E ovako: zima uzima daha i ja polako opet popuštam po šavovima.
Ljudi generalno nisu iskreni, čak ni ovde gde mogu da budu potpuno anonomni.
A pošto sam ja borac za istinu - sad ću da odvalim dušu pa nek ide život.
Umorna sam od posla, muža, dece, prijatelja koji nemaju vremena za druženje, ljudi koji se smeškaju, a misle sve najgore, od države koja je u.srana, od moralnih normi, tradicije i već svega ne.
Zašto moram da budem dobra u svemu? I majka i supruga i ćerka i sestra i prijatelj i kolega?
Možda sam preozbiljno shvatila celu priču? Možda je krajnje vreme da zapravo postanem iskrena prema sebi i priznam da nisam dorasla zadatku? I da počnem da Hebem kevu svima... Bolje to nego da osvanem na nekoj naslovnoj strani - "Bila je tako fina, uzorna žena, a onda je uzela hekler i napravila pokolj!".
Sad kapiram zašto neke žene trknu do trafike po cigare i više nikad se ne vrate kući. Mnogo je matori, olabavi malo...