива; понашање авиона у лету... Још увек преовладава склоност ка редукционизму, али Теорија хаоса поставља тренд посматрања целине.
Релативност је избрисала њутновску илузију о апсолутном простору и времену, квантна физика је срушила сан да се мерења контролишу, а Хаос елиминише лапласовску фантазију о детерминистичкој предвидљивости.
Коначно је питање – како уопште настаје ред у једном свемиру који је у власти ентропије, који због тога клизи ка тоталном расулу?!

Есеј: Теорија хаоса
 
Tzv. "Bozja cestica" -- nukleus stvaranja, jedinica emergencije, sila negentropije -- PRIKRIVA u sebi SIMETRIJU.
Prikazuje se kao a-simetricna, jer ukljucuje u sebe upliv nistavila -- na koga se projektuje kao ne-fiksna, ne-merljiva!
Solipsizam u posmatranju.

&
Jedna paralela sa antickom mitopoetskom kosmologijom, i uporedo, postmodernom likovnom umetnoscu:

Ananke/Dike kao vrhovni, ili "ironijski" sebe-promasujuci oznacitelj (Nebeska Pisaljka), zeljase
uistinu samo onakvog suigraca, svedoka, ili protiv-sebe-oznacitelja, kakav nikad ne bi bio zainteresovan za ishod
proliferalne igre/borbe medju prisutnim oznaciteljima, vec iskljucivo za proces kristalizacije pravila
sveg beskrajnog saoznaciteljstva. Zapravo: za mehanizam uspostave ravnoteze koja je “sistem progresivnih
kompenzacija”* (Pijaze), na makro-planu; te ujedno, za zakonitost onog praneuslovljenog, krajnje zasebnog,
te nepredvidljivo varijabilnog iz-sebe-postajanja, na mikro-planu, — koje vazda preti da podrije ravnotezu
makro-ravni.

Jer, transubjektivni duh ovaplotnje krilatosti haosmosa /odnosno: mojra kao duh mikrostabilisanog
haosa u pukotinama kosmosa/ sastoji se od “iluminativnog otpada”, tj. krhotina prisutnog kosmosa — koji
ne ugrozava ravnotezu makro-ravni, ali zato prodire /svojim neizbrojnim zracnim prelomima/ u “molekulske
kristale”; te koji, proizvodeci u njima onu nemerljivo slabu silu negentropije, podstice i onaj u-biti-neopazljiv
prelazak
od organskog ka zivom. Jer, tek i iskljucivo na ovom “zvezdano-celijskom” otpadu
gradi se poredba ogromnosti iscezlom pra-kosmosu /estetickoj zbilji pra-simbola/. Zapravo, tek iz “tecne
magline” obavijanja prostora njegovog isceznuca probija se subjektov pogled napredovanja ka percepciji
sicusnog, odnosno, ka takvom mikroosvetljenju stvari koje ih opet vraca u noc/dubinu njhovog postanka.
To je pogled osvetljenja “sna u snu” kao opet dela nekog jos uzeg “sna u snu”, itd. To je, stoga, onaj
odista brzi, ali ne i nepripremljen prodor virtuelne (“teleskopske”) u aktualnu (“mikroskopsku”) zbilju,
dogodiv tek “unutar svetlosnog zgloba” necijeg /prekognitivnog/ pogleda. Dakle, Ananke kao prajedini duh
usudjivanja na ideju /plodotvorne/ vecnosti samog ponavljanja, odnosno, na novu — “zgromljujucu” — estetiku
perceptivne moci koja /skokovito/ raste u diferenciji detalja.
Taj proces diferencijacije, medjutim, nikada ne ide u pravcu materjalne beskonacnosti, jer /ritmovano/
zastaje na trenucima izracenja boje /iz najskrivenije nutrine/ nekog predmeta, i to na nacin jednog /za taj
tren/ fiksiranog ugla sto odgovara njegovom apstraktnom izrazu /““geometrijskom mestu “vanesteticke”
kulture””; Epstajn o Kabakovu/

"Za mene je predmet od sekundarnog znacaja; ja zelim da otkrijem sta lezi izmedju mene i predmeta.”

(Klod Mone)

A belina s Pisateljke neba noci — jeste ona koja unosi poluprovidni fluid u jedinstveni bojevni sev
predmeta, i cini ga “podvodno” konzervisanim — upravo posred njegove najvise usplahirenosti! Ali i
spremnim za obnovu unutrasnjeg pokreta, cak i na najmanji spoljasnji dah (ili: na sipkost suza Neme
Posmatracice).

&
Heliada
 
Poslednja izmena:
У роману који управо пишем један део се зове Први Хаос, по истоименом (у роману, фикционом) завереничком друштву. Поред, наравно, конспиролошког изучавања Хаоса, прихватио сам се и научног (Теорија хаоса) те митолошког или религијског посматрања те теме. У митолошком делу ми је била занимљива Пистис Софија, те разне старогрчке мистерије (Деметра, Атис, Кибела...). Ту је и мит о Атлантиди, мада то већ излази из саме теме Хаоса.

Према Теорији хаоса, распад и расуло, дакле сам Хаос, делују негентропијски, као "тајни агенти реда". Примера има много у спонтаном саморазвоју Природе. Мада сам покретач не може бити спонтан, за појединачни живот то је ДНК, за Живот као појам, рецимо да је Бог (наука то не може да тврди, међутим још нема алтернативну тврдњу).

Да ли Теорија хаоса може утицати на космологију (актуелно виђење настанка Света - грч. Космос)? Хаосолози завиде космолозима чија истраживања испадају као нешто "једино значајно" у савременој физици, ако говоримо о огромним сумама за истраживања. Међутим, неки концепти Теорије хаоса нашли су се у космологији, имао сам прилике да нешто од тога видим. Колико сам схватио, друга је ствар.

Видимо како митолошко (или духовно) посматрање Хаоса може дати неке одговоре. Код гностика, и код старих Грка. Занимљиво је да ове теме нису општепознате, а нису ни много лаке за размишљање. Искрено, мучим се мало да схватим претходну поруку, мада дан ми је од јутра напоран, па је можда због тога. :D

Ја нисам до сада знао за Anagke (Ancient Greek: Ἀνάγκη, from the common noun ἀνάγκη, "force, constraint, necessity"). Мојра ми је, наравно, позната. На новогрчком се чита Мира и значи Судбина. Што ми је на личном нивоу веома занимљиво, али не смем о томе :heart:
 
Poslednja izmena:
U početku bese Noć i Haos:

Krilata Majka Noć, može primarno postojati samo u jednom prošireno-dimenzionalnom prostoru
nemoguće istovremenosti sebe sa svojom tvorevinom (Hori, Fugi).
A u pitanju je upravo onakva tvorevina kakva zahteva
Njenu smrt da bi sobom postala (tj. “pozajmila” oblik Njenog postajanja), dok sâm Njen život jeste u-sebi-antagona
želja: — želja za žrtvenim samopremašajnim stvaranjem i večnom kontemplacijom sopstvene
tvorevine, u isti mah. Zato je Boginjin paradoksalni modus postojanja isto što i Veliko Neispoljeno,
beskonačna latencija, ili “pra-noćno” stanje duha: — duha koji tek čeka na čas početka stvaranja.
&
Glorifikovati nemoć — odnosno, izneti na videlo razlog udaljavanja svemogućeg bića od plutajućeg mesta
njegovog nultog samoizranjanja — znači potvrditi jednu sasvim drugu vrstu njegove moći: onu u uobrazilje.
Dakle, smisliti — putem vraćanja u stanje pra-samoće — takav protiv-hitac njegovoj (pretpostavljenoj)
svemoći, koji bi mogao da dobije jednu sopstvenu, od-njega-osamostaljenu tvar (svetlost otrgnutu od “tame
svog rođenja”*/H. Broh). Ali, svi oni protiv-hici koji su tu (osim njegovog eha) neosamostaljivi, ne mogu
da ponove tu njegovu (na virtuelnoj ravni uspostavljenu) svemoć (vakuumom učahuren dar, ostatak
hraniteljske tame), a kamoli da dožive njene (na materijalnu ravan protežuće) posledice. Takvi
promašeni hici jesu greške u samopromišljanju ovog pra-bića — koje bivaju, u njegovom umu, ispravljene.
Ali se oni, kao “usputni” entiteti, ipak materjalizauju, postajući “pege na licu sunčevom”, esencije sveg
buduće-pojavnog mraka, ili pak zla izazvanog jednom u osnovi pozitivnom zavisti — koja se penje od onog
sebe-nestvorenog prema onom sve-stvarajućem. Ličnost virtuelne svemogućnosti mora, stoga, virtuelno
umreti da bi se zbiljski rodila — probudila se u jednom daleko širem kontekstu od kruga svojeg
prasamozamišljanja, a koji je beskonačno reduplicira! Tek tad se gubi, na nivou svesti pojedinca, potreba
za sveobjedinjavajućom vladarskom kapom, i uspostavlja se zakon sinhroniciteta. Jer, svaka tačka
beskrajnosti tad sprovodi isti zakon: — sad svi mogu postati transcendentalne Ličnosti!
&
Svemoguće biće nigdine, daleko-odsutna individua, ili “zvezda-pokretnica koja spaja sfere”* (H.
Broh) morala je — usled smernosti srazmerne sopstvenoj bezmernosti — da “šmugne iza nebeskih
vratnica”**. Upravo tim gestom preticanja sebe, kao prvo-samonikloga bića, ona izražava ideju o
uzajamnosti stvaranja
— koja je u biti odlagajuća, procesualna.
Božanstvo koje je beskonačno samoodnoseće, i time u dinamici (neizbrojnih) izmena svojih (najpre
dvaju) polova za spoljno oko nesagledivo, iscrtava jedno lavirintno polje — koje je pogledom nezahvatljivo,
jer je sâmo milionito pomnoženo sa sobom, i pre nego što bi pronašlo ikakav svoj uporednik. A taj bi
uporednik mogao biti zastojna slika vlastitog procesa, odnosno, ona okosnica njega sâmog kojom je
određen prvi (egzemplarni) par sopstvenih (unutrašnjih) suprotnosti — onih koje su u stalnom potiranju!
Ali i to samotno ostrvce (kao preduspostavljeno mesto prožimanja daleko-budućih tvorevina) moralo je —
po jednoj produženoj, u beskraj projektovanoj liniji samo-volje ovog božanstva — biti njime samim
žrtvovano (pretvoreno u oblik samoodlaganja, strelu preodluke, ili negaciju istovremenosti tvorevine i
tvorca — koju oličava sâm egzemplarni par) da bi ono (u-njemu-opaženo) razvojno mnoštvo vlastitih
aspekata bilo spaseno i sačuvano: upravo kao klica koja može da proklija tek sa promenom one (surove)
atmosfere koja je vladala (oko ovog božanskog bića) u pretpočetku (njegovog sebe-stvaranja).
Jer, ono samo je izraz otpora prema svom prvom (virtuelnom) okruženju — stanju odsustva sopstvene
opreke, neophodne za preuspostavu vlastite ose; dakle, prema zrcalnoj slici svog (još-ne)-postojanja;
dakle, prema svemu onom već-dovršenom, sebe-nestvorenom; — a to je poziv (od strane božanskog bića) na
stvaranje, a ne samo (pretpostavno) utemeljenje sebe kao (prvobitnog) stvaraoca.
I budući da su pečati vlastitih u-pokretu-izlučenih aspekata onaj jedini odaziv (— preusmeravajući
putokazi sveg budućeg stvaranja, odupirući surovosti prvobitnog okruženja; delovi razbijene atmosfere,
kao izrazi mikrostabilisanog otpora u pukotinama inertno kotrljajuće gromade nestvorenog —) zarad njih
ovo pra-biće briše vlastiti uporednik; meru sebe-znanja, negaciju jednog istovremeno operativnog
dvojstva-u-sebi. Jer se ono — povrh toga — u njih iste i rasipa, kao ničim razlomive pečate; mrvi se u
putokaze sopstvenog praispisanog polja; u mrtva slova koja ga čine trajno nerešivim — prašumom
sveznanja
.
&
Otmenost je sinonim za apsolutnu divljinu, ili samosvesnu odsutnost božanskog entiteta; a prvobitni
paukoliko-zatvarajući svet — kosmos, kao kasniji logos/hologram oca, tu ne beše štit ili kočnica pred
hrabro-opitnim haosom majki, nego instrument “lirskog” obrta njihovog onemelo-apsolutnog zverstva — u
klizeći sveprotežan zakon-bez-prisile.

&
Heliada

(odlomak iz moje knjige-u-pripremi: "Mojrina kontroverza")
 
Poslednja izmena:
Laik sam za ovu temu. Mogu samo da odgovorim subjektivno-intuitivno. Bez haosa nema reda, bez reda nema haosa. Simbolicki to vidim kao tocak koji se okrece, sto je sada gore, bice dole i obrnuto.

Лепо рече један "џедај" (или је можда пре био од Сита)
"Без таме нема ни светлости"
jinjang.jpg
 
Па где си лаффе, баш лепо да ми улепшаш тему :)
А видим лепо си расположен.

Сад ти мени објасни све то у доменима онога на шта се стално позиваш "слободне воље".
Рецимо да нема онога што зовемо Зло, или онога што само ти и твоји зовете Зло. Да ли би онда било слободне воље? Како је по теби слободна воља део савршеног света, онда је и Зло део савршеног света, ерго и Зло је савршено, јер је од Савршеног Бога (последица одлуке Истог да дозволи слободну вољу).

Све се то може и физички објаснити. Кад би гледали само Светлост, како бисмо знали да је Светлост?! Са чим би је поредили, на којој мерној или субјективној скали рангирали. Чак и ако кажеш да је Тама недостатак Светлости (техички тачно), што рече "мали Ајнштајн" у једном касније сценираном клипу, можемо ли знати да је нешто пуно, ако нема (полу)празног?! Ерго, без Таме нема опажаја Светлости, а како су то категорије ума, што би рекао Кант, без Таме нема ни Светлости. Што је и требало доказати. ШТД.
 
Па где си лаффе, баш лепо да ми улепшаш тему :)
А видим лепо си расположен.
Everything for you. :flert:
Сад ти мени објасни све то у доменима онога на шта се стално позиваш "слободне воље".
Рецимо да нема онога што зовемо Зло, или онога што само ти и твоји зовете Зло. Да ли би онда било слободне воље? Како је по теби слободна воља део савршеног света, онда је и Зло део савршеног света, ерго и Зло је савршено, јер је од Савршеног Бога (последица одлуке Истог да дозволи слободну вољу).
Zlo je nastalo tako sto se jedan andjeo pobunio i poceo da siri neistine o Bogu. Slobodna volja se ogleda upravo u tome sto Bozija bica mogu da biraju put kojim ce ici....


Све се то може и физички објаснити. Кад би гледали само Светлост, како бисмо знали да је Светлост?! Са чим би је поредили, на којој мерној или субјективној скали рангирали. Чак и ако кажеш да је Тама недостатак Светлости (техички тачно), што рече "мали Ајнштајн" у једном касније сценираном клипу, можемо ли знати да је нешто пуно, ако нема (полу)празног?! Ерго, без Таме нема опажаја Светлости, а како су то категорије ума, што би рекао Кант, без Таме нема ни Светлости. Што је и требало доказати. ШТД.

Nije bas zahvalno Boga porediti sa svjetloscu jer je On mnogo vise od toga...
Da nema tame,ne bismo znali koliko je znacajna svjetlost.... ali to ne znaci da ne bismo znali sta je svjetlost u svojoj biti.
Analogno tome,da nema zla mnogi od nas ne bi znali da cijene dobro. To opet ne znaci da zlo nadopunjuje dobro,vec da nekima treba nesto predstaviti u kontrastu da bi shvatili.
 
Merilo najviše dobrote jeste gest beskonačnog dopuštanja mogučnosti razlicitog...

&

U pretpočetku stvaranja stajaše dilemaraskršće Boginje Pra-noći:

Samoizranjajuća ideja o postojanju, kao čista adekvatnost usuđivanju jedne bezgranične volje-za-
ispoljenjem na napor samostalnosti u svojoj pojavi, može to sopstveno merilo ili postaviti a priori za
uslov svekolike pojavnosti ili vratiti se u Neispoljeno u kome bi sama skrivenost postala modus čistog
postojanja.
Da beše odlučeno ono prvo, došlo bi — usled apriornog isključenja opirućeg momenta pri čistoj
neizvesnosti pridolaznog zbirnog mnoštva postajućih pojedinstava — do sveujednog isključenja svega
sem sopstvenog eha te ideje. Jer ovaj eho, u pretpočetku, predstavljaše kružno-jedinu odazvanost shodno
iskoraku te ideje u samotnost vanuporedive visine sopstvenoga merila; on, dakle, beše usud samotnosti
koji joj je pridošao već sa činom njenog pokušanog ozbiljenja — za i na ravni mogućeg. A nakon jednom
učinjenog izbora nenapuštanja trajnog utočišta u sopstvenom kružno-ogledalskom ehu, definitivno bi
bilo onemogućeno preispitivanje puta ozbiljivosti te ideje, i to upravo na planu nje same kao prvobitne
pretpostavke.
Ali, ona nepovratno odriče takav svoj izbor; sve stoga, jer joj u merilo kružnog određenja spada
procepni rizik želje-za-ispoljavanjem ponora jedne beskonačne volje — koja ne prima spoljno
ograničavajuću odredbu. A to je sama neizvesnost, koja tek treba da se učini saznatljivom u mogućnosti
svoje neuslovljene pojave — i time da se prizove u postojanje; i zarad koje, kao još-sebe-nestvorenog,
ova prajedina forma manifestacije odriče refleksno uporište svoje stabilnosti; te zarad koje, kao čekanog,
ova ista uzdržava svinuće luka svoje prostorne refleksije — sabiranjem u procepno Nigde
samouzrokovanog loma svog refleksivnog prstena. I upravo se tu, kao u stanju zbivanja čistog prekida,
razotkriva — pod unutrašnje potkopavajućim pritiskom — kristališuća jedinica težišne odsustvenosti
svoje pra-tačke; čija bez-informacija (odbegli kraj primalnog kolebanja) izranja — beskrajno
maloverovatnom putanjom negentropije — na ravan značenjskog uskrsavanja u onoj dimenziji sopstvene
drugosti, u kojoj bi njena neuslovljena pojava bila ogledalski opažena kao moguća na način saglasja sa
sebi nepoznatom paralelom.
&
Otud: ideja o jednom jedinstvenom kriterijumu svekolike pojavnosti, kakav bi prožeo prostor
negraničene slobode u pojavljivanju u svakom njegovom aspektu, ne može upravo sebi samoj,
kao prvoizranjajućoj, da izbori prostor samoodredbe — u vidu moći samoodržavajućeg tla pojave —
sve dok ne
dopusti (rasvetli) mogućnost za ponorno drugačije; odnosno, sve dok ne pruži od sebe osnova za upravo
onakvu konceptualizaciju skrivenog joj kriterijuma samostalnosti pri vlastitoj pojavi, kakva bi je već na
nivou njene mogućnosti isključivala. I sve dotle dok taj sam svoj akt beskonačne samorezignacije ova
prauskrsla ideja hipersinhronijske prostorne celine ne učini vlastitim principom — koji bi bio njeno
u-sebi-postojano stanje korenskog lebdenja. Jedino na taj način jeste moguć takav spin povratka u
Neispoljeno koji ne bi značio volju za ništavilom, već uzdržanu volju za objavom načina dostignuća
stanja čistog postojanja.
&
Ništavilo (princip neodređenostiuslov slobodne volje) reflektuje se isključivo na primalnom
zlu
— otpadu od sfere nespoznatog bitka; ili, tačnije, ono ispisuje sopstvene daleko-efektivne prikaze
upravo na tom otpadu. Jer bitak kao kugla sveobuhvatnog /svinuto idejni — još nepostali kosmos/ jeste
oblik čekanja-na-sebe jednog unutarsvestski ne-odmah-mogućeg, duboko revolucionarnog pojedinstva —
prvog sagledavaoca noćno-nebeske visine (/dubine). Jer, bitak je ona čahura samoniklo-svetlosnog stvaranja
koja tek prsnućem obznanjuje sopstveni — svepotresan — zakon: sveuzajamnost stvaranja, koja ništi mesto/tren
prvog stvaranja; — dakle, zakon koji teži da se sve dalje /do u sasvim neizvesnu dubinu noći/ samoispisuje!

&
heliada.
 
Poslednja izmena:
Merilo najviše dobrote jeste gest beskonačnog dopuštanja mogučnosti razlicitog...

Чујете ли "монотеисти", односно ви политеисти који све богове осим једног прогласисте за демоне :)

Даље, колико сам разумео, ниједан принцип не може да постоји без своје негације.
Што се тиче (не)извесности, паметније би било да мало цитирам.

Sve je bolje od sudbine namenjene ljudima.Svaka neizvesnost bolja je od ma kakve izvesnosti.Svaka izvesnost deo je sudbine namenjene ljudima.Neizvesnost je jedina šansa da uteknemo od izvesnosti namenjene ljudima.Sve u vezi nas, što smatramo prirodnim, nije prirodno, već je deo izvesnosti namenjene nama.Neizvesnost je slatka muka pred užasom izvesnosti.Krenimo u neizvesnost, jer izvesno je jedino ništavilo.
Dorijan Nuaj
 
Тамо где Хаос почиње, класична наука престаје. Наука је живела у незнању у вези са нередом у атмосфери, ускомешаном мору, флуктуацијама живих бића, осцилацијама у срцу и мозгу. Сада наука види Хаос у свему – дим цигарете, танак разиђе се у мноштво кривуљица; капљање воде из чесме; метереологија, никад сасвим предвидљива; понашање авиона у лету... Још увек преовладава склоност ка редукционизму, али Теорија хаоса поставља тренд посматрања целине.
Релативност је избрисала њутновску илузију о апсолутном простору и времену, квантна физика је срушила сан да се мерења контролишу, а Хаос елиминише лапласовску фантазију о детерминистичкој предвидљивости.
Коначно је питање – како уопште настаје ред у једном свемиру који је у власти ентропије, који због тога клизи ка тоталном расулу?!

Есеј: Теорија хаоса

Tako sto se programiraju uska "vrata" na pravcu entropije, kroz koja moraju da prodju svi putevi Haosa, pa onda posle izvesnog rastojanja druga, pa treca, .........................................
 
Сад кад видим неке друге твоје постове...:roll:
Него, да ниси ти једном давно теоријом хаоса правдао креационизам? Сад ми нешто јављају да је било и тога, па сам заинтригиран:bye:
 
Сад кад видим неке друге твоје постове...:roll:
Него, да ниси ти једном давно теоријом хаоса правдао креационизам? Сад ми нешто јављају да је било и тога, па сам заинтригиран:bye:

Ako mislis - da li pripadam kreacionistima, odgovor je - delimicno.
Bazicno - da, sve sto postoji u ovom Svemiru nastalo je od Stvaralacke Inteligentne energije (Kreatora).
Medjutim, kreacionisti smatraju da je jedina knjiga koja govori o Postanku - Sveto Pismo i da je svaka rec u njemu takva da ju je napisao sam Tvorac i da je treba bukvalno tumaciti.
Problem je sto oni nemaju pojma STA ZAISTA pise u Svetom Pismu.
Dakle, nisam zatucani kreacionista, znam ko su bili Bogovi (svih vrsta), a sta je stvorilo Svemir.

E sad, ovo za teoriju Haosa i kreacionizam............ morao bi da me podsetis na sta mislis.
 
Ето, могао бих се сложити. Сад, шта ЗАИСТА пише право је питање, и ГДЕ пише...
А мислио сам да ти знаш нешто о томе - један од дежурних атеиста ибегава теорију хаоса, каже користили је креационисти, а не даде линка :)
 
Ето, могао бих се сложити. Сад, шта ЗАИСТА пише право је питање, и ГДЕ пише...
А мислио сам да ти знаш нешто о томе - један од дежурних атеиста ибегава теорију хаоса, каже користили је креационисти, а не даде линка :)

"...znam nesto..." o cemu?
Svetom Pismu?
Ili Teoriji Haosa?
 

Back
Top