i za kraj mali potpuri ranijih misli o testerasicama i drvosecama....
A u to ime i kao epilog ove sadržajne i nadasve nadam se konstruktivne monološke diskusije, forumskom polusvetu i njegovom nesankcionisanom rečniku, njegovoj propagandi bezukusa i neukusa, neplodnim i duhovno operisanim od mozga članovima ovog penzionog kluba koji palamudi samo o tri stvari, pesma čiji objekat požude mogu samo drvosečice pohlepno da sanjaju u noćima iščikavanja mr. savršenog koji će da zaluta u one way street njihovog sagrešenog prostakluka.
Emocionalna plastičnost kod testerašica ne postoji. Postoji samo plastika koju koriste ne osvrćući se na apele za zaštitu prirode kao što  postoji i nerazvijena emocija na nivou slikovne ekspresije deteta od 4 godine. Kako dopreti do tih bića koja svojom egzistencijom promovišu nesklad i raspad duhovnog u svakome ko ima gram pameti? To je pitanje na koju današnja civilizacija da ima odgovor, svet bi bio bolje mesto za život. Zato neka svako u svom dvorištu obrazuje drvoseče sa ili bez testere klincima pod nokte ili pak naramkom drva da tegle ko magarad jer za bolje i nisu, ili im držati lekcije u prirodi na čistom vazduhu gde će se možda neki pomamljeni miligram kontigenta davno izgubljene svesti srećom u nesreći pojaviti kao sjaj umirućeg dela podsvesnog u njihovoj besvesti. Jedino na taj način strpljivim duhovnim lečenjem od kokoške se može stvoriti kolokvijalno rečeno dobro pile ,iako matoro, ali tvrdokorno u svojoj jednostranosti. Do tad su testerašice dobre samo za čorbu. Ko voli takvu bezukusnu klin čorbu gde soli i začina nikad nema dovoljno da zamiriše na pravo zadovoljstvo, nek sedne da mu ih postavim. 
Medjutim da ne bi napustili mesto zločina svesti gde se vrši konstantna promocija bezuslovno dominantnog dvocifrenog iq faktora moramo dati širi osvrt na fenomenologiju same pojave otkuda drvoseče na mestu gde bi po pravilu trebalo da obitava prava inteligencija. Istorija je duga i vodi korene iz neznanja, fluidne netransparentnosti duhovnog, nerazumevanja sadašnjosti, još manje prošlosti a najviše ljudske psihe. Postoji kod testerašica još jedan jak faktor a to je vlaga. Vlaga ubrzava rast svega ali nažalost vlaga izaziva i rast lišaja na nečemu duhovnom, vlaga koja preti da svojom ph vrednošću  i žutom bojom jarkog mirisa osvane na zidovima svačije svesti ako testerašice i njihova vlažna duhovnost postanu dominanta ovakvog mesta. Stoga je dužnost svakog intelektualaca da špahlom svog razuma i motikom kulture sa ašovom tolerancije počisti i  odstrani to trulo tkivo da ne bi ono postalo samo sebi svrha koje je kao što svi vidimo pustilo korene jače nego breza. 
Da bi shvatili i razumeli čemu služe ta divna stvorenja iz šume koja kao debeli patuljci pevaju alpske pesmice o rajskom cvetu njihove mladosti koje je uvenulo pre dugo vremena moramo opet uraditi sopstevni kuršlus svesti i spustiti se na nivo pevca. Pevca koji namerno farba krestu jarkom bojom sa kojom mami kokošku drvoseču i njenu pratilju da isuku testere svoje nevidljive suptilnosti koju samo one vide i počnu da na njoj sviraju omamljujuće note kao davno zaboravljene mitske sirene kentaurske gradje. Muzika bluda koja izbija iz njihovih zanosnih slabina može samo probuditi Boga podzemlja da pobegne iz istog i da postane protestant jer za Boga miloga nije on kriv što mu je sluh savršen iako ih ne vidi. A kada bi ih video umro bi iako nije živ.
Šta je bilo pre? Kokoška ili jaje? Da bi odgovorili na ovu tako eklastičku mudrost kojoj je i sam Sofokle spevao pesmu pod nazivom O kokoško glupa, moramo da se vratimo u prošlost ovih stvorenja koja pretenduju da svojim obujmom zahvate duhovni prolaz ka katarzi svakom slobodoumnom misliocu. Njihova preširoka blokirajuća pojava koja namah oduzima ljudima dah kada pokušaju umetnuti svoj egocentizam u taj uski procep njihove induligentne težine izaziva raskol. Kokoška prestaje da kvoca i stane mirno kao vojnik tupo vas gledajući i okolinu posmatrajući onim svojim tako lucidnim pogledom kao kada čeka bačeno zrnevlje. Dovoljan je samo tren da zamahnemo i jednim zrnom kokošku oslobodimo sebe da izadje iz te svoje pernate ljušture i postane andjeosko pile. Ali to ne radimo jer svetu su potrebne čak i kokoške.
U narastajućem konvergentnom procepu ko je i šta je, žena drvoseča i njena baba pratilja sa tupom testerom svoje polne nemoći pokušavaju endogeno da raspolute nešto što nikada nisu ni dotakle. Sfera neznanoga koje pobudjuje njihovo naizmenično krizno poimanje kulture i nekulture nailazi kod svakoga ko ih pomno prati, na kozersko krivljenje usta u smeh koji je benigna reakcija na njihovu malignu pojavu.
Žena drvoseča. Deluje malo rogobatno ali personifikacija šume nije samo vezana za žensku glavu već i za njenu metonimiju, znači onaj sufiks za figuru koja joj neprekidno i čežnjivo nedostaje. Obično se manifesuje kratkim uzdahnim i ispuštajućim povicima tipa joj, ah, oh, juhu ili sličnim kao kada mošusni bik zaskače priplodnu junicu a publika drhti slodostrasno se držeći za prvu stabljiku kukuruznog ploda. Simboličko podizanje repa na osećaj sekretualnog u oplodjivaču goni je da odmah potraži rukohvatni spas duboko u medjici svoje želje kopulirajući u glavi dok prstima i izgriženim noktima steže do krvi svoju šumsku životinju koja vrišti na uzmicaj i odstupanj.
Semiotički nedostatak kod žena zrelih godina planiskog govornog dijalekta i iste takve motorike, ogleda se u manipulativnom ugadjanju svojim niskim strastima i ispoljavanju manifestacione izražajne frigidnosti koja je plod nedostatka prirodnog mišićnog agensa za njihovo telesno zadovoljavanje. Zato je plastika proizvod koji je naneo više štete čovečanstvu no bilo koja druga materija i ne retko čujemo izraz Plastic Woman.
Suština bolesne samodopadljivosti u egzogeniji mentalne destruktivnosti gde prostakluk simbološki odredjuje karakternu misaonost postojanosti, čista apsolutna i jedinstvena vrlina pokazuje neobaveštenima kojim putem treba ići. Zalutanima i polutanima tu nema pomoći.
Platonova teorija sećanja kod takvih izaziva fantazme koje su misaono šuplje jer su kombinovane sa metastaziranim osećajem sopstvene niskosti u nakani sagrešenja sa Božanskim principom Svetog Duha u drugome. Zato vokativna neartikulisanost postaje maska one unutarnje patnje gde se sa jakim povodom brzo shvati nemoćnost pred neizbežnim i pred sopstvenom prazninom.
Ponekad reči nestanu, izgube se, artikulacija postaje totalno nerazgovetna i obekat nezadovoljstva nema načina osim da nemoćno širi ruke i u nedostatku reči  izražava se roršahovim pobudama zakasnelog shvatanja pojma o kome se govori manifestovanog u slikama svog duha.
Frojd bi rekao da je ugrožena seksualnost jedan od uzroka ali oponent zna da je u opoziciji sa samim sobom u duhu i intelektu i da se vid bežanja traži krzo digresione forme prostih manuelnih radnji kojima pokušava zametnuti trag svoje psihopatogenosti i pre svega ugroženosti. Opisano jako lepo u filmu Stisnuti zubi i Pesnica u džepu.
Polihromnost spoljnog šarenila koje zamenjuje njeno duhovno sivilo tj. tamu crnu kao kosovski lignit, označava da je ta ženka na poentilističkom nivou svesti gde mikronske tačke pokušavaju da se stope u neuronsku mrežu Polokove fizionomije... Biti lepa, Biti pametna, Biti poželjna. Sve to nažalost odlazi u kolovrt prljave vode u kanalizaciju prostačke fiziološke strukture samo jednim običnim puštanjem vode gde ekspresioni mizanscen pomenute radnje dostiže kulminaciju sa jednim velikim plop onim fekalno duhovnim padom u sopstevni kal zabluda ko je i šta je. Nula. ništica. Beznačajnost. Statistička greška.
Masturbativna demencija nikada ne može nadmašiti nijednom svojom ekspresijom anđeosko nebo sagovornika čije je saglasje sa Čovekom u njemu  nedostupno oponentu koji ne oseća samu suštinu duhovnosti već se ovaploćuje kroz mogao bih reći neandertalski vid podilaženja sopstvenoj nesreći.
Nejedankost se pokušava često pratiti simplifikovanom dijalektikom tri pojma koje se sofistički okreću oko anksiozne ose imanentnog primitivizma. Predstaviti sebe pametnim iako je morfologija pokazane iskazala da je dotična sposobna samo za mehaničke pokrete napred nazad gde je elemenat koji uništava prirodno Zemljino okruženje čvrsto stegnut i ne ispušta se dok ga njeni prirodni životni sokovi ne oboje i daju mu šmek orgazmičke supersticije. One supersticije koja je lišena ljudskosti, koja je lišena mesa, koja je lišena emotivnog koga nema. Supersticije plavog patlidžana koga lomi stežući ga do useknuća i obamrlosti nedostajućeg i zaboravljenog Prirodnog koga više neće osetiti.
Veliki Furtwangler je jednom polomio palicu sa uzvikom Mein Gott, Rahmanjinov je na samrti pogledao svoje ruke i supruzi pored svog odra rekao samo jedno... Moji prsti. Svako traži suštinu, kod nekoga je ona u ekspresiji, kod nekog u umetnosti, kod nekog u deci, a kod nekog u laži i duhovnoj  mizantropiji gde prostakluci dominiraju falširanim i maskirnim koje kao takvo uobličava osobu u u parapatetičnu kreaturu sa vokabularom gde dominira multiplikovana anksioznost najvišeg stepena one nasledjene hibernacije duha koji nikad nije ni imala. 
U to ime pozdravljam sve ljude dobre volje. Ostali mogu da mi ga dutjqaju.
otiso.... sve najbolje od dede dekera.