sviram pomalo jazz i ogromna je razlika u odnosu na klasiku...
prvo, klasicari imaju note na papiru kojih moraju da se drze a jazz je, iako imas odredjene akorde kojih se drzis, improvizacija...taj momenat mene jako privlaci u jazzu jer je to ta sloboda izraza i kreativnost koje u klasici nema...
mi ipak, ma koliko bili kreativni, imamo odredjen materijal koga treba da se drzimo...
i bas zbog toga mene fasciniraju jazz muzicari koji imaju izraz pre nego tehniku...jer u klasici imas tako teskih tehnickih stvari koje prosecan jazz muzicar nikad ne bi mogao da odsvira....s druge strane, prosecan klasicar nikad ne bi mogao tek tako da sedne i improvizuje...
zato se meni pomalo gubi poenta jazza kad je naglasena samo tehnicka strana....
a meni je poenta jazza muzika koju mozes da uhvatis koliko je senzualna...i da se probija kroz oblake duvanskog dima i da pliva u alkoholu

jer, gde je nastao jazz? hocu to da cujem a ne sterilnu atmosferu sobe za vezbanje ili mnogo skupog studija...
od sve muzike za koju ja znam, jazz ima najvise potencijala da prica nekakvu licnu pricu...
i ja se tako odnosim prema svoj muzici...cujem ono sto je bilo iza tih nota, taj neki uhvaceni momenat u vremenu...
a naci taj izraz, licnu pricu, emociju...da izvuces to sve iz sebe je 100x teze od toga da sedis i da vezbas brzinu prstiju...to ja iz iskustva

a brzi prsti mi se nekako podrazumevaju...u tom smislu shvatam tehniku...ne mozes se izraziti ako nemas tehniku, jel da? ali meni iza toga ipak muzika mora biti cilj - sedis i vezbas ko manijak ne da bi odsvirao skalu u odredjenoj brzini nego da bi mogao da izrazis odredjenu emociju, stanje, ideju...
inace je to gimnastika a ne muzika...
sto se tice savremenih pravaca, u njih mi ne diraj...bavim se avangardnom muzikom, novim tehnikama sviranja i muzikom koja se sad upravo pise