Kada zbog usamljenosti počnemo praviti izuzetke ...

Urwald

Ističe se
Moderator
Poruka
2.515
Usamljenost je emocija koja nas često može navesti na pogrešne izbore.
Ne mora da znači da sa nekim želimo da ostavrimo konekciju, već da sam osećaj prođe.
I u ovakvim situacijama se zalećemo i počinjemo da pristajemo na stvari koje nam zapravo nisu potrebne.

Često se može čuti:
Znao/znala sam da to nije dobro, ali sam ostao/ostala.
Znao/znala sam da to nisam trebao/trebala, ali sam se ipak vratio/vratila.


Šta za vas znači "praviti izuzetke" i zašto ih uglavnom pravite?
Koje su posledice pravljenja izuzetaka (iz usamljenosti) na duže staze?
Da li je bolje biti sam nego u lošem društvu?
Kako prepoznati kada smo ranjivi i donosimo odluke koje inače ne bismo?
 
Poslednja izmena:
Znao/znala sam da to nije dobro, ali sam ostao/ostala.

Znao/znala sam da to nisam trebao/trebala, ali sam se ipak vratio/vratila.

Šta za vas znači "praviti izuzetke" i zašto ih uglavnom pravite?
Ne pravim te izuzetke. Razmišljala sam u jednom periodu da napravim "izuzetak" ali sam, ponovo razmišljala i odlučila da to ipak ne radim.

Koje su posledice pravljenja izuzetaka (iz usamljenosti) na duže staze?

Još veća usamljenost. Depresija. Anksioznost. Bes.

Nekome prija društvo makar ono bilo loše. Neko bira samoću.

Kako prepoznati kada smo ranjivi i donosimo odluke koje inače ne bismo?

Postoje situacije u kojima smo ranjivi: bolest bliskog člana porodice, smrt u porodici. Težak razvod. Gubitak posla.

Tada se odluke donose nepromišljeno, u želji da se osećamo bolje.

Pametnije je da se preboli ta teška situacija u kojoj se nalazimo, i da tek onda donosimo odluke.

Ali..u tim danima, satima, minutima, odluka se donosi odmah.

I ne mora da znači da će ta doneta odluka biti loša, ko zna.
 
Verujem u to da nas iskustva uče i da su pogrešni izbori ispravljivi onda kada smo uvereni da su bili pogrešni. Naknadno smo pametni i strogo sudimo o tome kako smo bili glupi.
Odluke koje imaju dugoročan efekat ne bi trebalo donositi jedino iz usamljenosti. Kratkotrajna druženja, mala putovanja, ne mogu da učine da treba mnogo energije kasnije da bi se vratilo na staro, na ponovnu usamljenost.
Ali, ako krenemo na dugo putovanje jedino iz usamljenosti, bez primese radoznalosti i ljubavi, tamo možda pronađemo sebe. Ili se potpuno izgubimo. I čekamo da nas nađu.
Usamljenost bih definisala kao "čekam da me nađu".
Svi naši putevi vode do nas. Šta god da tražimo, tražimo sebe.
Nađi se sebi.
 
Ја због усамљености евентуално могу да добијем сиду, да упаднем у секту, да се увалим у дугове, да будем опљачкан, и то ни због чега. Толико је то штетно. Због усамљености не знам да одем на шалтер, да одем код доктора, због усамљености не знам да причам и да нађем посао.
 
Ја због усамљености евентуално могу да добијем сиду, да упаднем у секту, да се увалим у дугове, да будем опљачкан, и то ни због чега. Толико је то штетно. Због усамљености не знам да одем на шалтер, да одем код доктора, због усамљености не знам да причам и да нађем посао.
To mi uopšte ne zvuči kao simptom usamljenosti, pre bih rekao da je u pitanju socijalna nesnađenost ili asocijalnost.
 
To mi uopšte ne zvuči kao simptom usamljenosti, pre bih rekao da je u pitanju socijalna nesnađenost ili asocijalnost.
То је повезано са усамљеношћу, нисам имао прилике ништа да научим како функционисати међу другим људима јер ни са ким нисам био у контакту а због тога сам и усамљен.
 
То је повезано са усамљеношћу, нисам имао прилике ништа да научим како функционисати међу другим људима јер ни са ким нисам био у контакту а због тога сам и усамљен.
Šta si radio povodom toga?
 
Zanimljivo, temu shvatam kao otpočinjanje iz usamljenosti, dok si je ti, Urvalde, zamislio kao ostajanje iz iste. Dva različita koncepta: otvaranje i zatvaranje...

Mislim da neke bolne stvari treba preboleti sam, kako reče Džudi... opet, ne nužno i usamljen, jer prijatelj/ica mogu da olakšaju bol, da nas razvedre i pomognu da shvatimo lepotu života i življenja.

Kako god, čini se da uvid u nešto čega nismo bili svesni predstavlja istovremeno savladavanje usamljenosti. Kad se sve da spakovati u kofer, može i ona... i onda je samo zaboravimo na nekom peronu, a i njega možemo zaboraviti ili ne, po potrebi...

Mislim da se mnogi drže usamljenosti iz straha što novi momenat nosi pitanje moralne ambivalentnosti... pre svega uperene na nas, ali i na druge.
Ipak, ako ništa nije iz hira, često se ovakva bojazan pokazuje kao neosnovana... Može se čak desiti da se rasvetle neke pojave koje smo smatrali imperativom, dok se u sledećem momentu pokazuju kao irelevantne, maltene malograđanske za nazor ispravnosti. Usamljenost često čuči u senci lažnih defolta ispravnosti.
 
Zanimljivo, temu shvatam kao otpočinjanje iz usamljenosti, dok si je ti, Urvalde, zamislio kao ostajanje iz iste. Dva različita koncepta: otvaranje i zatvaranje...
Rekao bih da je usamljenost krajnje specifična pojava, pogotovu kada iz emocije preraste u neko dugotrajnije stanje, tako da tu postoji više opcija kako može da se ispolji i na koji način može da utiče na ljude.
Mislim da neke bolne stvari treba preboleti sam, kako reče Džudi... opet, ne nužno i usamljen, jer prijatelj/ica mogu da olakšaju bol, da nas razvedre i pomognu da shvatimo lepotu života i življenja.
Naša bol je naša za procesuiranje, ako možemo sami da je obradimo to je po meni veliki plus, mada nije uvek tako, nekim ljudima treba pomoć sa strane ili bar društvo jer su nekada žešće pogubljeni tj. trebaju im povratne informacije od drugih. Neka zaguljena situacija nastane kada ove osobe nemaju taj neki krug podrške oko sebe, a i kada nemaju kapacitet neke stvari da obrade.

Takođe ima tu i momenat šta je na taj osećaj usamljenosti nakalemljeno i kako to može uticati na naš put/razvoj.
 
Usamljen čovek znači da nije uspostavio konekciju sa samim sobom. Jednostavno nisi samom sebi dovoljan i treba ti neka externa stimulacija da te digne, dal to bio alkohol, droga, žene, hrana...Sve ono prolazno što će kad tad proći i ti se vraćaš da budeš sa najdosadnijom i najusamljenijom osobom na svetu, sa samim sobom.
 
Usamljenost je emocija koja nas često može navesti na pogrešne izbore.
Ne mora da znači da sa nekim želimo da ostavrimo konekciju, već da sam osećaj prođe.
I u ovakvim situacijama se zalećemo i počinjemo da pristajemo na stvari koje nam zapravo nisu potrebne.

Često se može čuti:
Znao/znala sam da to nije dobro, ali sam ostao/ostala.
Znao/znala sam da to nisam trebao/trebala, ali sam se ipak vratio/vratila.


Šta za vas znači "praviti izuzetke" i zašto ih uglavnom pravite?
Koje su posledice pravljenja izuzetaka (iz usamljenosti) na duže staze?
Da li je bolje biti sam nego u lošem društvu?
Kako prepoznati kada smo ranjivi i donosimo odluke koje inače ne bismo?
Ne radim to. Iz iskustva je još gore. Šta radim? Smirim se. Budem sama sebi ok, čitam nešto, pratim neke kanale.
 

Back
Top