Slučajem sam naletio na video kog su Arapi priredili u povodu dodjele Nobela Handkeu.
Gosti su bili predsjednik DHK Vidmarović, jugosferoidni novinar s boravištem u BH Markovina, i srbijanski pisac i izdavač Bajac.
Znakovito je ponašanje njih trojice.
Bajac je bio korektan, govorio je općenite stvari i ispao u redu. Imao sam u rukama njegov najpoznatiji roman, prelistao ga (ne čitam odavno beletristiku) i vidio da je to talentirano i dobro složeno postmodernističko fikcionalno orječje.
Vidmarović se zapjenio i u biti nije rekao ništa razumno. On je dobar i plemenit čovjek, no nije nikakav pisac i generalno slabo razumije bilo što.
Ja bih, da sam na njegovu mjestu, rekao:
1. Nobel za književnost je nepotreban i treba ga ukinuti. Nisu ga dobili vrhunski pisci kao Tolstoj i Proust, a ni veliki kao Joyce, Musil, Ibsen, Strindberg, Čehov, Lawrence, Conrad, James, Broch,...
2. politika tu uvijek ima ulogu, a Handke je ispao nula kao politički aktivist, iako je (vjerojatno) bio kakovosan spisatelj u ranijoj dobi. Nema kriterija da se sudi o moralu, jer sva je ta priča besmislena, uz Nobelovca Churchilla koji nije ni neki moralni stožer, a uopće nije književnik
No, Markovina je bio šlag. Ti Jugoslaveni su realno ili defektni ili amoralni ili glupi. Prvo je jamrao kako pokojni Feralovac Lucić nije dobio ni kune za svoj esejistički rad "Step, step, Stepinac". A zašto bi? Po čemu bi to zavrjeđivalo? Zatim je rekao da u Srbiji pisci znaju imati naklade od 50.000, a u Hrvatskoj jedva 10.000, ako i to. Sama je zamjedba vjerojatno točna, no to znači da Srbi pripadaju istoku gdje su pisci još neki duhovni vođe, proroci, štajaznam...dok su u Hrvatskoj svedeni na pravu mjeru, piskarala koja ne znače nešto.
Zatim je naklapao o jugosferi kao jedinstvenom kulturnom prostoru, koji kao postoji. I tu je ispao interesantan. naveo je da je to od 19. st., i prije Jugoslavije- a to ima povijesne istine. No- ne kako bi on htio. Ono komunikacije u 19. i većem dijelu 20. st. svodilo se na svađu hrvatskih i srpskih pisaca, filologa, povjesnika...koja je često prerastala u izljeve mržnje, a vrlo rijetko je bila neka izmjena vida suradnje. O svemu nakon 1990. bolje da ne govorimo, i dobro da komunikacije među znalcima i drugim ljudima od pera u zbiji više- i nema.
Gosti su bili predsjednik DHK Vidmarović, jugosferoidni novinar s boravištem u BH Markovina, i srbijanski pisac i izdavač Bajac.
Znakovito je ponašanje njih trojice.
Bajac je bio korektan, govorio je općenite stvari i ispao u redu. Imao sam u rukama njegov najpoznatiji roman, prelistao ga (ne čitam odavno beletristiku) i vidio da je to talentirano i dobro složeno postmodernističko fikcionalno orječje.
Vidmarović se zapjenio i u biti nije rekao ništa razumno. On je dobar i plemenit čovjek, no nije nikakav pisac i generalno slabo razumije bilo što.
Ja bih, da sam na njegovu mjestu, rekao:
1. Nobel za književnost je nepotreban i treba ga ukinuti. Nisu ga dobili vrhunski pisci kao Tolstoj i Proust, a ni veliki kao Joyce, Musil, Ibsen, Strindberg, Čehov, Lawrence, Conrad, James, Broch,...
2. politika tu uvijek ima ulogu, a Handke je ispao nula kao politički aktivist, iako je (vjerojatno) bio kakovosan spisatelj u ranijoj dobi. Nema kriterija da se sudi o moralu, jer sva je ta priča besmislena, uz Nobelovca Churchilla koji nije ni neki moralni stožer, a uopće nije književnik
No, Markovina je bio šlag. Ti Jugoslaveni su realno ili defektni ili amoralni ili glupi. Prvo je jamrao kako pokojni Feralovac Lucić nije dobio ni kune za svoj esejistički rad "Step, step, Stepinac". A zašto bi? Po čemu bi to zavrjeđivalo? Zatim je rekao da u Srbiji pisci znaju imati naklade od 50.000, a u Hrvatskoj jedva 10.000, ako i to. Sama je zamjedba vjerojatno točna, no to znači da Srbi pripadaju istoku gdje su pisci još neki duhovni vođe, proroci, štajaznam...dok su u Hrvatskoj svedeni na pravu mjeru, piskarala koja ne znače nešto.
Zatim je naklapao o jugosferi kao jedinstvenom kulturnom prostoru, koji kao postoji. I tu je ispao interesantan. naveo je da je to od 19. st., i prije Jugoslavije- a to ima povijesne istine. No- ne kako bi on htio. Ono komunikacije u 19. i većem dijelu 20. st. svodilo se na svađu hrvatskih i srpskih pisaca, filologa, povjesnika...koja je često prerastala u izljeve mržnje, a vrlo rijetko je bila neka izmjena vida suradnje. O svemu nakon 1990. bolje da ne govorimo, i dobro da komunikacije među znalcima i drugim ljudima od pera u zbiji više- i nema.
