Jehovini Svedoci-Ko su oni? U sta veruju?

[louiskrstic]

Što ti je svetinja, ovaj život ili vječni život ???

Koja je razlika izmedju ovog i večnog života?

Ovaj naravno , a sigurno cemo znati tek kad odapnemo papke .

Zašto čekati da otegnemo papke da bismo nešto saznali? Šta nas sprečava da znamo još za ovog života?

 

[Borac za prava zivotinja]

Nemojte više ponavljati postove koje sam obrisala.

 

[Borac za prava zivotinja]

Aman, ne želim više da čujem ovakve prozivke na račun nekih "nas" koji nismo JS a dozvoljavamo "umiranje naše dece radi ideoloških, političkih i ratnih ciljeva". Ovaj post smatram uvredom, ne samo ličnom, već uvredom na konto svih onih ljudi koji su doživeli tragediju da izgube decu ... a da to prethodno nisu dozvolili ni Bogu, ni ratu, ni ideologiji.

Uostalom, ovo je pdf. Religija, nije politički podforum.

Ukoliko nastavite ovim tonom, tema će biti trajno zaključana.

 

[Borac za prava zivotinja]

Ali, sada će tema biti privremeno zaključana dok je ne očistim od koječega.

 

[zamet]

Po kojim se vjerovanjima Jehovini svjedoci razlikuju od drugih religija?(1) Biblija: Jehovini svjedoci vjeruju da je cijela Biblija nadahnuta Božja Riječ i stoga sva svoja vjerovanja temelje na Bibliji, a ne na ljudskoj tradiciji.(ikone,križ,sveci)

(2) Bog: Jehovini svjedoci obožavaju Jehovu, kojega smatraju jedinim pravim Bogom, i često govore drugima o njemu i o onome što je u svojoj ljubavi naumio s ljudima. Svakoga tko drugima svjedoči o Jehovi ljudi obično smatraju pripadnikom samo jedne vjerske zajednice — Jehovinim svjedokom.

(3) Isus Krist: Jehovini svjedoci ne vjeruju da je Isus Krist dio Trojstva, nego da je, kako kaže Biblija, Božji Sin, prvo Božje stvorenje. Osim toga, vjeruju da je on prije svog dolaska na Zemlju živio na nebu te da je Bog s neba prenio njegov život u utrobu djevice koja se zvala Marija. Vjeruju da je Isus svima koji pokazuju vjeru omogućio spasenje, to jest dobivanje vječnog života, tako što je kao savršen čovjek žrtvovao svoj život. Vjeruju da Krist od 1914. vlada nad svom Zemljom kao Kralj kojeg je postavio Bog.

(4) Božje Kraljevstvo: Vjeruju da je Božje Kraljevstvo jedina nada za rješenje problema koji pogađaju ljudski rod; da je ono stvarna vlast, koja će uskoro uništiti ovaj zli svijet, uključujući i svaku ljudsku vlast, te da će uspostaviti novi poredak u kojem će vladati pravednost.

(5) Život na nebu: Vjeruju da će 144 000 duhom pomazanih kršćana zajedno s Kristom vladati kao kraljevi u njegovom nebeskom Kraljevstvu. Ne vjeruju da je život na nebu nagrada za sve dobre ljude.

(6) Zemlja: Vjeruju da će se ispuniti Božji prvobitni naum sa Zemljom; da će Zemlja biti nastanjena samo onim ljudima koji će obožavati Jehovu te da će oni biti savršeni i živjeti vječno; da će mrtvi ustati i dobiti priliku da i sami dobiju te blagoslove.

(7) Smrt: Vjeruju da mrtvi nisu svjesni ničega; da se ne muče, ali i da ne uživaju u nekakvom duhovnom svijetu; da ne postoje nigdje osim u Božjem sjećanju, stoga je uskrsnuće od mrtvih jedina mogućnost da jednom opet budu živi.

(8) Posljednji dani: Vjeruju da od 1914. živimo u posljednjim danima ovog zlog svijeta; da će svi koji ljube pravednost preživjeti uništenje ovog zlog svijeta i živjeti na očišćenoj Zemlji.

(9) Odvojenost od svijeta: Svesrdno se trude da ne budu dio ovoga svijeta, jer je Isus rekao da će to biti obilježje njegovih pravih sljedbenika. Pokazuju iskrenu kršćansku ljubav prema svojim bližnjima, ali ne miješaju se u politiku i ne sudjeluju u ratovima ni u jednoj zemlji. Brinu se za materijalne potrebe svoje obitelji, ali, za razliku od ovoga svijeta, ne teže pohlepno za materijalnim stvarima i ugledom u društvu i život im nije usmjeren na tjelesne užitke.

(10) Primjena biblijskih savjeta: Vjeruju da je savjete iz Božje Riječi važno primjenjivati u svakodnevnom životu — kod kuće, u školi, na poslu, u njihovim skupštinama. Kakvim god životom netko živio u prošlosti, on može postati Jehovin svjedok ako prestane činiti ono što Božja Riječ osuđuje i ako počne primjenjivati Božje savjete koji se nalaze u Bibliji. No ako tko nakon toga počne činiti preljub ili blud, upusti se u istospolnu vezu, počne uzimati drogu, opijati se, lagati ili krasti, bit će isključen iz njihove organizacije.

 

[zamet]

Jesu li Jehovini svjedoci američka vjera?
Jehovini svjedoci zastupaju Božje Kraljevstvo, a ne neki politički, ekonomski niti socijalni program bilo koje države u svijetu.

Istina je da su se Jehovini svjedoci u suvremeno doba najprije pojavili u Sjedinjenim Američkim Državama. Njihovo se glavno sjedište nalazi u toj zemlji, što im omogućava da tiskaju i otpremaju biblijsku literaturu u većinu zemalja svijeta. No Jehovini svjedoci nijedan narod ne smatraju boljim od nekog drugog naroda. Njihovih pripadnika ima među gotovo svim narodima svijeta. Osim toga, u mnogim dijelovima svijeta imaju svoje urede iz kojih se nadgledava njihovo djelovanje na tom području.

Razmisli o sljedećem: Isus se rodio kao Židov u Palestini, no je li zbog toga kršćanstvo palestinska vjera? Mjesto Isusova rođenja nije najvažniji činilac koji bi trebalo uzeti u obzir. Ono što je Isus naučavao potjecalo je od njegovog Oca, Jehove Boga, koji se nepristrano odnosi prema ljudima iz svih naroda (Ivan 14:10; Djela 10:34, 35).

 

[zamet]

Kako se financira aktivnost Jehovinih svjedoka?

Dobrovoljnim prilozima, kao što je bilo i kod prvih kršćana (2. Kor. 8:12; 9:7). Na njihovim se sastancima nikada ne sakupljaju prilozi. Isto tako, oni nikad ne traže novac od ljudi. Donacije koje dobivaju od zainteresiranih osoba koriste za poučavanje ljudi o Bibliji po cijelome svijetu.

Jehovini svjedoci ne dobivaju plaću za to što propovijedaju od kuće do kuće niti za to što ljudima na ulici nude biblijsku literaturu. Ljubav prema Bogu i prema bližnjima potiče ih da govore ljudima o blagoslovima koje je Bog pripremio za čovječanstvo.

The Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania (Pensilvanijsko biblijsko i traktatno društvo Stražarska kula), vjerska korporacija kojom se služe Jehovini svjedoci, osnovana je 1884. u skladu sa Zakonom o neprofitnim korporacijama države Pennsylvanie (SAD). Stoga ta korporacija po zakonu ne može biti komercijalna organizacija, a ona to i nije, niti njezini članovi putem nje ostvaruju profit. U njezinom statutu stoji: “[Korporacija] ne predviđa stjecanje novčane dobiti odnosno profita, nepredviđenog ili bilo kakvog drugačijeg, za svoje članove, direktore i službenike.” Organizacija Jehovinih svjedoka u cijelom svijetu djeluje po istom načelu

 

[zamet]

Jesu li Jehovini svjedoci sekta (sljedba) ili kult?Neki pod izrazom sekta, odnosno sljedba, podrazumijevaju skupinu koja se odvojila od tradicionalne religije i čija se vjerska uvjerenja razlikuju od općeprihvaćenih u široj zajednici. Drugi te izraze primjenjuju na skupinu koja slijedi nekog ljudskog vođu odnosno vjerskog učitelja. Ti se izrazi obično koriste na pogrdan način. No Jehovini svjedoci nisu ogranak neke crkve, nego vjerska zajednica koja se sastoji od ljudi iz svih društvenih slojeva, koji su nekad bili članovi raznih vjerskih zajednica. Osim toga, mjerilo za ispravnost vjere treba biti Božja Riječ, a Jehovini svjedoci se u potpunosti pridržavaju svih biblijskih učenja. Oni nijednog čovjeka ne smatraju svojim vođom niti slijede vjerska učenja bilo kojeg čovjeka. Naprotiv, oni Isusa Krista smatraju svojim vođom.

Izrazom kult obično se podrazumijeva neka mračna religija ili vjerski pokret u kojem se naglašava apsolutna pokornost vođi i život u skladu sa strogo propisanim obredima, koji često uključuju kršenje moralnih načela. Mnogi kultovi imaju nekog karizmatičnog vođu čiji sljedbenici zajedno s njim žive u izolaciji od društva. Međutim, Jehovini svjedoci se u potpunosti pridržavaju uzvišenih moralnih načela koja su iznesena u Bibliji. Svakoga tko krši biblijska moralna načela oni isključuju iz svoje organizacije. Osim toga, nemaju nikakve propisane obrede, nego naprosto žive u skladu sa svojom vjerom. Oni ne slijede nijednog čovjeka, niti se izoliraju od društva. Oni žive i rade zajedno s drugim ljudima

 

[zamet]

Kada su nastali Jehovini svjedoci?

Prema Bibliji, povijest Jehovinih svjedoka započinje s vjernim Abelom. U Hebrejima 11:4–12:1 piše: “Vjerom je Abel prinio Bogu vredniju žrtvu nego Kajin. (...) Vjerom je Noa — nakon što ga je Bog upozorio na ono što se još nije vidjelo — pokazao da se boji Boga. (...) Vjerom je Abraham, kad je bio pozvan, poslušao i otišao u kraj koji je trebao dobiti u nasljedstvo. (...) Vjerom je Mojsije, kad je odrastao, odbio zvati se sinom kćeri faraonove. Radije je izabrao biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego uživati u prolaznim grešnim zadovoljstvima. (...) Dakle, budući da smo okruženi tolikim oblakom svjedoka, skinimo i mi svaki teret i grijeh koji nas lako može namamiti u zamku i ustrajno trčimo trku koja je pred nama.”

Za Isusa Krista Biblija kaže: “Ovo govori Amen, svjedok vjerni i istiniti, početak Božjih djela stvaranja.” Čiji je on bio svjedok? Isus je sam rekao da je ljudima objavio ime svog Oca. On je bio najistaknutiji svjedok Jehove Boga (Otkr. 3:14; Ivan 17:6).

Zanimljivo je da su se neki Židovi pitali je li ono što Isus Krist naučava neko “novo učenje” (Mar. 1:27). Kasnije su neki Grci mislili da apostol Pavao uvodi neko “novo učenje” (Djela 17:19, 20). To je učenje bilo novo onima koji su ga slušali, no važno je imati na umu da je to učenje bilo istinito, jer je u potpunosti bilo u skladu s Božjom Riječi.

Suvremena povijest Jehovinih svjedoka započela je osnivanjem skupine za proučavanje Biblije u Alleghenyu (Pennsylvanija, SAD) početkom 1870-tih. Isprva su se nazivali jednostavno Istraživači Biblije, a 1931. uzeli su biblijsko ime Jehovini svjedoci (Iza. 43:10-12). Njihova vjerovanja i vjerske aktivnosti nisu ništa novo, nego predstavljaju obnovu kršćanstva iz prvog stoljeća

 

[zamet]

Smatraju li Jehovini svjedoci da je samo njihova vjera prava?Biblija ne podržava popularno gledište da se Boga može obožavati na mnogo različitih načina. U Efežanima 4:5 piše da postoji “jedan Gospodin, jedna vjera”. Isus je rekao: “Uska su vrata i tijesan put koji vodi u život i malo je onih koji ga nalaze. (...) Neće svatko tko mi govori: ‘Gospodine, Gospodine’, ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj tko vrši volju Oca mojega koji je na nebesima” (Mat. 7:13, 14, 21; vidi i 1. Korinćanima 1:10).

Sveto pismo na više mjesta skup pravih kršćanskih učenja naziva “istinom”, a samo kršćanstvo naziva “put istine” (1. Tim. 3:15; 2. Ivan. 1; 2. Petr. 2:2). Budući da Jehovini svjedoci sva svoja vjerovanja, mjerila ponašanja i organizacijske aktivnosti temelje na Bibliji, oni su zbog svoje vjere u Bibliju kao Božju Riječ uvjereni da je ono što oni imaju doista istina. Stoga njihovo gledište nije egoistično, nego je odraz njihovog uvjerenja da je Biblija mjerilo po kojem čovjek može odrediti je li njegova vjera prava ili nije. Oni nisu usredotočeni samo na sebe, nego revno govore drugima o svojim uvjerenjima.

Ne temelje li i druge religije svoja vjerovanja na Bibliji?Mnoge se u određenoj mjeri služe Biblijom. No da li doista naučavaju ono što u njoj piše te da li se toga i drže? Razmislite o sljedećem: (1) U većini prijevoda Biblije izostavile su ime pravog Boga, koje se u izvornom biblijskom tekstu spominje na tisuće puta. (2) Učenje o Trojstvu, njihovo poimanje samog Boga, preuzeto je iz poganskih religija i razrađeno u danas poznati nauk, a to se dogodilo stoljećima nakon što je pisanje Biblije bilo završeno. (3) Njihovo vjerovanje u besmrtnost ljudske duše, na kojem se temelji vjerovanje u zagrobni život, nije uzeto iz Biblije, nego potječe iz starog Babilona. (4) Isus je propovijedao o Božjem Kraljevstvu i slao je svoje učenike da osobno razgovaraju s ljudima o tom Kraljevstvu. No crkve danas rijetko spominju to Kraljevstvo, a njihovi članovi ne propovijedaju “dobru vijest o kraljevstvu” (Mat. 24:14). (5) Isus je rekao da će se njegovi pravi sljedbenici lako prepoznati po samopožrtvovnoj ljubavi koju će pokazivati jedni prema drugima. Pokazuju li crkve kršćanstva takvu ljubav kada narodi odlaze u rat? (6) Biblija kaže da Kristovi učenici ne smiju biti dio svijeta i upozorava da će svatko tko želi biti prijatelj svijetu postati Božjim neprijateljem. No crkve kršćanstva i njihovi članovi u mnogim se državama aktivno bave politikom (Jak. 4:4). Kad se sve to uzme u obzir, može li se doista reći da se one drže Biblije?

Kako su Jehovini svjedoci došli do svog tumačenja Biblije?

Za njihovo tumačenje Biblije presudno je to što oni istinski vjeruju da je Biblija Božja Riječ i da je njezin tekst napisan za našu pouku (2. Tim. 3:16, 17; Rim. 15:4; 1. Kor. 10:11). Stoga oni ne pribjegavaju filozofskim argumentacijama da bi sebi prilagodili jasne biblijske istine ili da bi opravdali način života ljudi koji krše biblijska moralna načela.

Kad tumače biblijsku simboliku oni ne pokušavaju biblijskim navodima potkrijepiti vlastite teorije, nego puštaju da Biblija sama sebe objasni (1. Kor. 2:13). Naznake o tome što znače pojedini simbolični izrazi obično se mogu naći u drugim dijelovima Biblije. (Naprimjer, pročitajte Otkrivenje 21:1, a zatim, da biste ustanovili na što se odnosi izraz “more”, pročitajte Izaiju 57:20. Želite li ustanoviti na koga se odnosi izraz “Janje” u Otkrivenju 14:1, pročitajte Ivana 1:29 i 1. Petrovu 1:19.)

Što se tiče tumačenja proročanstava, Jehovini svjedoci drže se Isusovog upozorenja da paze na događaje u svijetu koji odgovaraju onome što je prorečeno u Bibliji (Luka 21:29-31; usporedi 2. Petrovu 1:16-19). Oni savjesno ukazuju na te događaje i skreću ljudima pažnju na ono što se iz Biblije može zaključiti o značenju tih događaja.

Isus je rekao da će na Zemlji imati svog “vjernog i razboritog roba” (to su njegovi pomazani sljedbenici kao skupina), preko kojega će davati duhovnu hranu svim svojim vjernim slugama (Mat. 24:45-47). Jehovini svjedoci uvažavaju ulogu tog “roba”. Poput kršćana u prvom stoljeću, oni od vodećeg tijela (upravnog odbora) tog “roba” traže rješenje teških pitanja — a vodeće tijelo ih ne rješava na temelju ljudske mudrosti, nego na temelju poznavanja Božje Riječi i Božjeg postupanja s njegovim slugama te uz pomoć Božjeg duha, za koji se usrdno moli (Djela 15:1-29; 16:4, 5).

Zašto su Jehovini svjedoci s godinama promijenili neka svoja učenja?
Biblija pokazuje da Jehova svojim slugama omogućuje da s vremenom sve bolje razumiju njegov naum (Izr. 4:18; Ivan 16:12). Naprimjer, proroci koje je Bog nadahnuo da napišu biblijske knjige nisu razumjeli značenje svega što su napisali (Dan. 12:8, 9; 1. Petr. 1:10-12). Apostoli Isusa Krista bili su svjesni da tada još puno toga nisu razumjeli (Djela 1:6, 7; 1. Kor. 13:9-12). Biblija je prorekla da će se “u vrijeme kraja” uvelike umnožiti znanje o istini (Dan. 12:4). No kada čovjek više sazna o nečemu, to obično zahtijeva da učini određene promjene u svom razmišljanju. Jehovini svjedoci spremno i ponizno čine potrebne promjene.

 

[zamet]

Zašto Jehovini svjedoci propovijedaju od kuće do kuće?
Isus je za naše dane prorekao sljedeće: “Ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj.” A svojim je učenicima zapovjedio: “Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda” (Mat. 24:14; 28:19).

Kad je Isus svoje prve učenike poslao propovijedati, rekao im je neka ljude posjećuju u njihovom domu (Mat. 10:7, 11-13). Apostol Pavao je o svojoj službi propovijedanja rekao: “Ništa korisno nisam propustio reći vam i poučavati vas javno i idući od kuće do kuće” (Djela 20:20, 21; vidi i Djela 5:42).

Poruka koju Jehovini svjedoci objavljuju može ljudima spasiti život, stoga oni savjesno posjećuju ljude kako nikoga ne bi izostavili (Sef. 2:2, 3). To čine iz ljubavi — prije svega, ljubavi prema Bogu, ali i ljubavi prema svojim bližnjima.

Na jednom saboru vjerskih vođa u Španjolskoj bilo je rečeno: “Možda [crkve] previše zanemaruju ono čime se Jehovini svjedoci najviše bave — posjećivanje ljudi u njihovom domu, a to je djelatnost koja spada u apostolsku metodologiju rane crkve. Dok se crkve uglavnom koncentriraju na gradnju svojih vjerskih objekata i zvonjavom pozivaju ljude da dođu i slušaju propovijedi u njihovim crkvama, [Jehovini svjedoci] se služe apostolskom taktikom, naime idu od kuće do kuće i koriste svaku priliku za davanje svjedočanstva” (El Catolicismo, Bogota, Kolumbija, 14. rujna 1975, stranica 14).

Zašto Jehovini svjedoci uvijek iznova dolaze na vrata ljudima koji ne dijele njihova vjerska uvjerenja?Oni ne prisiljavaju druge na to da prihvate ono što oni objavljuju. No svjesni su toga da se ljudi sele te da im se mijenjaju životne okolnosti. Danas je netko možda prezaposlen da bi slušao što mu žele reći, ali drugi će ih put možda rado saslušati. Jedan član obitelji možda nije zainteresiran za poruku koju objavljuju, ali drugi možda jesu. Sami ljudi se mijenjaju — ozbiljni životni problemi mogu kod njih potaknuti želju da zadovolje svoje duhovne potrebe. (Usporedi Izaiju 6:8, 11, 12.)

Zašto ljudi progone Jehovine svjedoke i loše govore o njima?Isus je rekao: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas. Kad biste bili dio svijeta, svijet bi vas ljubio jer biste bili njegovi. Ali budući da niste dio svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi” (Ivan 15:18, 19; vidi i 1. Petrovu 4:3, 4). Biblija objašnjava da cijelim svijetom upravlja Sotona — progonstva zapravo potječu od njega (1. Ivan. 5:19; Otkr. 12:17).

Osim toga, Isus je svojim učenicima rekao: “Svi će vas mrziti zbog imena mojega” (Mar. 13:13). U tom se retku izraz “ime” odnosi na Isusov položaj koji ima kao Mesijanski Kralj. Jehovini svjedoci su progonjeni zato što zapovijedima toga Kralja daju prednost pred zapovijedima bilo kojeg zemaljskog vladara.

 

[zamet]

Evo ovo je najosnovnije o Jehovinim svjedocima.
Sve što je dosad napisano od onih koji nisu JS se mogu uvjeriti koliko su u zabludi.

 

[Bulletdodger]

Zašto čekati da otegnemo papke da bismo nešto saznali? Šta nas sprečava da znamo još za ovog života?

Nadajmo se da cemo saznati pre nego shto odapnemo papke , pa da znamo za sigurno

 

[BOKYSTAMY]

1. Jehovini svedoci jedu mesa raznih vrsta , u kojima naravno ima krvi, time krse zapovest da ne jedu mesa sa dusom njegovom a to mu je krv,

2.Takodje krse zapovest Boziju ne ubij, jer vise veruju tumacenju kule strazara nego Bogu i tako zabranjuju transfuziju krv i ugrozavaju svoje zivote i zivote svojih bliznjih a narocito dece.

tako, kada je glad oni jedu meso sa krvlju , a kada je neko bolestan i treba mu krv onda neka umre.

 

[gost 4554]

U vrijeme nastanka originalne Biblije nije bilo transfuzije krvi, čak ni u vrijeme nastanka njihovog izmenjenog (našminkanog) izdanja...
Kako onda može da postoji IZRIČITA ZABRANA transfuzije krvi....

 

[BOKYSTAMY]

Jedno pitanje .
Da li neko od j.s zna ko je bio Džozef Frenklin Raderford (1916-1942) u njihovoj istoriji?

 

[besmrtna]

JS

 

[jerohinac]

Evo ovo je najosnovnije o Jehovinim svjedocima.
Sve što je dosad napisano od onih koji nisu JS se mogu uvjeriti koliko su u zabludi.

A u bibliji je napisano i ovo...

Dela apostolska 20:21... Svedočeći i Jevrejima i Grcima pokajanje k Bogu i veru u Gospoda našeg Isusa Hrista.


Mora da su i ovo napisalo oni koji nisu JS.

 

[BOKYSTAMY]

Džozef Frenklin Raderford (1916-1942) koji je sa velikom
sumnjom prihvatio Raselovo učenje da bi ga 1924. potpuno odbacio. On je Raselove knjige
zamijenio svojim, a promašaj iz 1914. je objašnjavao kao početak rata na Nebu posle koga je
zbačen Sotona na zemlju a Hristos počeo da vlada
na Nebu od 1918.
Godine 1920. Raderford je izdao knjigu
pod naslovom „Milion osoba sada rođenih neće
nikad umrijeti,” u kojoj piše da će patrijarsi iz
Starog zavjeta vaskrsnuti 1925. i preuzeti upravu
nad novim svijetom. On je sagradio zamak u San
Dijegu, Kalifornija, sa planom da se u njemu
nastane vaskrsli patrijarsi. Međutim, kako se
pomenute godine ništa nije dogodilo, kuća je ostala
na korištenje predsjedniku i njegovim najbližim saradnicima „sve dotle dok ne bude predata
prinčevima povraćene zemlje“ (Rutherford, Salut, p. 272, 1932).
Godine 1931. Raderford je predložio da se društvo nazove Jehovinim svjedocima tvrdeći da
mu je to ime dao sam Bog.
Raderford je umro 1942. u Bet Šerimu (Kući prinčeva, koja je prodata 1948.) ne dočekavši
da se sretne sa Avramom, Jakovom, Davidom i drugim starozavjetnim patrijarsima. Ovo vjerovanje se ipak zadržalo među Jehovinim svjedocima sve do 1950. godine.


Ovakvim ljudima verovati?

 

[zamet]

1. Jehovini svedoci jedu mesa raznih vrsta , u kojima naravno ima krvi, time krse zapovest da ne jedu mesa sa dusom njegovom a to mu je krv,

2.Takodje krse zapovest Boziju ne ubij, jer vise veruju tumacenju kule strazara nego Bogu i tako zabranjuju transfuziju krv i ugrozavaju svoje zivote i zivote svojih bliznjih a narocito dece.

tako, kada je glad oni jedu meso sa krvlju , a kada je neko bolestan i treba mu krv onda neka umre.

Tipovi transfuzijskih reakcija

Febrilni

leukocitna antitijela

trombocitna antitijela

pirogeni

Alergični

Hemolitički

(nesnošljive transfuzije)

Prijenos bolesti

Serumski hepatitis

Malarija

Sifilis

Citomegalija

Masivna bakterijska infekcija

Preopterećenje srca

Citratna intoksikacija

Intoksikacija kalijem

Abnormalno krvarenje

Nesnošljive transfuzije

Masivna transfuzija

Izosenzibilizacija

Transfuzijska hemosideroza

Ostalo

Tromboflebitis

Zračna embolija

Injiciranje strana materijala
Ti brojni tipovi transfuzijskih reakcija doista su opasni jer mogu prouzročiti smrt. Razmotrimo neke od njih.

Na tabeli su prvo iznesene neke neposredne reakcije. Febrilne reakcije ili one koje prouzročuju vrućicu obično se uspješno mogu liječiti. Međutim, kao što profesor medicine James W. Linman izvještava, »pojavljuju se i opasne febrilne reakcije, koje su dovoljno stresne da zaprijete smrću u teže bolesnih pacijenata«.58 Greška u usklađivanju krvi davatelja i primatelja dovodi do hemolitičke reakcije kojom dolazi do brzog uništavanja crvenih krvnih tjelešaca a posljedica toga je otkazivanje bubrega, šok i smrt. Hemolitičke reakcije su osobito opasne za pacijente pod anestezijom, jer se simptomi ne mogu uočiti sve dok ne bude prekasno.

»Prenošenje bolesti« također se ubraja u moguće reakcije. Postoji li zbiljska opasnost i sa te strane?

Hepatitis B (serumski hepatitis) je osobito pogibeljna komplikacija transfuzije krvi. Krv davatelja, a da se to nezna, može sadržavati virus hepatitisa koji oštećuje zdravlje primatelja ili ga čak usmrćuje. Što više netko transfuzija dobiva, veća je vjerojatnost da će oboljeti od serumskog hepatitisa. Osim toga, za to i nije potrebna velika količina krvi. Manje od jedne kapi je dovoljno; bolest se može navući već od jedne milijuntnine mililitra zaražene krvi.

Kakva je vjerojatnost da se transfuzijom krvi razboliš od serumskog hepatitisa? Do određene mjere to ovisi o tome gdje živiš, jer posttransfuzijski hepatitis je češći u zemljama gdje krv djelomice dolazi od plaćenih »davatelja«, ljudi koji prodaju svoju krv.

Procjena koja se često pojavljuje u medicinskim časopisima govori da jedan posto, ili jedna od stotinu osoba, oboli od hepatitisa nakon transfuzije krvi.61 Međutim, podaci ukazuju da bi prava incidencija mogla biti mnogo višom. To je zato što hepatitis B ima inkubacioni period i do 6 mjeseci, tako da se bolest možda i ne pojavi tako dugo nakon transfuzije. Liječnici dr John B. Alsever i dr Peter van Schoonhoven su napisali u časopisu Arizona Medicine:

»Incidencija u prošlih deset do petnaest godina u centrima za krv velikih zajednica bila je oko 1% u prikazu retrospektivnih studija klinički evidentiranih bolesti. Međutim, istraživanjem u pacijenata koji su krv primili prospektivno u laboratoriju, kroz dva do četiri tjedna, iznalazi se da je incidencija infekcije veća i do deset puta.«62

Razmotrimo to sa drugog gledišta. Već se iznijelo da u SAD ima 30 000 slučajeva posttransfuzijskog hepatitisa godišnje, od čega 1 500 do 3 000 završi smrću.63 Ako je takva situacija, to je već dovoljno ozbiljno. Međutim, prema informacijama prikupljenim po vladinu Centru za kontrolu bolesti iznosi se, prema opreznoj procjeni za hepatitis B, brojka od 200 000 pa i više slučajeva godišnje.64 A tko može procijeniti sveukupan broj uz transfuziju povezanih slučajeva hepatitisa u Sjevernoj i Južnoj Americi, Evropi, Africi i Aziji?

Naravno, neki gledaju na mogućnost oboljenja od hepatitisa uslijed transfuzije krvi kao na opravdan rizik. A i liječnik bi mogao zaključivati: »Bolje je da je moj pacijent živ pa i s hepatitisom kojeg mogu liječiti, nego mrtav zato što nije dobio transfuziju«. No, takovo zaključivanje nije valjan temelj za gledište da su pacijentovi prigovori savjesti obzirom na transfuziju ’samoubilački’ i da nisu vrijedni pažnje.

Može li se pacijentu opravdano zajamčiti da će preživjeti posttransfuzijski hepatitis?

Ozbiljna je činjenica što stručnjaci priznaju da 10 do 12 posto onih koji obole od serumskog hepatitisa zbog transfuzije umire od posljedica.65 Kod osoba iznad 40 godina starosti, stopa smrtnosti je 20 posto — jedan umire od petoro.66 U starosti preko 60 godina, polovica ih od hepatitisa umire.67

Ne postoji siguran način da se odstrani visok rizik oboljevanja od hepatitisa uslijed transfuzije. U časopisu The Journal of Legal Medicine, priznaje se da »ni jedna do sada poznata metoda konzerviranja krvi nema antivirusna svojstva. Bilo koji način kojim bi se uništio ili oslabio virus hepatitisa uništio bi i krv ili njene frakcije.«68

A što je s pokusnim tehnikama utvrđivanja i sprečavanja kvarenja krvi? Dr M. Shapiro iz South African Blood Transfusion Service, nedavno je iznio da se »i najosjetljivijim testovima samo u jednom od osam ili manje slučajeva, može izbjeći posttransfuzijski hepatitis isključivo laboratorijskim ispitivanjem krvi davatelja.«69

Prema tome, kad bi serumski hepatitis bio jedina posttransfuzijska opasnost, bio bi to opsežan medicinski razlog da čovjek bude rezerviran prema uzimanju krvi. Činjenica je, međutim, da je hepatitis samo jedan od rizika. Zapazimo slijedeće:

»Krv treba smatrati opasnim lijekom i treba se upotrebljavati s jednakim oprezom, kao na primjer morfij«.70 Tim je riječima profesor H. Busch, direktor medicinskog Odjeljenja za transfuziju, završio izvještaj na sastanku sjevernonjemačkih kirurga. U svom referatu spomenuo je dilemu u vezi transfuzije krvi. Naveo je da je za optimalnu biološku vrijednost krvi davatelja potrebno da se transfundira unutar dvadeset i četiri sata. Poslije toga vremena raste medicinski rizik uslijed promjena koje nastaju u pohranjenoj krvi. S druge strane, krv mora biti u spremištu najmanje 72 sata ili duže da bi se oslobodila uzročnika sifilisa. A testovi za otkrivanje sifilitične krvi nepouzdani su jer ne otkrivaju sifilis u njegovim ranim fazama. Nije potrebno ni opisivati štetu koja može nastati, kao i zlo koje se može nanijeti muškarčevoj ili ženinoj obitelji davanjem sifilisom zaražene krvi.

U tom izvještaju iz Njemačke istakla se i opasnost transfuzija krvi kojima se širi citomegalija i malarija. Citomegalija, kao što je poznato, osobito je opasna za djecu. S dobrim razlogom, dakle, upozorilo se njemačke liječnike »o veoma ozbiljnim i fatalnim posljedicama transfuzije krvi«. A i Američko medicinsko udruženje saopćilo je da »porastom putovanja po svijetu te povratka oružanih snaga iz endemičnih područja, raste incidencija malarije u onih koji primaju transfuziju krvi.«71

U tropskim krajevima postoje i brojne druge bolesti koje se mogu prenijeti transfuzijom krvi. To su Chagasova bolest (završava smrtno u jednom od deset slučajeva), afrička tripanosomijaza (bolest spavanja), frambezija i filarijaza.72

Slijedeća opasnost, a koja se ne može zanemariti, masivna je bakterijska infekcija krvi. Određeni tipovi bakterija mogu se umnožavati i u rashlađenoj krvi, tako da ona predstavlja veliku opasnost za onoga koji je kasnije prima. Iako je manji broj bolesnika iskusio takve komplikacije nego, recimo, od serumskog hepatitisa, posljedice su tragične. Stopa smrtnosti je između 50 i 75 posto.73

Što donosi budućnost u vezi opasnosti povezanih s transfuzijom? »Lista bolesti koje se njome mogu prenijeti«, izvještava dr John A. Collins, sa Washington University School of Medicine, »varira i sigurno će porasti, a mogla bi se javiti znatna zabrinutost jer se u ljudskoj krvi otkriva sve više virusa povezanih s tumorom.«74 U skladu s time, mnoge bolnice sada zahtijevaju da pacijent potpiše formular da se slaže kako neće liječnika ili bolnicu smatrati odgovornim za oštećenje uslijed transfuzije krvi.75

Znači li ovaj kratak pregled samo nekih medicinskih rizika transfuzije krvi da je Jehovini svjedoci ne odobravaju prvenstveno iz tog razloga? Ne, to nije slučaj. Temeljni razlog zašto ne prihvaćaju transfuziju krvi je stoga što se ona ne odobrava u Bibliji. S njom se ne slažu zbog religioznih, a ne medicinskih razloga. Bilo kako bilo, činjenica da postoje ozbiljni rizici uzimanjem krvi jednostavno ističe opasnost i s medicinskog gledišta, i ide u prilog stavu koji zauzimaju Jehovini svjedoci.

 

[eremita]

Džozef Frenklin Raderford (1916-1942) koji je sa velikom
sumnjom prihvatio Raselovo učenje da bi ga 1924. potpuno odbacio. On je Raselove knjige
zamijenio svojim, a promašaj iz 1914. je objašnjavao kao početak rata na Nebu posle koga je
zbačen Sotona na zemlju a Hristos počeo da vlada
na Nebu od 1918.
Godine 1920. Raderford je izdao knjigu
pod naslovom „Milion osoba sada rođenih neće
nikad umrijeti,” u kojoj piše da će patrijarsi iz
Starog zavjeta vaskrsnuti 1925. i preuzeti upravu
nad novim svijetom. On je sagradio zamak u San
Dijegu, Kalifornija, sa planom da se u njemu
nastane vaskrsli patrijarsi. Međutim, kako se
pomenute godine ništa nije dogodilo, kuća je ostala
na korištenje predsjedniku i njegovim najbližim saradnicima „sve dotle dok ne bude predata
prinčevima povraćene zemlje“ (Rutherford, Salut, p. 272, 1932).
Godine 1931. Raderford je predložio da se društvo nazove Jehovinim svjedocima tvrdeći da
mu je to ime dao sam Bog.
Raderford je umro 1942. u Bet Šerimu (Kući prinčeva, koja je prodata 1948.) ne dočekavši
da se sretne sa Avramom, Jakovom, Davidom i drugim starozavjetnim patrijarsima. Ovo vjerovanje se ipak zadržalo među Jehovinim svjedocima sve do 1950. godine.


Ovakvim ljudima verovati?

А имаш ли нека сазнања шта данас ПРОРОКУЈУ
и ко су им данашњи ПРОРОЦИ ?

 

[zamet]

A u bibliji je napisano i ovo...

Dela apostolska 20:21... Svedočeći i Jevrejima i Grcima pokajanje k Bogu i veru u Gospoda našeg Isusa Hrista.


Mora da su i ovo napisalo oni koji nisu JS.

Mi i vijerujemo u Isusa ali kao SINA Božijeg a,ne poganski da je Isus-bog

 

[eremita]

U vrijeme nastanka originalne Biblije nije bilo transfuzije krvi, čak ni u vrijeme nastanka njihovog izmenjenog (našminkanog) izdanja...
Kako onda može da postoji IZRIČITA ZABRANA transfuzije krvi....

Ахаха...... тачно!

 

[Konstantin Veliki]

Ili znas ko je napravijo novi zavet crkva.

Crkva vasa velika zver.

A Bog se u starom zavezu zove JAHVE a ne jehova. Jehova je nastao u srednjem veku sto su pogresno citali JAHVE na hebrejskom. Isus je reko sto puta da se smatra istim bogom. A vi to ne prihvatite.

Verujete u bibliju koja je stvorena od najveceg vaseg neprijatelja.

 

[gost 4554]

Tipovi transfuzijskih reakcija

Febrilni

leukocitna antitijela

trombocitna antitijela

pirogeni

Alergični

Hemolitički

(nesnošljive transfuzije)

Prijenos bolesti

Serumski hepatitis

Malarija

Sifilis

Citomegalija

Masivna bakterijska infekcija

Preopterećenje srca

Citratna intoksikacija

Intoksikacija kalijem

Abnormalno krvarenje

Nesnošljive transfuzije

Masivna transfuzija

Izosenzibilizacija

Transfuzijska hemosideroza

Ostalo

Tromboflebitis

Zračna embolija

Injiciranje strana materijala
Ti brojni tipovi transfuzijskih reakcija doista su opasni jer mogu prouzročiti smrt. Razmotrimo neke od njih.

Na tabeli su prvo iznesene neke neposredne reakcije. Febrilne reakcije ili one koje prouzročuju vrućicu obično se uspješno mogu liječiti. Međutim, kao što profesor medicine James W. Linman izvještava, »pojavljuju se i opasne febrilne reakcije, koje su dovoljno stresne da zaprijete smrću u teže bolesnih pacijenata«.58 Greška u usklađivanju krvi davatelja i primatelja dovodi do hemolitičke reakcije kojom dolazi do brzog uništavanja crvenih krvnih tjelešaca a posljedica toga je otkazivanje bubrega, šok i smrt. Hemolitičke reakcije su osobito opasne za pacijente pod anestezijom, jer se simptomi ne mogu uočiti sve dok ne bude prekasno.

»Prenošenje bolesti« također se ubraja u moguće reakcije. Postoji li zbiljska opasnost i sa te strane?

Hepatitis B (serumski hepatitis) je osobito pogibeljna komplikacija transfuzije krvi. Krv davatelja, a da se to nezna, može sadržavati virus hepatitisa koji oštećuje zdravlje primatelja ili ga čak usmrćuje. Što više netko transfuzija dobiva, veća je vjerojatnost da će oboljeti od serumskog hepatitisa. Osim toga, za to i nije potrebna velika količina krvi. Manje od jedne kapi je dovoljno; bolest se može navući već od jedne milijuntnine mililitra zaražene krvi.

Kakva je vjerojatnost da se transfuzijom krvi razboliš od serumskog hepatitisa? Do određene mjere to ovisi o tome gdje živiš, jer posttransfuzijski hepatitis je češći u zemljama gdje krv djelomice dolazi od plaćenih »davatelja«, ljudi koji prodaju svoju krv.

Procjena koja se često pojavljuje u medicinskim časopisima govori da jedan posto, ili jedna od stotinu osoba, oboli od hepatitisa nakon transfuzije krvi.61 Međutim, podaci ukazuju da bi prava incidencija mogla biti mnogo višom. To je zato što hepatitis B ima inkubacioni period i do 6 mjeseci, tako da se bolest možda i ne pojavi tako dugo nakon transfuzije. Liječnici dr John B. Alsever i dr Peter van Schoonhoven su napisali u časopisu Arizona Medicine:

»Incidencija u prošlih deset do petnaest godina u centrima za krv velikih zajednica bila je oko 1% u prikazu retrospektivnih studija klinički evidentiranih bolesti. Međutim, istraživanjem u pacijenata koji su krv primili prospektivno u laboratoriju, kroz dva do četiri tjedna, iznalazi se da je incidencija infekcije veća i do deset puta.«62

Razmotrimo to sa drugog gledišta. Već se iznijelo da u SAD ima 30 000 slučajeva posttransfuzijskog hepatitisa godišnje, od čega 1 500 do 3 000 završi smrću.63 Ako je takva situacija, to je već dovoljno ozbiljno. Međutim, prema informacijama prikupljenim po vladinu Centru za kontrolu bolesti iznosi se, prema opreznoj procjeni za hepatitis B, brojka od 200 000 pa i više slučajeva godišnje.64 A tko može procijeniti sveukupan broj uz transfuziju povezanih slučajeva hepatitisa u Sjevernoj i Južnoj Americi, Evropi, Africi i Aziji?

Naravno, neki gledaju na mogućnost oboljenja od hepatitisa uslijed transfuzije krvi kao na opravdan rizik. A i liječnik bi mogao zaključivati: »Bolje je da je moj pacijent živ pa i s hepatitisom kojeg mogu liječiti, nego mrtav zato što nije dobio transfuziju«. No, takovo zaključivanje nije valjan temelj za gledište da su pacijentovi prigovori savjesti obzirom na transfuziju ’samoubilački’ i da nisu vrijedni pažnje.

Može li se pacijentu opravdano zajamčiti da će preživjeti posttransfuzijski hepatitis?

Ozbiljna je činjenica što stručnjaci priznaju da 10 do 12 posto onih koji obole od serumskog hepatitisa zbog transfuzije umire od posljedica.65 Kod osoba iznad 40 godina starosti, stopa smrtnosti je 20 posto — jedan umire od petoro.66 U starosti preko 60 godina, polovica ih od hepatitisa umire.67

Ne postoji siguran način da se odstrani visok rizik oboljevanja od hepatitisa uslijed transfuzije. U časopisu The Journal of Legal Medicine, priznaje se da »ni jedna do sada poznata metoda konzerviranja krvi nema antivirusna svojstva. Bilo koji način kojim bi se uništio ili oslabio virus hepatitisa uništio bi i krv ili njene frakcije.«68

A što je s pokusnim tehnikama utvrđivanja i sprečavanja kvarenja krvi? Dr M. Shapiro iz South African Blood Transfusion Service, nedavno je iznio da se »i najosjetljivijim testovima samo u jednom od osam ili manje slučajeva, može izbjeći posttransfuzijski hepatitis isključivo laboratorijskim ispitivanjem krvi davatelja.«69

Prema tome, kad bi serumski hepatitis bio jedina posttransfuzijska opasnost, bio bi to opsežan medicinski razlog da čovjek bude rezerviran prema uzimanju krvi. Činjenica je, međutim, da je hepatitis samo jedan od rizika. Zapazimo slijedeće:

»Krv treba smatrati opasnim lijekom i treba se upotrebljavati s jednakim oprezom, kao na primjer morfij«.70 Tim je riječima profesor H. Busch, direktor medicinskog Odjeljenja za transfuziju, završio izvještaj na sastanku sjevernonjemačkih kirurga. U svom referatu spomenuo je dilemu u vezi transfuzije krvi. Naveo je da je za optimalnu biološku vrijednost krvi davatelja potrebno da se transfundira unutar dvadeset i četiri sata. Poslije toga vremena raste medicinski rizik uslijed promjena koje nastaju u pohranjenoj krvi. S druge strane, krv mora biti u spremištu najmanje 72 sata ili duže da bi se oslobodila uzročnika sifilisa. A testovi za otkrivanje sifilitične krvi nepouzdani su jer ne otkrivaju sifilis u njegovim ranim fazama. Nije potrebno ni opisivati štetu koja može nastati, kao i zlo koje se može nanijeti muškarčevoj ili ženinoj obitelji davanjem sifilisom zaražene krvi.

U tom izvještaju iz Njemačke istakla se i opasnost transfuzija krvi kojima se širi citomegalija i malarija. Citomegalija, kao što je poznato, osobito je opasna za djecu. S dobrim razlogom, dakle, upozorilo se njemačke liječnike »o veoma ozbiljnim i fatalnim posljedicama transfuzije krvi«. A i Američko medicinsko udruženje saopćilo je da »porastom putovanja po svijetu te povratka oružanih snaga iz endemičnih područja, raste incidencija malarije u onih koji primaju transfuziju krvi.«71

U tropskim krajevima postoje i brojne druge bolesti koje se mogu prenijeti transfuzijom krvi. To su Chagasova bolest (završava smrtno u jednom od deset slučajeva), afrička tripanosomijaza (bolest spavanja), frambezija i filarijaza.72

Slijedeća opasnost, a koja se ne može zanemariti, masivna je bakterijska infekcija krvi. Određeni tipovi bakterija mogu se umnožavati i u rashlađenoj krvi, tako da ona predstavlja veliku opasnost za onoga koji je kasnije prima. Iako je manji broj bolesnika iskusio takve komplikacije nego, recimo, od serumskog hepatitisa, posljedice su tragične. Stopa smrtnosti je između 50 i 75 posto.73

Što donosi budućnost u vezi opasnosti povezanih s transfuzijom? »Lista bolesti koje se njome mogu prenijeti«, izvještava dr John A. Collins, sa Washington University School of Medicine, »varira i sigurno će porasti, a mogla bi se javiti znatna zabrinutost jer se u ljudskoj krvi otkriva sve više virusa povezanih s tumorom.«74 U skladu s time, mnoge bolnice sada zahtijevaju da pacijent potpiše formular da se slaže kako neće liječnika ili bolnicu smatrati odgovornim za oštećenje uslijed transfuzije krvi.75

Znači li ovaj kratak pregled samo nekih medicinskih rizika transfuzije krvi da je Jehovini svjedoci ne odobravaju prvenstveno iz tog razloga? Ne, to nije slučaj. Temeljni razlog zašto ne prihvaćaju transfuziju krvi je stoga što se ona ne odobrava u Bibliji. S njom se ne slažu zbog religioznih, a ne medicinskih razloga. Bilo kako bilo, činjenica da postoje ozbiljni rizici uzimanjem krvi jednostavno ističe opasnost i s medicinskog gledišta, i ide u prilog stavu koji zauzimaju Jehovini svjedoci.

Od toga SADA jedino može biti opravdano u slučaju autoimunog oboljenja alergije na leukocite, ali tada je organizam alergičan i na sopstvene...Dakle, transfuzija nije kriva...
Ovo ostalo je stvar davne prošlosti...
Da li je potrebno da se potpišem sa titulama da bi verovao?