Историја Руског народа и древне Руске Земље (државе)

262682_get-thumbs-on-fly-1_iff.jpg

Трифковић: Горбачов је био спектакуларно неуспјешан политичар који је пустио духа из боце!
Историчар Срђа Трифковић оцијенио је да је Михаил Сергејевич Горбачов добио веома похвалне некрологе у западним медијима, а од стране америчког предсједника Џозефа Бајдена је описан као визионар, али да је суштински ријеч о „промашеном политичару“ који је пустио духа из боце и отворио Пандорину кутију.
Намјера Горбачова била је, истиче Срђа Трифковић, да реформише Совјетски Савез али је његовом радикалном комбинацијом гласности и перестројке уништио совјетску државу.
– Гледано са становишта између његових намјера и резултата и његових потеза, очигледно је да је он спектакуларно неуспјешан политичар. Штавише, његова репутација у његовој родној земљи Русији је од самог тренутка његовог одласка са власти децембра 1991. године па до дана данашњег веома ниска, до те мјере да је на предсједничким изборима 1996. године добио мање од једног процента гласова – подсјећа Трифковић.
У цјелини гледано, сматра историчар, ријеч је о човјеку који није био дорастао изазову са којим се суочавао.
– Горбачов је истовремено хтео да попусти стеге политичке контроле кроз гласност и да реформише привреду у правцу тржишних механизама а то је била перестројка. Међутим, та два лијека у комбинацији су убила пацијента. Гласност је произвела националистичке и сепаратистичке у три балтичке републике Естонија, Летонији и Литванији а касније и на јужном Кавказу, а перестројка је довела до хаоса у привреди и до почетка олигархијске пљачке совјетских привредних ресурса које је касније под Борисом Јељцином доживјело врхунац. Горбачов није имао добар њух за своје сараднике, јер он је био тај који је Бориса Јељцина гурао и довео га на положај у Руској Федерацији и унутар Совјетског Савеза, да би касније тај исти Јељцин Горбачову забио нож у леђа – истиче Трифковић.
И на спољнополитичком плану Горбачов је, према Трифковићу, показао крајњу наивност, јер је допустио га амерички државни секретар за спољне послове Џејмс Бејкер усмено превари када је саопштио да неће бити ширења НАТО-а уколико Москва допусти уједињење двије Њемачке.
– Он је то прихватио здраво за готово умјесто да је инсистирао да то обећање буде оличено у једном међудржавном уговору који би имао правну важност. Тако да у целини је ријеч о човеку који је пустио духа из боце и отворио Пандорину кутију, а није умио да изађе на крај са последицама – наводи Трифковић.
Он додаје да је касније у неким својим озбиљним годинама Горбачов снимао рекламе за „Пица хат“, и појављивао се као својеврсна медијска звијезда на Западу.
– При том је у самој Русији био кривљен не само за губитак стратешких позиција Русије у постсовјетском периоду, што је било запечаћено у вријеме Бориса Јељцина, већ и за суноврат животног стандарда који је већ када је он почео свој програм реформи довео до уништења средње класе, обезврјеђења уштеђевина и пензија и до првих редова за хлеб, који се наставио деведесетих година када је Русија доведена до најнижег нивоа од Октобарске револуције до краја 20. вијека – каже Трифковић.
Историја ће, закључује историчар, запамтити Горбачова као човјека који је можда желио добро у смислу реформисања совјетског друштва, али који је био недорастао задатку са којим је покушао да изађе на крај.
Трифковић је са Горбачовим имао више сусрета и незваничних разговора на захтјев Горбачова у Москви 1996. године, који по ријечима Трифковића није био претерано интересантан.
(Спутњик)
 

– Гледано са становишта између његових намјера и резултата и његових потеза, очигледно је да је он спектакуларно неуспјешан политичар. Штавише, његова репутација у његовој родној земљи Русији је од самог тренутка његовог одласка са власти децембра 1991. године па до дана данашњег веома ниска, до те мјере да је на предсједничким изборима 1996. године добио мање од једног процента гласова – подсјећа Трифковић.


(Спутњик)

zanimljiva analiza kao i uvek skoro svi tekstovi Srđe.

Jeste, njegova politika dovela je do kolapsa multietničke sovjetske države, iako je njegov cilj bio da zadrži ovo sovjetsko carstvo na okupu. Bio je isto i grobar komunističke partije, koja je sedamdeset godina monopolisala vlast u zemlji, iako se nikada nije odrekao ideologije osnivača države, tj samog Lenjina.

Gotovo se nikada ne dešava da se političar popne u red autoritarnog režima, da verno ponavlja, nagovara i intrigira zvaničnu ideologiju – a onda, došavši na vrh, počne da razbija taj sistem. Ali upravo je to učinio Gorbačov.

Ono što je dr Trifković možda zaboravio da pomene jeste da je, barem za razliku od mnogih partijskih kadrova, znao (zahvaljujući svojim putovanjima na zapad) da kapitalističke zemlje nisu u smrtonosnoj krizi, kako je komunistička propaganda stalno najavljivala, već su njihovi građani za mnogo veći prosperitet od sovjetskog radničkog raja

Ne mislim da je Gorbačovljevo dostignuće bilo samo davanje doticaja Vašingtonu i istraživanje mogućnosti sveobuhvatnog nuklearnog razoružanja. Na neki način, ova politika je rođena iz nužde: Gorbačov je bio svestan američke tehnološke superiornosti. Shvatio je da ekonomski oslabljen Sovjetski Savez jednostavno ne može sebi priuštiti nastavak trke u naoružanju.

Iako je Gorbačov bežao od uvođenja tržišne ekonomije, on je otvorio vrata važnim inovacijama, uključujući mogućnost stranih investicija i stvaranje kvazi-privatnih kompanija. Režim kojim je ideološki dominirao retko se ikada oslobodio centralnih dogmi brže od kasne sovjetske države pod Gorbačovim.

Još jedna paralela mi je veoma zanimljiva. Stoga ne čudi što su oni na vlasti u Pekingu 1989. postavili drugačiji kurs. Političku otvorenost nekih zvaničnika i širenje studentskih protesta rukovodstvo oko Deng Sjaopinga više nije tolerisalo i žestoko ih je razbijalo. Do danas je moto u Pekingu da ekonomske reforme treba da idu samo toliko daleko da ne zadiru u monopol Komunističke partije na vlast. Očigledno su i vladari Kube i Severne Koreje i vojni režimi poput ovog u Mjanmaru izvukli slične zaključke
 
На данашњи дан, 7. фебруара 1238.годуине монголска војска је заузела град Владимир, главни град Владимирско-Суздаљске кнежевине, на подручју данашње западне Русије. Kнежевина је постала монголски вазал, а домаћи кнезови имали су ограничене надлежности.
Kрајем ХIII вијека кнежевина се распала на много мањих државица, али је град Владимир ипак остао средиштем свих руских државица и задржао велико значење. ТЗакође је,ту остало и средиште православног метрополита. Међу новонасталим државицама Москва је била једна од јачих. Московски кнез Иван Kалита имао је успјешну сурадњу с Монголима, што му је омогућило веће повластице и овласти. Он је то искористио за сједињавање руских државица што ће на крају довести до заједничког отпора против Монгола и њиховог коначног протјеривања. Kнез Kалита успио је пребацити црквено сједиште у Москву, због чега је постала политичко и духовно средиште Руса. Отада град Владимир губи на важности, а Москва се почиње развијати у руски главни град.
Паду Владимира претходила је одлучујућа битка код Коломне која се одиграла 1.јануара 1238.године у којој је монголска војска однијела побједу
 
Zbog novog hladnog rata, Rusi i Kinezi su se, nesporno, zbližili. Istovremeno, odnosi u dugom rusko-kineskom susedstvu retko su bili dobri. Mnoge istorijske činjenice su skrivene kod nas. Oni malo stariji ovde pamte još uvek neprijateljsku atmosferu između Kine i Sovjetskog Saveza tokom hladnog rata pre pada Berlinskog zida. Peking ima otvorene teritorijalne sporove sa Moskvom, koja ubrzano gubi moć i uticaj. Rukovodstvo Pekinga je čvrsto na strani Rusije kada je u pitanju Ukrajina. NR do danas nije osudila rusku invaziju i sledi rusku liniju, što je korisno i za domaću publiku, po kojoj Vašington snosi odgovornost za rat.

Trenutno Kina jednostavno monetizuje svoj sve veći geoekonomski uticaj na Rusiju. U nekom trenutku, međutim, rusko rukovodstvo će biti pogođeno gotovinom, najkasnije kada se Si "nasmeši" i zatraži političke ustupke od Putina koji su bili nezamislivi pre samo nekoliko godina: kao što je recimo prisustvo kineske mornarice na ruskom Arktiku ili izgradnja više vojne baze Narodnooslobodilačke armije u postsovjetskim državama centralne Azije. Avganistan su izgubili Amerikanci i Rusi a Kinezi dobili na izvolite.

Neznam koliko je to u Srbiji poznato (u medjima retko) uredba o prezentaciji kartografskog sadržaja koju je izdalo Ministarstvo prirodnih resursa Narodne Republike Kine u februaru 2023. godine, prema kojoj u budućim topografskim oznakama na Dalekom istoku Rusije moraju biti uključena i istorijska kineska imena u zagradama pored ruskih imena, je razlog za zabrinutost. Ono što je ranije bila uobičajena praksa na kineskim mapama sada je uzdignuto u državnu doktrinu. Dakle, da li su strahovi neosnovani?

Prema ministarskom dekretu, ruska pacifička metropola Vladivostok sada mora ponovo da se zove Haišenvaj na kineskim mapama, ostrvo Sahalin Kujedao, planine Stanovoj na spoljnim planinama Šingan – kao da Peking želi da vrati istorijsku pravdu Moskvi. Rusko carstvo je ponizilo Kinu kada je sredinom 19. veka dalo otrgnuti od Carstva predstražu na Pacifiku nazvanu Vladivostok (u prevodu vladuj Istokom).

Zapravo, nikome ne bi trebalo smetati politički nekorektna toponomastika. Ali da li se Vladivostok ili Haišenvaj (tj Zaliv morskog krastavca) ili oba imena pojavljuju u kineskim atlasima pruža informacije o praksi izvan graničnih ugovora i retorike prijateljstva koju nameće država. Na kraju, ali ne i najmanje važno, to podseća na emotivne rasprave o nazivima gradova u istočnoj centralnoj Evropi, koje su tek utihnule konačnim priznavanjem granice Odre-Nejse kao istočne granice Nemačke.

Birokratski ubod Pekinga u vremenima navodno "bezgraničnog prijateljstva" mene podseća da su bilateralni odnosi u skoro četiri stotine godina starom susedstvu retko bili u dobrom stanju i da su dve države trljale ramena na svojoj dugačkoj granici umesto da se rukovale. Mnoge kontroverze mogu se izvesti iz istorijske specifičnosti ove granice: Kao kopnena granica između dva carstva, koja se protezala od planine Tjenšan u centralnoj Aziji do Japanskog mora početkom 20. veka, ostala je nejasno razgraničena sve do novijeg datuma. Posebno u vremenima političke konfrontacije, sporna teritorijalna pitanja u Moskvi i Pekingu su bila veoma tražena.

Rusko carstvo je tako iskoristilo poziciju Kine, koja je bila oslabljena unutrašnjim nemirima i imperijalističkom agresijom evropskih sila, i zapečatila ovu aneksiju Ajgunskim ugovorom (1858) i Pekinškom konvencijom (1860). To su bili prvi sporazumi između Rusije i Kine koji su ušli u anale kao "neravnopravni ugovori". Istovremeno, oni su jedini "neravnopravni ugovori" koji i danas važe. Samo poraz u ratu protiv Japana 1905. bio je u stanju da zaustavi rusko napredovanje u sve više i više pograničnih provincija koje su pripadale Kineskom carstvu. Nakon pada obe monarhije, stavovi su uglavnom ostali nepromenjeni: dok je Republika Kina smatrala istorijski Nerčinski sporazum iz 1689. godine jedinim legitimnim ugovorom o granici i žigosala kasnije sporazume kao nejednake, sovjetska pozicija je u stvari bila suprotna.

Kada su ideološke tenzije između dve komunističke države eskalirale početkom 1960-ih, Mao Cedong je nestrpljivo brbljao u vezi sa sovjetskim teritorijama istočno od Bajkalskog jezera tj parafraziram, naš račun za ove oblasti tek dolazi. Još 1920-ih, Sun Jat-sen, otac Republike Kine, žalio je na gubitak velikih područja centralne Azije do jezera Balhaš i teritorija severno od Amura i istočno od Usurija. Verbalna eskalacija izazvala je sve češće sukobe na granici, koji su eskalirali u otvorenom graničnom ratu 1969. godine na Usuriju.

Da mi je neko rekao pre 30ak godina da Kina i Rusija budu "partneri" pomislio bi da je lud.
 
Meni je zanimljivo da u svom govoru u subotu ujutro, Putin je uporedio Prigožinovu pobunu sa događajima iz 1917 kada se Rusija hrabro borila u Prvom svetskom ratu. Ali pobeda je ukradena Rusiji, parafriziram zbog "svađe i političke intrige iza leđa vojske i naroda pretvorile su se u gigantski šok, uništenje vojske i raspad države, uz gubitak ogromnih teritorija"

Realno gledano, Putinova reminiscencija je zasnovana na istorijski netačnim pretpostavkama (ni vojska ni narod nisu bili ujedinjeni 1917. godine), ali dokumentuje njegovo nazadno shvatanje trenutne situacije. On sebe vidi kao izvršioca ujedinjene narodne volje, koja se zalaže za carsku Rusiju.

1917. je uvek bila "anus horibilis" u Putinovom istorijskom razmišljanju. Po njegovom mišljenju, i Nikolaj II i njegov protivnik Lenjin su negativne ličnosti: monarh nije bio u stanju da održi svoju vlast, revolucionarni vođa je podmetnuo separatističku tempiranu bombu kada je uveo sovjetski federalizam. Moć i jedinstvo, ruku na srce, to je, ukratko, politički program koji Putin sprovodi tokom svoje skoro četvrtvekovne vladavine.

Za Putina, građanski rat poput onog koji je usledio nakon boljševičkog puča 1917. je najgori od svih mogućih scenarija. U svojim brojnim istorijskim izjavama on kritikuje boljševike ne toliko zbog kolektivizacije i planske ekonomije koliko zbog njihovog nepažljivog rukovanja imperijalnim jedinstvom ruske države. Zvanična istorijska politika ne govori o pojedinačnim revolucionarnim događajima, već o tzv Velikoj ruskoj revoluciji, koja uključuje i građanski rat. Ovo pretvara period nasilja između 1917. i 1922. u vreme previranja koje se neprimetno prelazi iz ruskog carstva u Sovjetsko carstvo.

Značajno je da u današnjoj situaciji Putin misli na 1917. godinu. Čak i pre nego što su boljševici preuzeli vlast, bila su dva pokušaja državnog udara tj s leve i desne strane.

Gorka ironija istorije je da su i Kerenski i Kornilov želeli da spreče boljševike da se popnu na vlast. Ali njihove antagonističke akcije dovele su upravo do ovog ishoda: Kerenski je pobedio u borbi za vlast protiv Kornilova, ali je kao rezultat toga izgubio podršku konzervativne frakcije. Kornilov je svojom akcijom narušio autoritet privremene vlade i time favorizovao ultralevičarsku revoluciju.

Nije slučajno što je Lav Trocki u svojoj tendencioznoj istoriji ruske revolucije tvrdio da je Kerenski zapravo stajao iza Kornilovljevog ustanka. Nije jasno da li je ova verzija tačna. Ali suština je tačna: Kerenski i Kornilov su se pojavili kao partneri i protivnici koji su na kraju jedan drugog izbacili iz akcije.

Kako se u sadašnjoj situaciji može napraviti Putinova istorijska paralela? Sve do otvorene invazije Rusije, Putin je uspešno posredovao između različitih interesnih grupa ohrabrujući pojedinačne frakcije moći da deluju ili ih pozivajući nazad, u zavisnosti od situacije. Na ovaj način su sve uticajne grupe dobile deo dividende dominacije. Istovremeno, Putin je viđen kao garant unutrašnje bezbednosti i stabilnosti.

Prigožinovom akcijom ova pozicija je propala. Tokom rata u Ukrajini, Putin je imao nesigurne odnose sa Prigožinom. S jedne strane verovao je u borbenu moć Vagnerove grupe, as druge strane pažljivo se držao na distanci od njihovog kriminalnog šefa. Putin je dugo vremena uspevao da manevriše između rukovodstva vojske i Prigožina smenjivanjem osoblja. Međutim, poslednjih nedelja Prigožin svoje zahteve iznosi sve glasnijim i nečuvenijim.

Osvrćući se na 1917. godinu, mislim da je Putin želeo da pokaže da pokušaji puča protiv političkog sistema imaju katastrofalne posledice i da se stoga moraju izbeći. Zaista, Prigožin se može uporediti sa Kornilovim. Obojicu je postavio vladar protiv koga se bune. I jedni i drugi sebe vide kao borce koji žele da pomognu Rusiji da postigne imperijsku veličinu u kriznoj situaciji. Obojica nemaju domaću snagu u prestonici. Obojica grubo precenjuju važnost sebe.

Ali paralela se završava Putinovim upozorenjem na građanski rat. Godine 1917. u Rusiji su se suočile jedna s drugom veoma politizovane i nasilne grupe. Danas u Rusiji više nema političkih uverenja u javnosti. Borbe za vlast vode se među elitom.

Istovremeno, svojim poređenjem, Putin se nehotice stavlja u poziciju Kerenskog, čija je politička karijera okončana u oktobru 1917. neslavnim bekstvom iz Zimskog dvorca. Opisi su međusobno kontradiktorni. Da li je Kerenski bio prerušen u medicinsku sestru ili je nestao u otetom američkom diplomatskom vozilu, nema razlike u sramoti odlaska. Ovo postavlja pitanje Putinove sopstvene budućnosti.
 
@Krishna
Stoji li još teza da su Rjurikoviči I2a din?
Jer, koliko vidim, testirano je nekoliko Rjurikoviča. Većina su N1C1, poput Dmitrija Rjurikoviča, sina Aleksandra Nevskog. Skoro svi arheogenetski testirani Rjurikoviči su upravo ova haplogrupa.
Neki su i R1a (uglavnom živi ljudi koji navodno imaju poreklo od te dinastije). Samo je ovaj Gleb I2a. Njemu se 100% majka švalerisala sa nekim nosiocem te haplogrupe. 😉
Dakle, najverovatnije jesu N1C1 haplogrupa.
 
kada bolje razmislim, odvajanje baltičkih republika od sovjetskog saveza i njihova transformacija u suverene demokratske države sa čuvanim granicama sa rusijom bilo je traumatično iskustvo za sliku Rusije o sebi. ovo je u suštini bilo utemeljeno u opštoj percepciji baltičkih republika kao "sopstvene strane zemlje" tj kao kvazi-zamene za nedostižni zapad, koja se razvijala od 1960-ih.

recimo ta centralnoevropska umetnost življenja tokom sovjetske ere, imali su jedan srednjovekovni Talin, koji je relativno neoštećen preživeo bombardovanje tokom drugog svetskog rata, Riga pod nemačkim uticajem i poljsko-jevrejski Viljnus nudili su ne samo evropsku istorijsku pozadinu već i bolju ponudu robe široke potrošnje i centralnoevropski način života sa dobrim kafićima i atraktivnim banjskim gradovima poput Jurmale na baltičkoj obali ili Nidena u bivšoj istočnoj Pruskoj.

Čak su i relativno privilegovani stanovnici Moskve osetili upečatljivu razliku i viši civilizacijski standard malih baltičkih naroda. u tom pogledu, čak ni bivša prestonica ruskog carstva, Sankt Peterburg/Lenjingrad, koju su izgradili najbolji evropski arhitekti, nije mogla da se takmiči.
 
22 jun 1941 godine tačno u 3 sata i 15 minuta počela je operacija Barbarosa. Preko 4 miliona nemačkih vojnika i njihovih satelita bez objave rata napali su Sovetski savez najdužim frontom u istoriji dugom 1600 km. Front se protekao od Baltika sve do Crnog mora. Nemci su potpuno iznenadili sovjete. Staljin je verovao Hitleru a kad je cuo za invaziju doziveo je nerni slom i trebalo mu je nedelju dana da se oporavi i obrati naciji. Za manje od mesec dana nemci su zarobili preko 600 000 sovjetskih vojnika i stigli na manje od 100 km od Moskve. Tenkove jedinice Hajnca Guderijana stigle su najdalje na 22 km od Moskve. To im je bilo najdalje što su stigli.

511043207_1209718807560682_1831934828265185573_n.jpg
 

Back
Top