'Nadahnuće' – da li je koren ove reči nada, ili na dah /nakratko, zadržavajući vazduh u plućima, zaroniti ... u sebe?
Bilo je mnogo romantičarskih teorija o ovom fenomenu, počevši od nadahnuća kao govora Božijeg duha, prisutnog u svima nama ali prepoznatljivog samo genijima (a genije je onaj koji u sebi objedinjava talenat i karakter). Ali, nije svako genije... nije svako onaj vidovnjak koji, kako je veliki pesnik V. Blejk tvrdio, ima zasebni organ da uoči beskonačnost /Boga/ u zrncu peska, divljem cvetu, ptici.
Ako zalazak sunca u nama pobudi iznenadnu potrebu da ga naslikamo ili o tome napišemo pesmu – bez obzira da li je naša kreacija loša, dobra ili genijalna – šta je zasluga: sunce ili naša sposobnost reprodukovanja ... nastala kako, zašto... ? I šta je sa 'stvarima' koje objektivno ne postoje, tj. ličnim doživljajem, nevidljivim za bilo koga drugog osim za nas? /Govorim o moći da se predmetima nastalim u mašti deluje kao sa realnim/.
Ta 'igra' mora biti sasvim bezinteresna, slobodna od svih spoljnih određenja pravila. Nadahnut čovek iskazuje (originalno, neponovljivo, duboko iskreno) svoju individualnost. Ali, otkud mu ta sposobnost da u nečemu (inicijalno spolja ili unutar sebe, svejedno) vidi ono što drugi ne vide, da doživi na način na koji niko drugi ne doživljava?
Nadahnuće je, recimo, kao bljesak... i ako se ne makar malo te svetlosti ne zapati u ideju, nestane poput sna kojeg zaboravimo čim se probudimo, ma koliko se trudili da ga zadržimo u pamćenju. Da li taj iznenadni bljesak pripada našem svesnom ili nesvesnom?