Uz pratnju sjajne ritam sekcije Matija Dedić se kroz devet izvedbi predstalja kompetentnim glazbenikom koji može ravnopravno svirati s najvećim europskim glazbenicima. Uspješno je izbjegao zamku u koju se u većini sličnih situacija upletu glazbenici razmišljajući “ziheraški” i rješavajući ju linijom manjeg otpora. Naime, za takve suradnje odaberu pristup jam sessiona s izvedbama dobro poznatih standarada, što uglavnom donosi solidne rezultate, ali ne i nešto novo i osobito. Dedić je hrabro i mudro podijelio program u nekoliko cjelina kroz koje pokazuje poznavanje tradicije, opredjeljenje prema svremenom jazzu i improvizaciji, te skladateljsko (izvodi neke već poznate, ali i skladbe što ih je napisao upravo za ovu prigodu) i solističko umijeće. Iako su se u većem dijelu programa suočili s posve novim materijalom, Rassinfosse i Patrman su ga svirali s razumijevanjem, ali su otišli i korak dalje prihvačajući Dedićeve izazove u naletima nadahnuća, ostvarujući nepredviđene komunikacije i spontano se upuštajući u kolektivne improvizacije. To mogu samo glazbenici koji su tehnički toliko potkovani da se usude upuštati u rizike, a ujedno su otvorena duha i spremni na istraživanje. Ova trojka posjeduje te kvalitete i upravo zato, iako svoju glazbu nisu brusili na brojnim koncertima, djeluje kompaktno i kompatibilno. To je ujedno primjeren spoj iskustva i mladosti. Naime, Rassinfosse, glazbenik ogromna iskustva, djeluje kao korektor kanalizirajući Dedićevu i Patrmanovu mladalačku energiju i želju za dokazivanjem u smislenu glazbenu cjelinu.
Album započinje izvedbama standarada: “Solar” Milesa Davisa i “On Green Dolphin Street” Washingtona i Kapera, koji su na repertoaru mnogih glazbenika suvremena jazza, a u kojima se Dedić predstavlja glazbenikom spremnim na svirke, pa i jam sessione, u svakoj situaciji i s najboljim glazbenicima. Nakon albuma “Drugi pogled” (Dallas Records) na kojem izvodi obrade skladbi svoga oca, Arsena Dedića, te brojnih izvedbi s pjevačem Massimom Savićem, i na ovaj je album uvrstio jednu njegovu, “Razgovor s konobarom”. Kroz potpuno drukčiju izvedbu nego što ju je ostvario s kontrabasistom Mladenom Barakovićem i bubnjarom Bornom Šercarom na spomenutom albumu, pokazao je pravo jazzističko umijeće improvizacije i kreiranje glazbe u trenutku nadahnuća, te je još jednom potvrdio Arsenov skladateljski potencijal, nametnuvši ovu skladbu kao svojevrsni glazbeni standard. No, zanimljivo je čuti kako su Rassinfose i Patrman prihvatili skladbe Matije Dedića različita karaktera: “San Matina”, “Family” i “December”, podarivši im novo značenje, ali i priznanje na međunarodnoj sceni. Vlastite skladbe “Moment” i “Dora” (posvećena Dori Pejačević čija djela inače obrađuje na jazz način) Dedić je odsvirao bez pratnje u maniri poznatih novih jazz romantičara svjetskoga ugleda poput Brada Mehldaua. Vrhunac albuma je izvedba Dedićeve skladbe “Last Exit”, što ju je napisao za Boilers Quartet, jedan od najboljih hrvatskih jazz sastava kojeg je stalni član od samoga osnutka. Dopadljiva, čvrsta tema i Dedićev furiozni uvod ponijeli su Rassinfossea i Patrmana koji su se potpuno uživili i, zajedno s autorom, prepustili avanturi zajedničkog muziciranja. Nadahnuti skladbom i suradnjom sva su trojica odsvirala sjajne improvizacije na radost oduševljene publike koja ih je nagradila ovacijama.
Samo tako nek ostane (ne mislim na "pobrkano")
Paaaaaaaaaaaaa mogli bi da spojimo lepo i joss lepsse 