Koncil u Konstantinopolu
Godine 381. n. e., koncil u Konstantinopolu je potvrdio Nikejsko vjerovanje. On je dodao još nešto. Sveti duh je nazvao ”Gospodinom“ i ”davaocem života“. Prošireno vjerovanje iz 381. n. e. (što je zapravo ono što se danas koristi u crkvama i što je nazvano ”Nikejsko vjerovanje“) pokazuje da je nazovikršćanstvo bilo na rubu formuliranja potpuno razvijene trinitarijanske dogme. Ipak, čak ni taj koncil nije upotpunio tu doktrinu. New Catholic Encyclopedia priznaje:
”Zanimljivo je da je I. carigradski koncil [381. n. e.] 60 godina nakon I. nikejskog izbjegavao homoousios u svojoj definiciji božanstva Svetog Duha.“11
”Izučavatelji su zbunjeni prividnom blagošću izražavanja tog vjerovanja; naprimjer, njegovim propustom da koristi riječ homoousios za Sveti Duh kao konsupstancijalan s Ocem i Sinom.“12
Ta ista enciklopedija priznaje: ”Homoousios se ne pojavljuje u Pismu.“13 Ne, Biblija ne koristi tu riječ bilo za sveti duh ili za Sina kao da su konsupstancijalni s Bogom. To je bio nebiblijski izraz koji je također vodio ka nebiblijskoj, doista, antibiblijskoj, doktrini o Trojstvu.
Čak i nakon Konstantinopola, prošla su stoljeća prije nego je učenje o Trojstvu prihvaćeno diljem nazovikršćanstva. New Catholic Encyclopedia kaže: ”Na Zapadu (...) izgleda da je prevladavala općenita šutnja s obzirom na I. carigradski koncil i njegovo vjerovanje.“14 Taj izvor pokazuje da vjerovanje tog koncila uopće nije bilo priznato na Zapadu do sedmog ili osmog stoljeća.
Izučavatelji također priznaju da Atanazijsko vjerovanje, koje se često citira kao standardna definicija i potpora Trojstvu, nije napisao Atanazije nego nepoznati autor mnogo kasnije. The New Encyclopædia Britannica komentira:
”Do 12. stoljeća ovo vjerovanje nije bilo poznato u Istočnim crkvama. Od 17. stoljeća izučavatelji se općenito slažu u tome da Atanazije (umro 373) nije napisao Atanazijsko vjerovanje, nego je po svoj prilici bilo napisano u 5. stoljeću u južnoj Francuskoj. (...) U 6. i 7. stoljeću utjecaj ovog vjerovanja mogao se jasno osjetiti prvenstveno u južnoj Francuskoj i u Španjolskoj. U 9. stoljeću se upotrebljavalo u crkvenoj liturgiji u Njemačkoj, a nešto kasnije u Rimu.“15
Kako se razvila
Doktrina o Trojstvu započela je svoj spori razvoj kroz stoljeća. Trinitarijanske predodžbe grčkih filozofa kao što je Platon, koji je živio nekoliko stoljeća prije Krista, postupno su se uvlačile u crkvena učenja. Tako djelo The Church of the First Three Centuries kaže:
”Mi podržavamo stav da je doktrina o Trojstvu nastajala postupno i to razmjerno kasno; da je potjecala iz izvora koji je židovskim i kršćanskim Pismima bio potpuno stran; postupno je poprimala oblik i usadili su je u kršćanstvo Oci na koje je utjecao Platon; da je u vrijeme Justina, i mnogo kasnije, univerzalno poučavana zasebna priroda i podređenost Sina; i da je postao vidljiv samo prvi nejasan obris Trojstva.“16
Prije Platona, trijade, ili trojstva, bila su poznata u Babilonu i Egiptu. A napori svećenika da privuku nevjernike u rimski svijet doveli su do postupnog uključivanja nekih od tih predodžbi u kršćanstvo. To je konačno dovelo do prihvaćanja vjerovanja da su Sin i sveti duh jednaki Ocu.
Čak je i riječ ”Trojstvo“ prihvaćana veoma polako. U drugoj polovici drugog stoljeća je Teofil, biskup iz Antiohije u Siriji, pisao na grčkom i uveo riječ triás, što znači ”trijada“, ili ”trojstvo“. Zatim je latinski pisac Tertulijan iz Kartage, Sjeverna Afrika, uveo u svoje zapise riječ trinitas, što znači ”trojstvo“. No, riječ triás se ne nalazi u nadahnutim Kršćanskim grčkim pismima, a riječ trinitas se ne nalazi u latinskom prijevodu Biblije nazvanom Vulgata. Niti izraz nije biblijski. No, riječ ”Trojstvo“, temeljena na poganskim konceptima, uvukla se u literaturu crkvi i nakon četvrtog stoljeća je postala dio njihove dogme.
Prema tome, izučavatelji nisu temeljito istražili Bibliju da vide uči li se u njoj ta doktrina. Umjesto toga, svjetovna i crkvena politika je u velikoj mjeri utvrdila tu doktrinu. U knjizi The Christian Tradition, autor Jaroslav Pelikan skreće pažnju na ”neteološke činioce u raspravi, od kojih su mnogi izgledali spremni uvijek iznova odrediti njen ishod, samo da bi bili opozvani od drugih sila jednakih njima. Činilo se da je doktrina često žrtva — ili proizvod — crkvenih politika i sukoba osobnosti“.17 Profesor sa Yalea E. Washburn Hopkins ovako kaže: ”Konačna ortodoksna definicija trojstva u velikoj je mjeri bila pitanje crkvene politike.“18
Kako je samo nerazumna doktrina o Trojstvu u usporedbi s jednostavnim biblijskim učenjem da je Bog vrhovni i da nema nikoga ravnoga! Kao što Bog kaže, ”s kime biste me usporedili i izjednačili, s kime prispodobili: komu da sam sličan?“ (Izaija 46:5, St).
