Postoje dva načina. Prvi je da postaneš totalni nihilista i da te boli ****** za sve, ali to mora da bude iskreno, da postaneš kao neki duh medju ljudima, samo ideja ljudskog; drugi je da te to toliko mrcvari i boli iznutra da over-kompenzuješ na drugim poljima, tipa na polju obrazovanja, uspeha, ali za to je preduslov da imaš kapaciteta. Onda uvek imaš alibi za to što si na fizičkom planu loš.
Mada sve to prodje, koga boli paja za nečiji izgled u četrdesetim, pedesetim, bitno je samo gde si u životu, gledaju se uspesi, titule, familija... svi propadnu pre ili kasnije. Fizički izgled je jedino bitan u tinejdžerskim godinama i dvadesetim, eventualno ranim tridesetim, kad živiš najdinamičnije, kad si najslobodniji, najbrži i kad se sve svodi na to gde ideš, gde se pojavljuješ i sa kim si u vezi... drugim rečima kad je život zaista važan, kad nije puko odradjivanje i obaveza, nego pun zanosa, poleta... posle su ljudima smešne te stvari, gledaju slike svoje kad su imali petnaest ili dvadeset pet i smeju se gde su bili šta su radili... mada ima i onih koji žale za tom slobodom i mladošću pa se to pretvara u nostalgiju i depresiju jedne vrste
