Зашто вређаш Православне хришћане ???
Pa i sam Isus govori da je otac jedno a on drugo biće
Ivan 8:17
17 Pa u vašem Zakonu piše da je svjedočanstvo dvojice ljudi istinito. 18 Ja sam onaj koji svjedoči
o sebi, a i
Otac koji me poslao svjedoči o meni
Dvije osobe.
Ako je trjstvo ispravna teza zašto Isus nigdje u svojim propovijedima ne govori o tome.
I nevijeruju samo pravoslavci u trojstvo.
A,porijeklo trojstava.
Uči li Biblija da je “Sveti Duh” osoba?
Ako se neki biblijski reci koji govore o svetom duhu gledaju izdvojeno, može se steći dojam da se u njima govori o osobi. Tako se, naprimjer, o svetom duhu govori kao o pomoćniku (grčki: parákletos; “Utješitelj”, Ša, 2006; “Branitelj”, JB) koji “poučava”, “svjedoči”, “govori” i “čuje” (Ivan 14:16, 17, 26; 15:26; 16:13). No neki drugi biblijski reci kažu da su se ljudi “ispunili” svetim duhom te da su neki bili “kršteni” ili “pomazani” njime (Luka 1:41; Mat. 3:11; Djela 10:38), što se sigurno ne može odnositi na osobu. Da bismo razumjeli što Biblija u cjelini uči, potrebno je razmotriti sve te biblijske retke. Koji logičan zaključak možemo izvući? Prva skupina navedenih redaka sadrži govornu figuru u kojoj se Božjem svetom duhu, odnosno sili kojom se Bog služi, pridaju svojstva živog bića. U Bibliji se na sličan način prikazuje mudrost, grijeh, smrt, voda i krv. (Vidi i stranice 78 i 79, pod temom “Duh”.)
Biblija nam otkriva osobno ime Oca, koje glasi Jehova. Iz nje smo naučili da se Sin zove Isus Krist. No nigdje u njoj ne možemo naći ime svetog duha.
U Djelima apostolskim 7:55, 56 izvještava se da je Stjepan dobio viziju u kojoj je vidio nebo i “Isusa kako stoji zdesna Bogu”. No nije spomenuo da je vidio sveti duh. (Vidi i Otkrivenje 7:10; 22:1, 3.)
Katolička enciklopedija priznaje: “Veći dio Novog zavjeta o Božjem duhu govori kao o nečemu, a ne kao o nekomu. To se posebno primjećuje u paralelizmu duha i Božje moći” (New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak XIII, stranica 575). Osim toga, u tom djelu stoji: “Apologeti [grčki kršćanski pisci iz drugog stoljeća] govorili su o Duhu prilično neodlučno, a usporedimo li to s kasnijim crkvenim učenjem, moglo bi se čak reći da o njemu zapravo i nisu govorili kao o osobi” (svezak XIV, stranica 296).
