"Istina o MMF-u
TAJNI PLANOVI SVJETSKE BANKE I MEĐUNARODNOG MONETARNOG FONDA ( MMF)
Te dvije moćne bankarske institucije zastupaju u svijetu sebične interese američkog novčanog kapitala, a u javnosti se predstavljaju pod privlačnom krinkom kao dobronamjerne ustanove čiji je cilj:
- davanje novčane pomoći (kredita) za otvaranje novih radnih mjesta
- te promicanje gospodarskog napretka u manje razvijenim i nerazvijenim državama u svijetu.
Medutim oni imaju malo drugacije planove a to su :
- prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i političko stanje svake države-dužnika koja od njih zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak
- nakon toga Svjetska banka vladi dotične zemlje uručuje tipizirani program gospodarske "reforme", koji u zacrtanoj strategiji "pomoći" sadrži četiri obavezna koraka.
Prvi korak – privatizacija
Prvo što vlada zemlje-dužnika treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja obavljaju transfer roba i usluga te čine kralježnicu privrede svake zemlje (proizvodnja, transport i distribucija plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata, rudarstvo, telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda i vodoopskrba, velike banke i osiguravateljske kuće itd.).
Umjesto da se argumentirano usprotive tom imperativnom zahtjevu za brzopletom i netransparentnom prodajom javnih poduzeća, koja se, zbog posljedica koje neminovno slijede, u neku ruku može smatrati gospodarskom veleizdajom zemlje dužnika, vlade u mnogim prezaduženim tranzicijskim zemljama požurile su u njihovu radosnu (ras)prodaju prikazujući to tendenciozno javnosti kao jedan od ključnih koraka u restrukturiranju gospodarstva. Da bi ušutkali trezvene kritičare takva nepromišljena čina koji, u pravilu, ima teške i dalekosežne posljedice za zemlju-dužnika predstavnici vlade i njihovi glasnogovornici, u nedostatku uvjerljivih stručnih argumenata kojima bi to opravdali, glasno se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke kao jedini alibi. "Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara".
Tim sudbonosnim korakom se privatni strani kapital i njegova kontrola uvuku u same temelje gospodarskog funkcioniranja zemlje-dužnika ne ostavljajući tamošnjoj vladi bilo kakvu mogućnost zaštite svojih resursa, gospodarstva i građana od zloporaba stranih korporacija kojima je jedini cilj brzo ostvarenje profita po svaku cijenu.
Drugi korak – liberalizacija
Nakon kampanjski provedene kaotične i netransparentne privatizacije javnog sektora obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teoretski uzevši, omogućuje stranom investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pritom, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-dužnika, ulazi relativno malo zdravog kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog domaćeg kapitala na "zakonit" način nesmetano masovno izlazi iz zemlje. Proces bezobzirnog izvlačenja kapitala iz zemlje-dužnika je u ekonomiji poznat pod imenom "krug vrućeg novca". Novac ili, točnije rečeno, pljačkaški kapital vješto bačen poput parangala ulazi u zemlju-dužnika prvenstveno radi špekulacije nekretninama i valutom, a zatim, poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu "presušiti" za samo nekoliko tjedana ili lak nekoliko dana.
Nakon tog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemlje-dužnika da odmah drastično poveća kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseći 30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog državnog kapitala.
"Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv." Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju preostalu industrijsku proizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.
Treći korak – tržišno određivanje cijena
Nakon toga Međunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je već posve iscrpljena i nalazi se gotovo na izdisaju, hladnokrvno uvlači u treći korak – tako zvano "tržišno određivanje cijena". To je samo uljepšan izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunalnih usluga, što ima za posljedicu multiplikaciju svih ostalih cijena. To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i penzije koje se istovremeno nastoji što je više moguće ograničiti i smanjiti.
Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard već gotovo posve osiromašenog i raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje konkurentnost u već dobrano posustaloj i prorijeđenoj privredi zemlje-žrtve. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.
Četvrti korak – MMF-ov prosvjed
Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena "na koljena" i "de facto" se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim kolapsom. U tim krajnje dramatičnim okolnostima MMF iz nje vampirskom hladnokrvnošću isisava i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava "vatru" i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli gospodarski "kotao" zemlje-žrtve ne eksplodira, čime je otvoreno samo predvorje pakla.
Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri. U tom pogledu je također veoma poučan i primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog drastičnog povećanja cijene vode nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeća.
Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju nov masovan bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade koja više nije u mogućnosti kontrolirati ta dramatična gospodarska kretanja. Taj posvemašnji vješto isprogramiran gospodarski palež ima, naravno, i svoju svijetlu stranu, Dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, oni mogu po smiješno niskim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Pri tome su jedini pobjednice uvijek bile megamoćne zapadne banke i multinacionalne korporacije koje u bezdušnom globalnom lovu za resursima i profitom ni pred čim ne prezaju...".
Da li " smo se prepoznali " ?
Opet jedna od "mnogobrojnih teorija milosrdja..." ili ...?
TAJNI PLANOVI SVJETSKE BANKE I MEĐUNARODNOG MONETARNOG FONDA ( MMF)
Te dvije moćne bankarske institucije zastupaju u svijetu sebične interese američkog novčanog kapitala, a u javnosti se predstavljaju pod privlačnom krinkom kao dobronamjerne ustanove čiji je cilj:
- davanje novčane pomoći (kredita) za otvaranje novih radnih mjesta
- te promicanje gospodarskog napretka u manje razvijenim i nerazvijenim državama u svijetu.
Medutim oni imaju malo drugacije planove a to su :
- prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i političko stanje svake države-dužnika koja od njih zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak
- nakon toga Svjetska banka vladi dotične zemlje uručuje tipizirani program gospodarske "reforme", koji u zacrtanoj strategiji "pomoći" sadrži četiri obavezna koraka.
Prvi korak – privatizacija
Prvo što vlada zemlje-dužnika treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja obavljaju transfer roba i usluga te čine kralježnicu privrede svake zemlje (proizvodnja, transport i distribucija plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata, rudarstvo, telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda i vodoopskrba, velike banke i osiguravateljske kuće itd.).
Umjesto da se argumentirano usprotive tom imperativnom zahtjevu za brzopletom i netransparentnom prodajom javnih poduzeća, koja se, zbog posljedica koje neminovno slijede, u neku ruku može smatrati gospodarskom veleizdajom zemlje dužnika, vlade u mnogim prezaduženim tranzicijskim zemljama požurile su u njihovu radosnu (ras)prodaju prikazujući to tendenciozno javnosti kao jedan od ključnih koraka u restrukturiranju gospodarstva. Da bi ušutkali trezvene kritičare takva nepromišljena čina koji, u pravilu, ima teške i dalekosežne posljedice za zemlju-dužnika predstavnici vlade i njihovi glasnogovornici, u nedostatku uvjerljivih stručnih argumenata kojima bi to opravdali, glasno se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke kao jedini alibi. "Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara".
Tim sudbonosnim korakom se privatni strani kapital i njegova kontrola uvuku u same temelje gospodarskog funkcioniranja zemlje-dužnika ne ostavljajući tamošnjoj vladi bilo kakvu mogućnost zaštite svojih resursa, gospodarstva i građana od zloporaba stranih korporacija kojima je jedini cilj brzo ostvarenje profita po svaku cijenu.
Drugi korak – liberalizacija
Nakon kampanjski provedene kaotične i netransparentne privatizacije javnog sektora obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teoretski uzevši, omogućuje stranom investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pritom, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-dužnika, ulazi relativno malo zdravog kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog domaćeg kapitala na "zakonit" način nesmetano masovno izlazi iz zemlje. Proces bezobzirnog izvlačenja kapitala iz zemlje-dužnika je u ekonomiji poznat pod imenom "krug vrućeg novca". Novac ili, točnije rečeno, pljačkaški kapital vješto bačen poput parangala ulazi u zemlju-dužnika prvenstveno radi špekulacije nekretninama i valutom, a zatim, poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu "presušiti" za samo nekoliko tjedana ili lak nekoliko dana.
Nakon tog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemlje-dužnika da odmah drastično poveća kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseći 30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog državnog kapitala.
"Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv." Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju preostalu industrijsku proizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.
Treći korak – tržišno određivanje cijena
Nakon toga Međunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je već posve iscrpljena i nalazi se gotovo na izdisaju, hladnokrvno uvlači u treći korak – tako zvano "tržišno određivanje cijena". To je samo uljepšan izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunalnih usluga, što ima za posljedicu multiplikaciju svih ostalih cijena. To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i penzije koje se istovremeno nastoji što je više moguće ograničiti i smanjiti.
Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard već gotovo posve osiromašenog i raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje konkurentnost u već dobrano posustaloj i prorijeđenoj privredi zemlje-žrtve. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.
Četvrti korak – MMF-ov prosvjed
Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena "na koljena" i "de facto" se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim kolapsom. U tim krajnje dramatičnim okolnostima MMF iz nje vampirskom hladnokrvnošću isisava i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava "vatru" i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli gospodarski "kotao" zemlje-žrtve ne eksplodira, čime je otvoreno samo predvorje pakla.
Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri. U tom pogledu je također veoma poučan i primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog drastičnog povećanja cijene vode nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeća.
Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju nov masovan bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade koja više nije u mogućnosti kontrolirati ta dramatična gospodarska kretanja. Taj posvemašnji vješto isprogramiran gospodarski palež ima, naravno, i svoju svijetlu stranu, Dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, oni mogu po smiješno niskim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Pri tome su jedini pobjednice uvijek bile megamoćne zapadne banke i multinacionalne korporacije koje u bezdušnom globalnom lovu za resursima i profitom ni pred čim ne prezaju...".
Da li " smo se prepoznali " ?
Opet jedna od "mnogobrojnih teorija milosrdja..." ili ...?
