ludopileglodjekosku
Buduća legenda
- Poruka
- 27.557
Ma koliko da se ljudi vole na pocetku, veremenom i u sukobu sa zivotnim realnostima, partner pocinje malo po malo da - dosadjuje!
Sve se zna unapred, vise nema interesantnosti novoga, stalno se ponasa isto, reaguje isto, prica iste viceve, pravi iste porete, hrce jednako....
Naravno da se tada gasi i ljubav..... To je sasvim logicno...
Ostaju samo obaveze prema deci, finansijama, porodici i poznanicima...
Negde ostane i nesto od postovanja.
Neke zena imaju obicaj da kazu: "Pa kako sam se mogla udati za tebe!? Gde su mi oci bile!? Da sam se udala za mog prvog momka, danas bi zivela kao kraljica, a sa tobom se celog veka patim i mucim!"
A ljubav tada negde nestane bez traga....Kao da je nikada nije ni bilo.....
A neverstvo cuci pre vratima...![]()
Pa sad, ako si emocionalno na nivou petnestogodišnjaka i veruješ da su ljudi, osećanja i svet uopšte konstantni i nepromenjivi, onda verovatno doživiš šok kad shvatiš da se nakon x godina osoba pored tebe promenila. Sebe doživljavam kao hridi a život kao more, čas mirno čas uzburkano. Nekad se mazimo, nekad sudaramo ali svaki naš kontakt na meni ostavlja trag i ja se menjam. Pile od pre 10, 15 godina nije Pile danas. Muškarac koga sam volela sa 20, danas definitivno ne bi privukao moju pažnju na duže od 10 minuta. Jer želim drugačije stvari, živim drugačiji život, ja sam drugačija.
Tako je i sa partnerom. Ako zajedno odrastate/starite, onda promene idu postepeno, uklapate se. Jedino što se često događa da se ljudi menjaju svako za sebe i onda se jednog jutra probude pored stranca.