I opet sam citao rane Crkvene Oce , i nigde nema sumnje u kompletne poslanice , i prvu i drugu i trecu .
Ne samo da nema sumnje u celovitost i autorstvo , nego nema njihove sumnje u potvrdu Otkrovenja.
ti sigurno mislis na zapadne ''oce'', lionskog, rimskog, i ostale koji su nazvani po lionu, rimu itd. dok je na istoku situacija bila suprotna npr,
Laodikijski sabor koji se sastao u Maloj Aziji oko 363. godine. To je prvi sabor koji je jasno pobrojao knjige sadasnjeg Starog i Novog Zaveta, izuzimajuci Otkrivenje Jovanovo. Laodikijski sabor je ustanovio da samo pobrojane knjige treba i mogu da se citaju u hramu. NJegove odluke su siroko prihvacene na Istoku.
Mnogi hrišcanski oci II, III i IV veka su prihvatali hilijazam (Papija Jeropoljski, pisac Varnavine poslanice, Justin Filozof, Meliton Sardski, Irinej Lionski, Hipolit Rimski, Tertulijan, Metodije Olimpijski, Viktorin Petavijski, Laktancije).18 Razni hrišcanski heterodoksni pokreti i otpadnici od tzv. Velike crkve takode su imali hilijasticka shvatanja, s tim da su neki od njih proširili ovo ucenje. Jovanov savremenik gnostik Kerint je tako zamišljao hiljadugodišnju vladavinu pravednih na zemlji sa zadovoljenjem svih telesnih potreba (hrana, pice, seks).19 Kada su milenarizam sredinom II veka prihvatili montanisti i kada je on zajedno sa novoosnovanim pokretom poceo da se širi medu hrišcanima, situacija je postala ozbiljna.20 Prve sumnje u istinitost Jovanovog autorstva Otkrivenja javile su se medu antimontima sredinom II veka u Maloj Aziji, kolevci hilijazma i montanizma. Ovi antimontanisti, koje je Epifanije kasnije nazivao "alogima", izgleda da su u odbrani hrišcanske ortodoksije otišli u drugu krajnost. Jedan od tih aloga, prezviter (sveštenik) Gaj koji je delovao u Rimu u doba pape Zefirina (199-217) odlucno je napao novu opasnu jeres. Pošto su se montanisti pozivali na apostola Jovana u odbrani svojih ucenja, Gaj je bez mnogo takta, u radikalnom negiranju svih montanistickih argumenata, odbacio Otkrivenje Jovanovo, pripisujuci njegovo pravo autorstvo jeretiku Kerintu.21 Medutim, glavni i sistematicni protivnik autenticnosti Otkrivenja Jovanovog bio je Dionisije Aleksandrijski (+ 265). Uceni episkop je bio, kao i svi pripadnici Aleksandrijske škole, protivnik hilijazma, te je takode delio i racionalizam aloga, ali je on u svom osporavanju autenticnosti Otkrivenja bio mnogo obazriviji i temeljniji. Dionisije nije delio mišljenje aloga o Kerintovom autorstvu Otkrivenja. On je kako sam kaže, bio svestan da Otkrivenje Jovanovo "mnogi od brace uvažavaju", i zbog toga je osporavao ovaj spis iskljucivo sa pozicija unutrašnje kritike teksta.
Dionisije je u mnogome doprineo produbljivanju sumnji u
kanoničnost Otkrivenja, naročito na Istoku. Pisac prve crkvene istorije Evsevije Kesarijski (265-339), glavni izvor za ranohrišćanski period, posvetio je u ovom svom delu čitavo jedno poglavlje pitanju Koje su knjige priznate kao reč Božja, a koje nisu. On hrišćanske spise deli u tri grupe - opštepriznate (grč. homologoumena), sumnjive u autentičnosti i apostolskom poreklu (grč. amphiballomena, nolpha) i lažne (grč. pseude). Po Evseviju, u lažne (podmetnute) knjige spadaju Dela Pavlova, Pastir, Otkrivenje Petrovo, Didahi, Jevrejsko jevanđelje, "i najposle, ako hoćete Jovanovo Otkrivenje, za koje rekoh da ga nekoji primaju kao doista od Jovana, a nekoji odbacuju".
26 Otkrivenje Jovanovo episkop Kesarijski navodi i u spisku opšteprihvaćenih knjiga "najposle, ako se svidi (ili: ako se nade za ispravno)". Zapravo, protivnik hilijazma Evsevije Kesarijski prihvata kao ispravno Dionisijevo gledište, o postojanju
dva Jovana.