Ovo mi je poznato.
Celog života spavam max 5 sati dnevno, tako da ne mogu da pričam o insomniji, niti da me išta u vezi sa spavanjem "muči".
Šta god radila, koliko god bila fizički aktivna i umorna, potpuno sam rasanjena i čila nakon pet sati spavanja.
Lako zaspim, ne budim se tokom noći, ali ujutru bukvalno "skočim" iz kreveta, sa komplet organizovanim mislima u glavi.
Dešavalo mi se, ipak, da se probudim nakon svega 2-3 sata spavanja, ustanem i zapišem nešto na kompjuteru jer mi se čini da ću, do trenutka regularnog vremena buđenja, zaboraviti ono o čemu sam razmišljala. Posle se vratim u krevet i odspavam ostatak. Evo šta mi je nejasno: mogu da spavam kao top, redovno sanjam (u boji, u nastavcima itd.itd), ali me probudi nešto što deluje kao da sam sanjala a zapravo je, čini mi se, čitav koncept uredno složenih misli.
Nisam nervozna, ne pijem nikakve sedative, niti sam ih ikada pila. Ovo mi se oduvek dešavalo. Primećujem da i moja deca realtivno malo spavaju. Kao bebe uopšte nisu spavali tokom dana.
Po mišljenju lekara - 5 sati spavanja je nedovoljno. On konstatuje da takav ritam nema nikakvog lošeg efekta po moje zdravlje, ali drži se uobičajene matrice: 6-8 sati je poželjno. Nudio mi je hemiju, međutim odbila sam.
Sta bih ja dao da mi je pet sati sna dovoljno, ali na zalost ja ne mogu da funkcionisem ispod sedam sati sna, fizicki se jako iscrpim
tokom dana, posao mi je mobilan, kostantno u pokretu, uz to se jos aktivno bavim zahtevnim sportom. Bez obzira sto sam psihicki
budan i rasanjen, telo ne moze da prati ritam mozga, tako da nekad imam osecaj da ce mi prestati fizicke funkcije od umora.
Razmisljao sam jedno vreme o uzrocima nesanice i poredio sebe sa drugima, iz svoje okoline sam dosao do sledeceg zakljucka, mada
ne mora znaciti i da sam u pravu. Naime ako odbacimo nesanicu iz vidljivih razloga, kao sto je dugorocan stres i slicni psihofizicki problemi
kad za slucaj imamo nekog kod koga zivot normalno funkcionise a ipak je prisutna nesanica ili manjak sna. Imam poznanicu koja funkcionise
slicno tebi i par ostalih poznanika koji mogu da zaspu gde got da legnu i u bilo koje vreme. Praveci uporedbu izmedju njih i nas dvoje( mene i poznanice)
primetio sam jednu bitnu stavku, to je sam karakterni pogled na spavanje, naime za mene i tu poznanicu, spavanje je gubljenje vremena, idemo
da spavamo samo zbog cinjenice da moramo, dok ostali poznanici na san gledaju kao na neizostavni deo zivota (sto je u neku ruku i tacno)
Samim tim sto mozak kroz karakter stvara odbojnost prema snu, verovatno zato i teze ulazimo u fazu sna i ona krace traje, jos kad se na to
doda spoljnji pritisak kao sto je posao u mom slucaju, onda je nesanica zagarantovana. Takodjer u oba slucaja, (mom i poznanicinom) postoji podleznost
mastanju, cak i u ovim godinama koje su daleko od decijih ja ne zaspim bez nekog mastanja, ako nemam neki problem ili nesto sto me interesuje
da o tom razmisljam, onda bez nekog razloga, da li iz navike ili jednostavno psiholoskog profila ja krecem da mastam, umesto da me to mastanje
uspava, ja toliko duboko dozivim te svoje mastarije da ih prenosim na san, umem otici usred noci u wc i nastaviti isti onaj san koji sam sanjao pre
nego sto sam isao u wc, ja to stanje nazivam hiperaktivnim mozgom. Kako sam vec naveo da mi posao nema odredjeno radno vreme, da bih zaspao
u onom trenutku kad legnem ja moram pribeci hemiji, dok poznanici, gore navedeni,spavaju nocu i ako imaju vremena umeju da i danju odspavaju koji sat.
Ako se pronalazis u ovom napisanom, tj i ti smatras san kao gubljenje vremena koje moze da se iskoristi na bitnije stvari nego sto je spavanje, cak
i citanje knjige meni spada u bitnije stvari, onda ces biti treca osoba koja potvdjuje moju teoriju, koja i nije bas nesto revolucionarna, ali sta je tu je

Inace sto se tice dece, ja smatram da se karakter takodjer dobrim delom prenosi na svoje potomke, opet zakljucak preko primera svoje okoline.