Добро знаш да такве ствари НЕ ПОСТАВЉАМ НЕПРОВЕРЕНО...а осим тога добро знаш да је то истина:
текст је подугачак - па ево само један део са 12 и 13.стране:
http://www.google.com/search?client...nca+biskup+Sopi+intervju&btnG=Google+претрага
PRILOZI TEKSTU:
1. Intervju biskupa Marka Sopija Caritas- -
Kosovo nije srpski Jerusalim. Crkve su postojale i
pre dolaska Srba.
Kao ilustraciju najnovijih teorija koje zastupa Rimokatolicka crkva na Kosovu i Meothiji,
posebno biskup Marko Sopi i svestenik Don San Zefi iz Prizrena moze da posluzi intervju koji je
na italijanskom jeziku biskup Sopi dao 2001 godine za posebno ilustrovano izdanje Caritas-a
(prevod na srpski - decanski monasi), prilog u MS NjORD formatu. Intervju je objavljen u
publikaciji: Guerre etniche: una fatalita? Un esempio - IL KOSOVO (Etnicki ratovi, fatalnost?
Jedan primer - Kosovo), Enzo dalla Pellegrina, Caritas di Vincenca, 2001.
(Biskup Marko Sopi, ul. Leke Dugadjini 7, 38400 Prizren, tel. 029 41 175)
2. Izjava g. Ibrahima Rugove, 25. avgusta 1995 godine (Kosovski informativni centar) -
Manastiri i crkve su bile prvobitno albanske.
http://www.hri.org/nenjs/balkans/kosova/95-08-25.ksv.html
file:///C|/Temp/braki/broj142.htm (11 of 21)10.3.2008 12:26:45
Poseta Americi Sreda
"Kosovo je bilo naseljeno Albancima od drevnih vremena Kraljevine Dardanije koja je bila u
sastavu Ilirske Kraljevine. Posle toga ono je postala rimska provincija. Za vreme vizantijskog
perioda, srednjeg veka i tokom Otomanske imperije Kosovo je bilo samostalan entitet sa
posebnim identitetom", rekao je predsednik Rugova u komentarisuci neke nove manipulacije
istorijom i srpskim mitom o Kosovu. "Manastiri i crkve na Kosovu bile su prvobitno albanske i
kasnije su ih oteli Srbi koji su unistili veliki broj albanskih katolickih crkava. Albanci su bili i
ostali pripadnici i katolicke i pravoslavne vere. U Ulpijani (drevnom gradu pored Pristine)
imamo prve mucenike hriscanstva", rekao je Dr. Rugova. On je upozorio da se sve
manipulacije istorijskim i kulturnim spomenicima na Kosovu vrse zbog toga sto je ono veoma
bogato u prirodnim resursima."
4. Miranda Vickers: Betnjeen Serb and Albanian: History of Kosovo (Miranda Vikers, Izmedju
srpskog i albanskog) - Mnogo katolickih crkava i manastira je prosireno i pretvoreno u srpske.
http://search.barnesandnoble.com/booksearch/isbnInljuiry.asp?
sourceid=00003353610049981787&isbn=0231113838&displayonly=chapter
"Od 12. veka katolicizam je poceo da prodire kroz priobalna podrucja u unutrasnji deo severoistocnih
teritorija naseljenih Albancima, ali posto su drzava i vera bile sinonimne, Nemanjici su
poceli da namecu pravoslavnu veru svojim podcinjenim narodima. Mnogo katolickih crkava i
manastira je prosireno i pretvoreno u srpske", (Poglavlje 1, Vladavina Nemanjica i dolazak
Otomana), str. 1-6, Columbia University Press, Nenj York, 1998.
5.
www.albanian.com Bogorodica Ljeviska - "Rimokatolicka crkva koja je pretvorena u
pravoslavnu"
http://www.albanian.com/main/countries/kosova/prizren/indedz.html
fotografija crkve Bogorodice Ljeviske sa tekstom na engleskom jeziku:
"Jedna od najstarijih sacuvanih gradjevina u Prizrenu je Shn't Maria Levishka (prikazana na
slici). Prvobitno sagradjena kao rimokatolicka crkva i jedna je od glavnih katolickih crkava ovog
regiona, Leviska je kasnije pretvorena u istocnu pravoslavnu crkvu."
Etnicki ratovi: fatalnost? Jedan primjer: Kosovo
Caritas Vicenza, 2001
Monsinjor Marko Sopi, katolicki biskup prizrenski (str. 95-96)
§ Zacetak konflikta kako ga vidi velikodostojnik jedne od tri "religije" koje su za Zapad i same
uzrok konflikta. Mi "zapadnjaci" pripisujemo konfliktu verski karakter kao jedno od najjacih u
"balkanskim desavanjima".
Ne moze se govoriti o verskom konfliktu, nego o politickom i etnickom. Nije to pitanje ovih
dana, nego je staro vec skoro jedan vijek, nakon odlaska Turaka, a i ranije:1877, kada su Srbi
zauzeli sjever Kosova, oblast Prokuplja i istjerali sve Albance. Srbi su se osjecali zasticeni od
Rusa i od nekih zapadnih zemalja kao sto su Italija i Francuska. Njihovo episkopsko sjediste je
iz Raske preneseno u Pec tek poslije Londonskog kongresa.
§ Za vrijeme konflikta sta je bilo najteze vama koji ste na poziciji jedne crkve? Sta je tokom
konflikta najvise pomagalo ili otezavalo da se zivi kao vjernik?
Pravoslavne crkve koje su skorije gradjene, treba reci od 1989. godine, unistene su jer su
predstavljale politicku moc Srba. Unistavanja su se desavala kao posljedica rusenja
muslimanskih dzamija, cak i starih, kao sto je ona u Djakovici.
Prije koflikta (16-19 mart 1999) odrzan je u Becu susret izmedju predstavnika triju vjerskih
zajednica. Ja sam se vratio na vrijeme, prije bombardovanja. Bio je to dar Duha Svetoga da se
bude ovdje i On nam je pomogao da postupamo na najbolji nacin. Svima sam sugerisao,
svestenicima i monahinjama, da ostanu na svojim mjestima, barem dok nema direktne smrtne
opasnosti. Svi osim jednoga su ostali.
file:///C|/Temp/braki/broj142.htm (12 of 21)10.3.2008 12:26:45
Poseta Americi Sreda
Prvih sedam dana mogli smo komunicirati. Bio sam u velikoj nedoumici kada bi me pitali sta
treba da rade. Nije bilo lako odgovoriti da se ostane. Bojao sam se za monahinje (njih
sedamdesetak, sve ispod cetrdeset godina). Kada bi dolazile u crkvu bilo me je strah da
kazem: Idite u miru!. Naredio sam da se vrata ostavljaju otvorena da bi se moglo pobjeci u
slucaju bombardovanja. Bilo je tesko savjetovati ljudima "otici ili ostati?". I njima bih govorio
ono sto sam govorio svestenicima i monahinjama. I svi su ostali. S druge strane, svi misle da
katolici znaju sve jer iza ledja imaju Papu, koji sve zna unaprijed.
Mnogo smo pomagali i muslimane, narocito one koji su izbjegli, i skrivali smo ih iako u strepnji
da su mogli biti iz OVK.
Odrzala nas je vjera: Svi smo u Bozjim rukama. Nismo se interesovali za politiku. Pomagali
smo koliko smo mogli. Posjecivao sam narod, narocito najsiromasnije i to je bilo nase
svjedocenje. Kontakt sa narodom je veoma vazan. Bilo je veoma tesko pokazivati se smiren i
siguran, kada sam cak i ja bio u nemiru.
§ Sta je u ovom trenutku stav religije (sada kada svako ima svoje mrtve da ih osvecuje) o
povratku u normalnost? I sta je to "normalno" na Balkanu?
Nekada su odnosi bili formalni. Nakon rata, u Pristini smo se zagrlili sa Redzepom Bojom,
starjesinom muslimanske zajednice Kosova. Novinari su nas zamolili da to ponovo uradimo.
Pravoslavna Crkva se sa nama prije rata nije nikada susretala, ali sada stalno dolaze na nase
sastanke i uvijek su prisutni. Najprije smo se susreli u Amanu, zatim u Sarajevu, potom u
Becu, i najskorije u Njujorku. Pravoslavna Crkva vidi Katolicku kao "jaku" zbog Pape . Zapad
grijesi kada kaze da su Srbi protjerani. Nije to istina, sami su pobjegli jer ih je bilo strah, i to
prije nego sto su se vratili Albanci. Njihovo postupanje u ovih deset godina ih je natjeralo da
odu u strahu.
§ Kosovo, "srpski Jerusalim" je i mjesto zivljenja Albanaca. Da li ce i ono imati sudbinu
Jerusalima, tj. stalnog sukoba, makar i u ime Bozje?
Ne moze se reci da je Kosovo srpski Jerusalim. Poredjenje nije na mjestu. U (Kosovskoj) bici
1389 vodje su bile iz Srbije, a ne odavde. Crkve koje vidimo na karti postojale su i prije
dolaska Srba, one su hriscanske , a mnoge su cinjenice izvrnuli lazni istoricari.
§ Sta danas znaci biti katolik na Kosovu?
Ponosni smo sto smo katolici. Mi (Albanci) smo medju prvim narodima primili hriscanstvo u
prvom vijeku. Ponosni smo sto smo sacuvali nasu etnicku pripadnost i nasu vjeru.
Ispovijedanje katolicke vjere nisu smatrale za opasnost cak ni srpske vlasti. Uprkos pet
vijekova islama jos smo ovdje. Ovo je ziva crkva. Kao nikada do sad smo crkva koja se
preporadja. Ovo ponovno otkrivanje vrijednosti dubine nase vjere zaista nam uliva nadu da u
bliskoj buducnosti moze da se zapocne novi odnos sa svima narodima Kosova, cak i sa Srbima,
saradnja i prijateljstvo, ostavljajuci na stranu osjecanja, mrznju i osvetu, prepustajuci sve
Pravdi Jedinog Boga, tj. Njegovom Milosrdju.
Crkve su posjecene i ljudi primaju svete tajne, mladi su vezani za crkvu, organizovani smo.
Imamo i priziva, i muskog i zenskog. Na Kosovu ima oko 60 000 katolika, ali od tog broja oko
40 000 je u inostranstvu. Nadamo se da ce da se vrate. Imamo dvanaest osoba na nizoj
bogosloviji i sesnaest na teologiji. Ima dosta priziva i u zenskom monastvu i to cini nasu crkvu
zivom.
§ Mi, kao Caritas iz Veneta imacemo veliku izlozbu u nasim gradovima. Sta osjecate da treba
da se kaze italijanskoj javnosti?
Mi danas ovisimo o Italijanima. Imamo potrebu za izgradnjom crkava (Caritas nas ne cuje i
razumijemo zbog cega) ali ovdje je potreba za svim kao sto su fudbalska igralista, skole,
predavaci… Mi nemamo iskustva i u tome nam vi trebate pokazati "kako". Sve treba da se uradi dostojanstveno.
+++++++++++++++++++++++++++++++++
О свему овоме СПЦ ЈЕ ВЕОМА ДОБРО УПОЗНАТА ЈЕР ТЕКСТ ЈЕ ТАДА ПИСАО О.САВА ЈАЊИЋ ИЗ ДЕЧАНА.....
