PEŠTER
Široka kao duša
Visoka kao jela
Lijepa kao san
Stasita kao fidan
Zakečila moja Pešter
Pokrila se duvakom neba
Zablistala pod šorvanima zvijezda
Obukla zelene tumajlije
Okitila se belenzlucima planina
Pa stoji ko bočanka
Azgina i gizdava
I prkosi vremenu i ljudima
U sred zemlje sandžačke.
Njene petolirke su Giljeva i Ninaja,
Njeni ćusteci Đerekarski homor i Hum
Njena anterija Sjeničko polje.
Đovdom joj poput vena protiču
Meandri bistrih rijeka.
Rijeka aorta Raška
Kroz grudi Pešteri nečujno teče
Do srca Sandžaka Jeni Bazara.
Zovu je evropski Sibir
A ona kao niko
Toplinom grije dušu
Njenim Peštercima
I svim musafirima.
Pešterac, kako to gordo zvuči,
To je titula privilegiranih,
Zvanje bez premca,
Njegova đovda liči na Trojan,
Njegove ruke na Gornju i Donju Pešer,
On je beglerbeg visina,
On je vitez čestitosti
Uzor hrabrosti,
Simbol odanosti.
Kad je Allah darivao ljudima karakter
Njima je dao deset prstiju obraza.
Esad Rahić