Nas dragi nedopeceni jebivetar upleo se ko pile u kučine. Ne može sebi da dodje. Stalno razmišlja o njoj, toj maloj. I pita se kako je to moguće. Da je toliko zavoli! Da mu se toliko zavuče pod kožu. On, neodoljivi i neosvojivi, kapitulirao pred tom malom "vešticom". Pred derletom, klinkom! Balavicom!!!
Moli je da se uda za njega, a ona neće. Ej, on moli neku ženu. Jel vi možete to da zamislite? Sve su njega molile, kumile, pecale na razne načine. Neke su, morao je priznati, mada nerado, bile vrlo maštovite. I ništa. On je odolevao. Šta mu bi?
Prvo čime ga je iznenadila, bilo je to što je ona njemu prišla. Onako, drsko i bezobrazno. I gledala ga nekako s visine, a on i kad sedi, viši je od nje. Onda mu je rekla da ga želi. Šokirirala ga! Bez uvoda, bez uvijanja, bez foliranja. Samo je rekla "Želim te" i ništa više, ništa dalje.
Samo što nije pao .Sreća da je sedeo. Njemu, jebivetru, njemu zavodniku na glasu, prilazi neka mala i izgovara ono što on nije izgovorio ni jednoj , bez uvoda, razrade i zaključka. Nego se natezao sa njima dok ne dodje do cilja. A cilj je odvesti je u krevet, što pre! To je valjda svima jasno. Ne treba da crtam.
I ispade da je njega, jebivetra, ta mala odvela u krevet, a ne on nju. Još ne može da dođe sebi od šoka.
Od tada, ne razdvaja se od nje. I kad nije sa njom, ona je tu, u njegovoj glavi.
I još se on nervira. Ej, on se nervira i to zbog žene. Ubi ga ljubomora. A nikada nije bio ljubomoran. Ne može a da ne misli o tome koliko li je ona puta tako pokupila nekog. Neće da misli o tome, ali...
Koliko god se opirao, to ga muči, ne da mu da spava, da jede, da diše. Pozeleneo je od ljubomore. Pitao je, ali ko zna da li mu je rekla istinu. Ne govore one istinu. A ni on, ruku na srce, nije baš istinoljubac.
Pitao je, rekla mu i sada tek ludi. Činilo mu se da je iskrena, al opet. Taj crvić svrdla li svrdla u njegovoj glavi. Sumljivo mu, sve mu sumljivo, al se trudi da se ne oda. Da ona ne skapira šta se njemu mota po glavi.
Čas joj veruje, čas ne. Više ne veruje nego što veruje. Kaže sam sebi "Konju jedan, bio si sa toliko žena, a sad te jedna mala, klinka navukla ko konja i pravi budalu od tebe"...
A mala? Mala se zaljubila u jebivetra cim ga je videla. Dobro, nije se baš zaljubila odmah. Možda i jeste, ali nije smela ni sama sebi da prizna. Ono što je sigurno je to da je privukao, kao magnet. A znala je ona sve o njemu. Bas sve. I gde da joj se to dogodi. Ne sme da se zaljubi u takvog. Naebala je, ako joj se to desi. N a e b a l a!!!! On bre menja devojke češće nego čarape.
Znala je ona da pored onakvih riba ona nema nikakve šanse. Jos plus što izgleda ko maloletnica. A on neće da se bakće sa takvima. Ne trebaju mu problemi. A vuče je neki đavo, ne može da odvoji pogled. I stalno ga zamišlja. Hoće da bude sa njim jednom, pa nek ide život. Neke posle bude šta hoće.
Nije kalkulisala. Nije očekivala ljubav do kraja života. Nije htela ništa od onoga što devojke žele. Želela je da bude sa njim i molila Boga da se ne zaljubi, jer ako se zaljubi, ode mast u propast.
Stisla petlju i prišla mu. Rekla mu. Otišla s njim. Bilo joj divno, ludo, nezaboravno. Srećna i tužna. Sve što je lepo kratko traje, znala je. Više ga neće videti. I to je znala. Al nema veze. Bar joj je bilo lepo, kao nikada pre. Pomirila se sa sudbinom. Njega ne može imati, njega ne. I to je znala. Napravila je glupost. I to je znala. Ali, nije se pokajala. Vredelo je. I to je znala. To, da će vredeti....
Malo je reći da je bila iznenađena kad je pozvao. Oduzela se i sabrala. Shvatila da je neće otkačiti baš odmah. Ali da će je svakako otkačiti. Ipak je izašla sa njim. Pitao je svašta: o bivšim momcima, o porodici, o drugaricama, o svemu i svačemu. Ono što nije pitao a znala je, osetila da želi da pita, je da li je često to radila. Startovala momke. Ako mu kaže istinu, da je to uradila samo jednom, da je samo njega startovala, neće joj verovati. U to ne bi poverovao ni jedan muškarac, a pogotovo jebivetar. Ako ga slaže, znaće da ga laže. Okreni, obrni,izadje na isto. Svakako joj neće verovati.
Ma zabole je dal će joj verovati. To i onako nije važno, jer od cele priče ništa neće ni biti. A i ne treba joj jebivetar, već je imala jednog takvog i naplakala se zbog njega, podigla nivo Dunava svojim suzama.Samo što Beograd nije potopila.Ma, još ga nije zaboravila. Tog prethodnog jebivetra.
Oni ostali momci se ne racunaju. Oni su bili onako, normalni. Nisu bili jebivetri.
Bez nekog razmišljanja, odgovorila mu je na sva pitanja. Ispričala mu i ono što je nije pitao. Šta ima da izgubi ili dobije ako mu ispriča. A i nije bilo puno toga za priču. Ali, svejedno se bolje osećala. Skinula neki teret. I dobro se osećala što je to podelila sa nekim. Što je konačno nekome ispričala kroz šta je prošla jer je bila dovoljno glupa da se zaljubi u jebivetra, prepečenog, reš pečenog. Pa se smejala. Umirala od smeha. Ona je opičena, sto posto. Jednom jebivetru priča priču o svojoj ljubavi prema drugom jebivetru. Pa to samo ludača kao što je ona može.
Jebivetar, u čudu. Što se sad ona smeje ko lud na brašno. Pita je, al ona se zacenila. Ne može da govori. Suze joj idu od smeha, previja se, lupa rukom. A on ludi i čudi se.
Dodje nekako do daha i reče mu šta joj je smešno. Pa su se zajedno smejali. Pa su rekli jedno drugom sve što misle, sve što su mislili i što će misliti...
Ih, sad sam se nešto raspilavila...upropastih sve što sam do sada napisala. Šta ćete, valjda godine, ostarilo se...

Al da zavrsim ovu pricu o jebivetrima. Tj. o nedopečenom jebivetru i maloj garavoj. Nema tu sta dalje da se priča. Osim ovoga.... I živeli su srećno do kraja života....
P.S. i jebivetri, bar neki, umeju da prepoznaju istinu, iskrenost i prave vrednosti u moru laži.....
Moli je da se uda za njega, a ona neće. Ej, on moli neku ženu. Jel vi možete to da zamislite? Sve su njega molile, kumile, pecale na razne načine. Neke su, morao je priznati, mada nerado, bile vrlo maštovite. I ništa. On je odolevao. Šta mu bi?
Prvo čime ga je iznenadila, bilo je to što je ona njemu prišla. Onako, drsko i bezobrazno. I gledala ga nekako s visine, a on i kad sedi, viši je od nje. Onda mu je rekla da ga želi. Šokirirala ga! Bez uvoda, bez uvijanja, bez foliranja. Samo je rekla "Želim te" i ništa više, ništa dalje.
Samo što nije pao .Sreća da je sedeo. Njemu, jebivetru, njemu zavodniku na glasu, prilazi neka mala i izgovara ono što on nije izgovorio ni jednoj , bez uvoda, razrade i zaključka. Nego se natezao sa njima dok ne dodje do cilja. A cilj je odvesti je u krevet, što pre! To je valjda svima jasno. Ne treba da crtam.
I ispade da je njega, jebivetra, ta mala odvela u krevet, a ne on nju. Još ne može da dođe sebi od šoka.
Od tada, ne razdvaja se od nje. I kad nije sa njom, ona je tu, u njegovoj glavi.
I još se on nervira. Ej, on se nervira i to zbog žene. Ubi ga ljubomora. A nikada nije bio ljubomoran. Ne može a da ne misli o tome koliko li je ona puta tako pokupila nekog. Neće da misli o tome, ali...
Koliko god se opirao, to ga muči, ne da mu da spava, da jede, da diše. Pozeleneo je od ljubomore. Pitao je, ali ko zna da li mu je rekla istinu. Ne govore one istinu. A ni on, ruku na srce, nije baš istinoljubac.
Pitao je, rekla mu i sada tek ludi. Činilo mu se da je iskrena, al opet. Taj crvić svrdla li svrdla u njegovoj glavi. Sumljivo mu, sve mu sumljivo, al se trudi da se ne oda. Da ona ne skapira šta se njemu mota po glavi.
Čas joj veruje, čas ne. Više ne veruje nego što veruje. Kaže sam sebi "Konju jedan, bio si sa toliko žena, a sad te jedna mala, klinka navukla ko konja i pravi budalu od tebe"...
A mala? Mala se zaljubila u jebivetra cim ga je videla. Dobro, nije se baš zaljubila odmah. Možda i jeste, ali nije smela ni sama sebi da prizna. Ono što je sigurno je to da je privukao, kao magnet. A znala je ona sve o njemu. Bas sve. I gde da joj se to dogodi. Ne sme da se zaljubi u takvog. Naebala je, ako joj se to desi. N a e b a l a!!!! On bre menja devojke češće nego čarape.
Znala je ona da pored onakvih riba ona nema nikakve šanse. Jos plus što izgleda ko maloletnica. A on neće da se bakće sa takvima. Ne trebaju mu problemi. A vuče je neki đavo, ne može da odvoji pogled. I stalno ga zamišlja. Hoće da bude sa njim jednom, pa nek ide život. Neke posle bude šta hoće.
Nije kalkulisala. Nije očekivala ljubav do kraja života. Nije htela ništa od onoga što devojke žele. Želela je da bude sa njim i molila Boga da se ne zaljubi, jer ako se zaljubi, ode mast u propast.
Stisla petlju i prišla mu. Rekla mu. Otišla s njim. Bilo joj divno, ludo, nezaboravno. Srećna i tužna. Sve što je lepo kratko traje, znala je. Više ga neće videti. I to je znala. Al nema veze. Bar joj je bilo lepo, kao nikada pre. Pomirila se sa sudbinom. Njega ne može imati, njega ne. I to je znala. Napravila je glupost. I to je znala. Ali, nije se pokajala. Vredelo je. I to je znala. To, da će vredeti....
Malo je reći da je bila iznenađena kad je pozvao. Oduzela se i sabrala. Shvatila da je neće otkačiti baš odmah. Ali da će je svakako otkačiti. Ipak je izašla sa njim. Pitao je svašta: o bivšim momcima, o porodici, o drugaricama, o svemu i svačemu. Ono što nije pitao a znala je, osetila da želi da pita, je da li je često to radila. Startovala momke. Ako mu kaže istinu, da je to uradila samo jednom, da je samo njega startovala, neće joj verovati. U to ne bi poverovao ni jedan muškarac, a pogotovo jebivetar. Ako ga slaže, znaće da ga laže. Okreni, obrni,izadje na isto. Svakako joj neće verovati.
Ma zabole je dal će joj verovati. To i onako nije važno, jer od cele priče ništa neće ni biti. A i ne treba joj jebivetar, već je imala jednog takvog i naplakala se zbog njega, podigla nivo Dunava svojim suzama.Samo što Beograd nije potopila.Ma, još ga nije zaboravila. Tog prethodnog jebivetra.
Oni ostali momci se ne racunaju. Oni su bili onako, normalni. Nisu bili jebivetri.
Bez nekog razmišljanja, odgovorila mu je na sva pitanja. Ispričala mu i ono što je nije pitao. Šta ima da izgubi ili dobije ako mu ispriča. A i nije bilo puno toga za priču. Ali, svejedno se bolje osećala. Skinula neki teret. I dobro se osećala što je to podelila sa nekim. Što je konačno nekome ispričala kroz šta je prošla jer je bila dovoljno glupa da se zaljubi u jebivetra, prepečenog, reš pečenog. Pa se smejala. Umirala od smeha. Ona je opičena, sto posto. Jednom jebivetru priča priču o svojoj ljubavi prema drugom jebivetru. Pa to samo ludača kao što je ona može.
Jebivetar, u čudu. Što se sad ona smeje ko lud na brašno. Pita je, al ona se zacenila. Ne može da govori. Suze joj idu od smeha, previja se, lupa rukom. A on ludi i čudi se.
Dodje nekako do daha i reče mu šta joj je smešno. Pa su se zajedno smejali. Pa su rekli jedno drugom sve što misle, sve što su mislili i što će misliti...
Ih, sad sam se nešto raspilavila...upropastih sve što sam do sada napisala. Šta ćete, valjda godine, ostarilo se...


Al da zavrsim ovu pricu o jebivetrima. Tj. o nedopečenom jebivetru i maloj garavoj. Nema tu sta dalje da se priča. Osim ovoga.... I živeli su srećno do kraja života....
THE END

P.S. i jebivetri, bar neki, umeju da prepoznaju istinu, iskrenost i prave vrednosti u moru laži.....