Mr.Fahrenheit
Početnik
- Poruka
- 3
Kao prvo,bicu izuzetno zahvalan svima koji ce imati dovoljno strpljenja da procitaju celu ovu temu.
Ne znam odakle da krenem iskreno?...
Pa hajde recimo od ranog detinjstva?Bio sam veselo dete,voljeno od strane majke,bio sam drustven(koliko god je jedno dete od 5-6 godina moglo biti drustveno),u fazonu,kad bih setao sa majkom kroz grad,cesto bi ''zaustavljao'' moje vrsnjake koji su setali sa roditeljima,samo bi im se javio,rekao cao,i tako dodje do nekog razgovora izmedju nas i ili izmedju nasih roditelja...Lepo sam se druzio sa decom koja su bila komsiluku,fudbalica,klikeri,itd...
Kroz rane razrede osnovne skole sam se slagao sa svima prakticno,isao sam kod ostalih na rodjendane,i oni bi dolazili kod mene itd itd sve bajno...
Ali onda...cvrc u mojoj glavi...
Polako ali sigurno sam poceo da se povlacim u sebe(u pitanju je peti razred),osecao sam se drugacijim od ostalih,druzio sam se samo sa par drugova,bio sam tih,povucen...Pretrpeo sam bolan razvod roditelja,oca sam zamrzeo iz dna duse,svasta bi mi govorio..Polako sam postajao predmet sprdnje u odeljenju,sto zbog izgleda,sto zbog povucenosti,zbog toga sto sam bio streber..bio sam maltretiran od strane jednog pojedinca koji me je mozda i psihicki sahranio u tom periodu,umisljene ribice iz odeljenja kojima su sise i guzovi izrasli preko noci bi me cesto ''podjebavale'' da sam ''smeker'', ''lepotan'' i ne znam ni ja sta vise...A to malo drugova koje sam imao su mi u medjuvremenu zabola noz u ledja i pridruzila se ostalima u sprdanju nadamnom..Osnovna skola se u medjuvremenu zavrsila,nisam imao sa kime da idem na maturu,ali gorak ukus sam donekle ublazio tako sto sam upisao zeljenu srednju skolu.
Leto posle zavrsene osnovne skole...Bio sam u ocaju...Nisam izlazio napolje,nisam imao sa kim da se druzim,bukvalno sam presedao svaki dan po ceo dan za kompom,kaze mi majka,izadji napolje,a ja bi samo odbrusio:STA CU NAPOLJU?!
Dosao je septembar,pocela srednja skola...Opet sam bio povucen,tih,stekao sam samo jednog pravog druga,iz klupe...Bez ikakvog razloga sam popustio u skoli,redjao keceve,i umalo pao godinu...
Ne bih mnogo duzio o prvoj godini,posto ionako ovo dodje ko neki esej,pa da se bacim na pocetak druge godine..
Poludeo sam....Poceo sam da mrzim samog sebe iz dna duse...JA SAM NIKO I NISTA!Poceo sam da shvatam kakvog sam idiota napravio od sebe...
Prvi put sam se zaljubio..(Late Boomer,eh?),devojci nisam ni prisao...
Vidim druge ljude oko sebe...kako sticu sirok krug prijatelja,nalaze momke,devojke,itd i pitam se ''zasto ja nisam ovakav''?Jel mi nije jednostavno sudjeno?Je li mi sudjeno da do kraja zivota budem asocijalni mizantrop i da umrem sam kao ker?
Imam osecaj jednostavno da nemam sta da ponudim drugim ljudima..da nisam vredan njihovog vremena i paznje...Niti sam ikome zanimljiv,niti sam pricljiv,niti sam ovo niti sam ono...Socijalne vestine nula.
Nalazim se na velikoj prekretnici u zivotu..Pitam samog sebe
a li sada da se u potpunosti zatvorim i ogradim od drugih ljudi,or should i,kako bi Englezi rekli, Get a life????)
Samo znam da se sada osecam katastrofalno...imam krize skoro svaki dan,pustim Linkin Park ili neki drugi glupi emo teen band,pa placem ili udaram pesnicom o zid...
Sve se vise osecam otudjenijim od ljudi,polako razvijam anksioznost,kada mi neko nesto kaze ja se saserem i spustim pogled i cutim,jedva krenem u skolu u strahu od ljudi tamo,na fejsbuk vise ni ne idem jer kada vidim sve one chat prozorcice i dostupne osobe tamo imam osecaj kao da me neko stalno posmatra,i fejs uostalom dozivljam kao neko veliko takmicenje u popularnosti zbog lajkova i ogromnog broja prijatelja koji neki imaju...
Samoubistvo sam probao,krenuo sam da rezem vene ali me je majka sprecila u tome.Necu da razmisljam o tome vise.tako bih je samo unistio.Ona je prakticno jedini razlog zasto ja i dalje postojim.
Sto se tice devojaka i svega toga,ne znam vise...U medjuvremenu sam izrastao u lepog momka,ali me manjak samopuzdanja,socijalnih vestina,nesigurnost sprecava da bilo sta uradim po tom planu...Pre koji dan sam bio u prodavnici,vidim devojku za kasom,ona se meni prva javi,i razvuce siroh osmeh na licu,i zagleda se u mene.Naravno,nije sad da ja nesto mislim kao zacopala se u mene na prvi pogled,to je i njen posao da bude ljubazna prema musterijama i da ih navede sa se tu vrate opet...Fora je u tome sto sam ja,kada sam ja video njen osmeh i tu neku toplotu,paznju,koja je bila usmerena prema meni,sledio sam se,nisam ni uzvratio osmeh i ubrzo sam spustio pogled...Imao sam jos par slicnih situacija gde sam video devojke kako me odmeravaju od glave do pete a ja idiot nisam znao sta da uradim..
E sad..kao prvo,hvala onima koji su imali dovoljno strpljenja da procitaju celu ovu temu,a jos vise hvala onima koji ce se potruditi da u odgovorima pokusaju da mi pomognu.
Sada se pitate kako mi mozete pomoci,sta ja zelim u stvari jel?
Pa iskreno ni ja vise ne znam sta zelim.Kao sto ste procitali,zapitao sam samog sebe da li ja treba da se povucem u ljudi u potpunosti ili da razbijem ovu barijeru koju sam sam sebi stvorio..
Prvenstveno zelim da se pronadjem u necemu,da ne lutam ovim zivotom kao muva bez glave,da izadjem iz ovog bedaka,da razvijem te socijalne vestine,da stvorim bolju sliku o sebi..Kako?..
Ne znam odakle da krenem iskreno?...
Pa hajde recimo od ranog detinjstva?Bio sam veselo dete,voljeno od strane majke,bio sam drustven(koliko god je jedno dete od 5-6 godina moglo biti drustveno),u fazonu,kad bih setao sa majkom kroz grad,cesto bi ''zaustavljao'' moje vrsnjake koji su setali sa roditeljima,samo bi im se javio,rekao cao,i tako dodje do nekog razgovora izmedju nas i ili izmedju nasih roditelja...Lepo sam se druzio sa decom koja su bila komsiluku,fudbalica,klikeri,itd...
Kroz rane razrede osnovne skole sam se slagao sa svima prakticno,isao sam kod ostalih na rodjendane,i oni bi dolazili kod mene itd itd sve bajno...
Ali onda...cvrc u mojoj glavi...
Polako ali sigurno sam poceo da se povlacim u sebe(u pitanju je peti razred),osecao sam se drugacijim od ostalih,druzio sam se samo sa par drugova,bio sam tih,povucen...Pretrpeo sam bolan razvod roditelja,oca sam zamrzeo iz dna duse,svasta bi mi govorio..Polako sam postajao predmet sprdnje u odeljenju,sto zbog izgleda,sto zbog povucenosti,zbog toga sto sam bio streber..bio sam maltretiran od strane jednog pojedinca koji me je mozda i psihicki sahranio u tom periodu,umisljene ribice iz odeljenja kojima su sise i guzovi izrasli preko noci bi me cesto ''podjebavale'' da sam ''smeker'', ''lepotan'' i ne znam ni ja sta vise...A to malo drugova koje sam imao su mi u medjuvremenu zabola noz u ledja i pridruzila se ostalima u sprdanju nadamnom..Osnovna skola se u medjuvremenu zavrsila,nisam imao sa kime da idem na maturu,ali gorak ukus sam donekle ublazio tako sto sam upisao zeljenu srednju skolu.
Leto posle zavrsene osnovne skole...Bio sam u ocaju...Nisam izlazio napolje,nisam imao sa kim da se druzim,bukvalno sam presedao svaki dan po ceo dan za kompom,kaze mi majka,izadji napolje,a ja bi samo odbrusio:STA CU NAPOLJU?!
Dosao je septembar,pocela srednja skola...Opet sam bio povucen,tih,stekao sam samo jednog pravog druga,iz klupe...Bez ikakvog razloga sam popustio u skoli,redjao keceve,i umalo pao godinu...
Ne bih mnogo duzio o prvoj godini,posto ionako ovo dodje ko neki esej,pa da se bacim na pocetak druge godine..
Poludeo sam....Poceo sam da mrzim samog sebe iz dna duse...JA SAM NIKO I NISTA!Poceo sam da shvatam kakvog sam idiota napravio od sebe...
Prvi put sam se zaljubio..(Late Boomer,eh?),devojci nisam ni prisao...
Vidim druge ljude oko sebe...kako sticu sirok krug prijatelja,nalaze momke,devojke,itd i pitam se ''zasto ja nisam ovakav''?Jel mi nije jednostavno sudjeno?Je li mi sudjeno da do kraja zivota budem asocijalni mizantrop i da umrem sam kao ker?
Imam osecaj jednostavno da nemam sta da ponudim drugim ljudima..da nisam vredan njihovog vremena i paznje...Niti sam ikome zanimljiv,niti sam pricljiv,niti sam ovo niti sam ono...Socijalne vestine nula.
Nalazim se na velikoj prekretnici u zivotu..Pitam samog sebe

Samo znam da se sada osecam katastrofalno...imam krize skoro svaki dan,pustim Linkin Park ili neki drugi glupi emo teen band,pa placem ili udaram pesnicom o zid...
Sve se vise osecam otudjenijim od ljudi,polako razvijam anksioznost,kada mi neko nesto kaze ja se saserem i spustim pogled i cutim,jedva krenem u skolu u strahu od ljudi tamo,na fejsbuk vise ni ne idem jer kada vidim sve one chat prozorcice i dostupne osobe tamo imam osecaj kao da me neko stalno posmatra,i fejs uostalom dozivljam kao neko veliko takmicenje u popularnosti zbog lajkova i ogromnog broja prijatelja koji neki imaju...
Samoubistvo sam probao,krenuo sam da rezem vene ali me je majka sprecila u tome.Necu da razmisljam o tome vise.tako bih je samo unistio.Ona je prakticno jedini razlog zasto ja i dalje postojim.
Sto se tice devojaka i svega toga,ne znam vise...U medjuvremenu sam izrastao u lepog momka,ali me manjak samopuzdanja,socijalnih vestina,nesigurnost sprecava da bilo sta uradim po tom planu...Pre koji dan sam bio u prodavnici,vidim devojku za kasom,ona se meni prva javi,i razvuce siroh osmeh na licu,i zagleda se u mene.Naravno,nije sad da ja nesto mislim kao zacopala se u mene na prvi pogled,to je i njen posao da bude ljubazna prema musterijama i da ih navede sa se tu vrate opet...Fora je u tome sto sam ja,kada sam ja video njen osmeh i tu neku toplotu,paznju,koja je bila usmerena prema meni,sledio sam se,nisam ni uzvratio osmeh i ubrzo sam spustio pogled...Imao sam jos par slicnih situacija gde sam video devojke kako me odmeravaju od glave do pete a ja idiot nisam znao sta da uradim..
E sad..kao prvo,hvala onima koji su imali dovoljno strpljenja da procitaju celu ovu temu,a jos vise hvala onima koji ce se potruditi da u odgovorima pokusaju da mi pomognu.
Sada se pitate kako mi mozete pomoci,sta ja zelim u stvari jel?
Pa iskreno ni ja vise ne znam sta zelim.Kao sto ste procitali,zapitao sam samog sebe da li ja treba da se povucem u ljudi u potpunosti ili da razbijem ovu barijeru koju sam sam sebi stvorio..
Prvenstveno zelim da se pronadjem u necemu,da ne lutam ovim zivotom kao muva bez glave,da izadjem iz ovog bedaka,da razvijem te socijalne vestine,da stvorim bolju sliku o sebi..Kako?..