Iskreno misljenje i posledice

Lollol

Poznat
Poruka
9.450
Koliko cesto iskazujete svoje iskreno misljenje i da li vas je briga za posledice tog misljenja?
Mozemo da pocnemo sa laksim primerima, drug ili drugarica vas pita kako izgleda u necemu, a vec ste izgubili sat vremena na spremanje, malo ste nervozni, i vi kazete "Ok" ili "mislim da ti ne stoji dobro", iako mislite u sebi "izgledas kao debil", ili "boli me uvo za tvoju odecu, nosi sta hoces".

Naravno, ovaj najiskreniji komentar, moze povrediti tu osobu i okoncati prijateljstvo, tako da pitanje je vredna li je ta iskrenost kada se uzmu posledice?

Ili hajde drugi primer, nadredjeni na poslu vam je debil, nepismen koji ni recenicu ne ume da sklopi, a misli da sve zna, a mesto u firmi kao i diplomu je kupio pomocu tate, a vas eto uzeo za zub da kritikuje kako ne znate nesto. Sta u takvoj situaciji?

Mozete reci "Ok" i iskulirati kritiku, odbraniti se tipa "mislim da gresis, pogledaj ponovo" ili biti iskren i reci mu da je "tatin mezimac i polupismeni kreten". Posle ovog treceg, zna se otkaz.

Kako biti iskren, kada se pogledaju posledice, i koliko ste vi iskreni, i razmisljate li o posedicama iskrenosti?

Cini mi se da za iskrenost treba imati petlju, a treba imati i petlju i tu iskrenost prihvatitit kada nam je neko servira.
 
zavisi kako kome ali nikad ne podilazim ili se ulizujem..ako mi se ne dopada ne komentarisem preterano ili kazem sta sam ja kupio ili kako sam nesto slicno uradio..u vecini slucajeva kazem iskreno zato i teze odrzavam iskrene kontakte jer i nisu vredne stabilne osobe koje bi prihvatile kritiku i savet bez komplexa
 
Zbog posledica svoje iskrenosti i govorenja otvorene Istine, i rešenosti, da lepo isteram Istinu, u jednom momentu, mi je (za) prećeno da ću završiti na sudu. Tada sam shvatila, koliko sam se u nečemu prevarila. U mojim očima, je izgledalo, da su me polili gov*ima tom rečenicom. A, meni je bilo silno bilo stalo, da isteram , da se (sa) zna sve. A, onda...sam shvatila da nije vredno toga. Imala sam ja petlju. Ali, kada sam sagledala, da mi ta petljica može dneti ogromne probleme sa nenormalnim ljudima, i da ću samo sebi naškoditi a da neću isterati svoje, tada sam počela obazrivije da shvatam, šta i kome pričam. Kome se otvaram. I kojim ljudima verujem. Ko mi zabija nož u ledja. I gde sam pa ja, mala naivčina, milila, da ću dokazati nepravdu i isterati svoje, kada nismo ravnopravni u sredstvima, kojima nešto radimo. To mi je bio signal, da sa ljudima, koji su bolesni...šale nema. I da ću samo ja nadrljati. Mislim da je to bio esktrem moje iskrenosti i koliko sam bila "blesava" u svojoj naivnosti. I iskrenosti..
 
Koliko cesto iskazujete svoje iskreno misljenje i da li vas je briga za posledice tog misljenja?
Mozemo da pocnemo sa laksim primerima, drug ili drugarica vas pita kako izgleda u necemu, a vec ste izgubili sat vremena na spremanje, malo ste nervozni, i vi kazete "Ok" ili "mislim da ti ne stoji dobro", iako mislite u sebi "izgledas kao debil", ili "boli me uvo za tvoju odecu, nosi sta hoces".

Naravno, ovaj najiskreniji komentar, moze povrediti tu osobu i okoncati prijateljstvo, tako da pitanje je vredna li je ta iskrenost kada se uzmu posledice?

Ili hajde drugi primer, nadredjeni na poslu vam je debil, nepismen koji ni recenicu ne ume da sklopi, a misli da sve zna, a mesto u firmi kao i diplomu je kupio pomocu tate, a vas eto uzeo za zub da kritikuje kako ne znate nesto. Sta u takvoj situaciji?

Mozete reci "Ok" i iskulirati kritiku, odbraniti se tipa "mislim da gresis, pogledaj ponovo" ili biti iskren i reci mu da je "tatin mezimac i polupismeni kreten". Posle ovog treceg, zna se otkaz.

Kako biti iskren, kada se pogledaju posledice, i koliko ste vi iskreni, i razmisljate li o posedicama iskrenosti?

Cini mi se da za iskrenost treba imati petlju, a treba imati i petlju i tu iskrenost prihvatitit kada nam je neko servira.

na primer za izgled i hranu sam iskren potpuno. menjam samo rečnik u zavisnosti kome saopštavam, tj. potrudim se da budem suptilniji prema osetljivima na kritiku. imam ispade i tada, ali trudim se. :D volim ljude koji ne prave dramu oko kritike na taj račun.
za posao je druga priča. nekad je suludo biti potpuno iskren prema nadređenom od koga ti zavisi posao, a pri tom želiš da ostaneš na tom radnom mestu. doza iskrenosti treba da postoji, ali ne do kraja. mada tu opet postoje različite situacije, gde radiš, ko radi, kako radiš, karakter nadređenog, imaš li u opciji drugi posao itd.; pa tako kako i koliko možeš biti iskren na poslu varira.
 
Iskrena jesam, e sad zavisno od situacije i konkretne osobe, nekada surovo iskrena, nekada to isto upakujem na fin način.
Trudim se da imam osećaja za te neke stvari, ako ne moram da povredim nekoga svojim komentarom i mogu to isto da mu saopštim na lep, fin ili šaljiv način, pa onda ću tako i uraditi.
Recimo da imam malo više takta prema osobama koje mi nisu bliske, iz neke pristojnosti, kao i prema starijim osobama, iz poštovanja.
Isto tako, ako me neko ne pita za mišljenje, mogu i da prećutim, ako nije od nekog značaja.
Takodje zavisi i od situacije, nije uvek mesto i vreme za odredjene komentare, u smislu, radije ću da prećutim ili da se nekako izvučem, nego da nekoga najstrašnije izblamiram ili dovedem u nepriliku.
Naravno, ko hoće onu surovu iskrenost od mene uvek i u svakoj situaciji, taj će je i dobiti.
 
Kod mene ima dve opcije, ili sam iskren, ili prosto ćutim.

U suštini, o ljudima iz svog okruženja uglavnom mislim dobro, pa i nije problem da se time podelim sa njima.

Mada, imam jednu osobu među prijateljima koja se baš ne ustručava da kaže šta misli (ironično, sa bliskim osobama je prilično pakosna, a sa daljim vrlo vrlo ljubazna), i mogu reći da to nenormalno smara i da je nije uvek lako trpeti.
 
Koliko cesto iskazujete svoje iskreno misljenje i da li vas je briga za posledice tog misljenja?
Mozemo da pocnemo sa laksim primerima, drug ili drugarica vas pita kako izgleda u necemu, a vec ste izgubili sat vremena na spremanje, malo ste nervozni, i vi kazete "Ok" ili "mislim da ti ne stoji dobro", iako mislite u sebi "izgledas kao debil", ili "boli me uvo za tvoju odecu, nosi sta hoces".

Naravno, ovaj najiskreniji komentar, moze povrediti tu osobu i okoncati prijateljstvo, tako da pitanje je vredna li je ta iskrenost kada se uzmu posledice?

Ili hajde drugi primer, nadredjeni na poslu vam je debil, nepismen koji ni recenicu ne ume da sklopi, a misli da sve zna, a mesto u firmi kao i diplomu je kupio pomocu tate, a vas eto uzeo za zub da kritikuje kako ne znate nesto. Sta u takvoj situaciji?

Mozete reci "Ok" i iskulirati kritiku, odbraniti se tipa "mislim da gresis, pogledaj ponovo" ili biti iskren i reci mu da je "tatin mezimac i polupismeni kreten". Posle ovog treceg, zna se otkaz.

Kako biti iskren, kada se pogledaju posledice, i koliko ste vi iskreni, i razmisljate li o posedicama iskrenosti?

Cini mi se da za iskrenost treba imati petlju, a treba imati i petlju i tu iskrenost prihvatitit kada nam je neko servira.
Prema ljudima do kojih mi je stalo,bilo da su u pitanju rodbinske,prijateljske ili emotivne veze uvek sam iskrena jer to smatram fundamentom zdravog odnosa.Slucajni poznanici i njihovo misljenje me ne dotice pa je samim tim i razgovor sveden samo na osnovu kulturnog javljanja.
 
ako je mishljenje iskreno, nemam problema sa posledicama... ako je umishljaj da je mishljenje iskreno, onda neko ima problem u komunikaciji sa sobom, ako i mene usput dotakne, onda trpi torturu surovog iskrenog mishljenja :lol: ili ide na ignore ukoliko procenim da nema svoje mishljenje, makar i lazno..
 
Uvek postoji lepši način da se kaže istina.
Ne volim -što na umu to na drumu.

A to za izgled i šefa sa kupljenom diplomom,to je sitnica.
U prvoj situaciji najčešće pitam:Da li se tebi svidja ?drugarica kaže da,ja kažem to je najvažnije.Mogu da kažem i primedbu,ali neću reći izgledaš odvratno :)

A nadredjeni ? Bilo je i takvih situacija-na žalost.Pa saslušam,i to je to.Verovatno je pametniji od mene čim je u toj poziciji.

Iskrenos me nije koštala u životu,jer nisam ni pričala puno.Tek na postavljena pitanja i nekako suzdržano :( :( :(
 
Sto se tice odece tu lepo kazem "Izgledas kao debil" XD Ali to kazem samo nekolicini najboljih prijatelja i od njih ocekujem isto :) Naravno nekada se i nasalim... Umem da budem bolno iskren, narocito prema ljudima koji mi nista ne znace u zivotu. Naravno profesorima u skoli ne smem reci sta mislim zna se sta sledi. Da nema planove za buducnost i da mi uskoro nece zatrebati njihove preporuke za stipendiju mozda bih ih i oterao u tri lepe. Tako da se tu drzim po strani, ako mi se nesto ne svidja ona probam da se oduprem, ali zna se ko tu ima moc.
 
ako bi svi pricali ono sto iskreno mislimo smak sveta bi nastupio brze, nego sto je ocekivano.

Upravo. Juče sam o tome pisao na drugoj temi, ali i ovde da ponovim. :)

Da svi govore ono što misle međuljudski odnosi ne bi funkcionisali baš najbolje. Tačnije, nikako.

Ljudi su puni negativnih impresija, i vrlo kritični prema spoljašnjem svetu (a ređe prema sebi). Samo se osvrnite na to koliko ima ogovaranja i koliko lošeg o ljudima vaši poznanici kažu pred vama. Isto tako, pred nekim drugim i vi ćete biti predmet kritike, a nećete čak ni znati za to.

Kada bi vam svako iskreno govorio šta misli, znate li šta bi se dobilo? Polako biste shvatili koliko je stvari koje najdraži ljudi mrze kod vas, a pojedine osobe će tako same postati predmet mržnje. Druge će biti razočaranje. Budite sigurni da biste se razočarali u veliki broj ljudi koji poznajete kada biste tačno znali šta misle o vama.

Zatim... Iskrenost te vrste je dobra stvar. Ali zavisi ko je iskren. To kažem zato što ljudi nisu uvek savršeno tačni kada procenjuju druge, rekao bih čak i retko. Da, ljudi su vrlo subjektivni i nevešti kritičari. Jer druge ocenjuju polazeći od sebe. Što znači da bi dobar deo kritika koje biste dobijali bio bez osnova.

Dalje, zavisi prema kome ste otvoreni. Nisu svi jednako tolerantni prema istini. Imate ljude koji je prihvate i učine nešto kako bi stanje doveli u red, ali i one koje će se prosto uvrediti, uzvratiti vam, ili prosto prestati da vas trpe.

I na kraju, važno je na koji način ste otvoreni. Treba pronaći prave reči. A ljudi uglavnom iskoriste prve koje im nalete...

Sve u svemu, otvorenost te vrste je možda pozitivna sama po sebi, ali je problem što ljudi nisu spremni za nju.
 

Back
Top