Inicijacija

Stvarno veruješ da bilo kojom inicijacijom dečak postaje muškarac?

To je više psihološki podstrek da je položio ispit i da se proglasi muškarcem. Tako mu se nametne obrazac ponašanja koji bi trebao da prihvati jer sada je "muškarac", a zapravo tek tada počinje da se izgrađuje.

Nešto kao placebo efekat.
Da, počinje da se izgrađuje. Nije više dečak, već je mlad muškarac.
Ipak, postojao je ispit muškost - škola koju si morao da prođeš. Često osamu, fizičku bol. Učili bi ih moralnim vrednostima, šta je sramota...
 
Tako nesto nikad nisam obavio niti sam osetio potrebu da se uklapam u kojekakva drustva i kontrolisanje nacina ponasanja. Vojska je sluzila za obuku i organizovanje odbrane i eventualno da zakasnele u razvoju ubaci u drustvene tokove.
U geto zivotu gradova inicijacija se vrsi cim izadjes ispred zgrade, dok civilizovani narodi moraju da stvaraju vestacke uslove, kao sto to rade aboridzini ili druga civilizovana plemena.
Za one koji ne zive u getima inicijacija je u sportu, sahu, muzici ili bilo cemu sto ce musko dete da odvoji od majcine suknje i aktivira njegov instinkt za samoodrzanjem.
Zaboravih najvazniji deo, a to je knjiga koja je najbolji nacin postajanja muskarca i njegovo osamostaljivanje.
 
Poslednja izmena:
Nije lako biti muškarac. A nije lako ni biti žena.
Zvuči vrlo pesimistično ali živimo u ekstremno teškim i depresivnim uslovima.
Previše smo opterećeni, previše znamo, previše je informacija i planova u našim glavama, previše ljudi poznajemo, previše smo sebi priuštili razne stvarčice i gedžete čija kupovina, održavanje i korišćenje izazivaju stres, prerano mislimo o smrti i bolesti, previše brinemo o budućnosti, zdravlju i bezbednosti naših najdražih.... I onda, kada nam život da sasvim prirodnu i rutinsku ulogu oca, supruga i sina, mi padnemo. Sputani i opterećeni svime ovim što sam gore naveo.
 
Nije lako biti muškarac. A nije lako ni biti žena.
Zvuči vrlo pesimistično ali živimo u ekstremno teškim i depresivnim uslovima.
Previše smo opterećeni, previše znamo, previše je informacija i planova u našim glavama, previše ljudi poznajemo, previše smo sebi priuštili razne stvarčice i gedžete čija kupovina, održavanje i korišćenje izazivaju stres, prerano mislimo o smrti i bolesti, previše brinemo o budućnosti, zdravlju i bezbednosti naših najdražih.... I onda, kada nam život da sasvim prirodnu i rutinsku ulogu oca, supruga i sina, mi padnemo. Sputani i opterećeni svime ovim što sam gore naveo.
Nije lako. Ni sad, a verujem da nije bilo ni ranije. Ljudi su imali mnogo manje vremena, ali su vrednostima i tome šta ih čeka dečaci učeni od strane plemena ili zajednice, čak i ako bi otac i suprug poklekao. Postojala je inicijacija u kojoj si trebao da dokažeš zrelost već kao dečačić.
Sada se mladi, uglavnom, dokazuju vršnjacima, koji su dečaci kao i oni. Saveti starijih su budalaštine, a poštovanje je nešto što izumire.
To je tužno i persimistično.
 
Aboridžini vjeruju da u čovjekovom životu postoje trenuci kada on simbolički umire za jedno životno razdoblje, da bi ustupio mjesto novom.
Kažu: “Svi se rađamo od žena – ali i kao žene.” I takođe: “Žena se rađa, muškarac se postaje”.
U gotovo svim tradicionalnim društvima se pronalazi obrazac u kome se dečaci, u dobu u kojem stasavaju, otimaju iz brižnog krila majke i stavljaju pred iskušenja. Ritual koji simbolički označava smrt dečaka, a rođenje muškarca.
Mi smo do skora imali obavezno služenje vojnog roka. Ono se, u neku ruku, može posmatrati kao svojevrsna inicijacija.
Danas, kao društvo, više nemamo ništa...

Koliko je dobro ili loše što se inicijacija izgubila i zašto? Možete, ako želite, opisati događaj za koji smatrate da je bio vaša inicijacija,
Kao i sve ostalo što želite da podelite; razgovarate, a povezano je sa temom.



karakteristike pojma 'biti/postati muskarac' su neraskidivo povezane sa kulturnim bekgraundom pa samim tim i njihova realna vrednost. pa tako na primer prosecan indijanac je smatram muskarcem ako je u stanju da ulovi jelena kojim bi prehranio sebe i svoju porodicu. prosecan srbin je utoliko vise muskarac ukoliko je spretniji u muljanju i snalazenju u lopovsko jajarskom sistemu, u saginjanju zenama, postovanju 'modernih' vrednosti i tome slicnim disciplinama. prosecan dakle muskarcina srbin bi u jednom komanchi plemenu verovatno bio ushtrojen za kaznu sto je jedna najobicnija jajarica i slinica. sluzio bi da se na njemu vezbaju komanchi dechica u gadjanju kamenjem i pesnicenju recimo, a zene bi na njega prosipale vodu iz lavora kojom su oprale muzevima noge. tu dakle dolazimo do zakljucka da su primitivni indijanci nepismeni divljaci daleko superiorniji muskarci od recimo prosecnog srbina. i generalno pripadnika zapadne civilizacije, nije ovo ograniceno samo na srbiju.

a ti rituali tipa muskarac si tek kad provedes godinu dana u nekoj stracari u Maloj Donjoj Vukojebini jeduci mesni narezak iz 1978e dok nekakav psihopata urla na tebe i meri lenjirom savijenu posteljinu na krevetu, to je ipak jedna od onih subkultura koje uvek imaju izvestan broj padavicarskih pristalica, ma koliko bizarne bile.
 
Nije lako. Ni sad, a verujem da nije bilo ni ranije. Ljudi su imali mnogo manje vremena, ali su vrednostima i tome šta ih čeka dečaci učeni od strane plemena ili zajednice, čak i ako bi otac i suprug poklekao. Postojala je inicijacija u kojoj si trebao da dokažeš zrelost već kao dečačić.
Sada se mladi, uglavnom, dokazuju vršnjacima, koji su dečaci kao i oni. Saveti starijih su budalaštine, a poštovanje je nešto što izumire.
To je tužno i persimistično.

Zanimljivo je koliko su se neki principi i načini života promenili u poslednjih, pa možda 20 godina. Recimo, period kada su moji roditelji bili deca i kada sam ja bio dete se i nisu nešto preterano razlikovali. Ali kada sam ja bio dete i život sadašnje dece su kao nebo i zemlja.
Plus što su i ostale generacije u međuvremenu žestoko zastranile.
Ne znam, ne bih da zvučim još depresivnije ali stvarno je mnogo loše. I kako čovek uopšte da poželi da ima decu. U kakav svet ti da "doneseš" jednog mučenika?
 
Zanimljivo je koliko su se neki principi i načini života promenili u poslednjih, pa možda 20 godina. Recimo, period kada su moji roditelji bili deca i kada sam ja bio dete se i nisu nešto preterano razlikovali. Ali kada sam ja bio dete i život sadašnje dece su kao nebo i zemlja.
Plus što su i ostale generacije u međuvremenu žestoko zastranile.
Ne znam, ne bih da zvučim još depresivnije ali stvarno je mnogo loše. I kako čovek uopšte da poželi da ima decu. U kakav svet ti da "doneseš" jednog mučenika?
Sve se može popraviti i dovesti u red.
Valjda?
 
karakteristike pojma 'biti/postati muskarac' su neraskidivo povezane sa kulturnim bekgraundom pa samim tim i njihova realna vrednost. pa tako na primer prosecan indijanac je smatram muskarcem ako je u stanju da ulovi jelena kojim bi prehranio sebe i svoju porodicu.
a ja mislila ako siluje ženu u javnom prevozu, ali izgleda da to rade kao formirani muškarci.
 
karakteristike pojma 'biti/postati muskarac' su neraskidivo povezane sa kulturnim bekgraundom pa samim tim i njihova realna vrednost. pa tako na primer prosecan indijanac je smatram muskarcem ako je u stanju da ulovi jelena kojim bi prehranio sebe i svoju porodicu. prosecan srbin je utoliko vise muskarac ukoliko je spretniji u muljanju i snalazenju u lopovsko jajarskom sistemu, u saginjanju zenama, postovanju 'modernih' vrednosti i tome slicnim disciplinama. prosecan dakle muskarcina srbin bi u jednom komanchi plemenu verovatno bio ushtrojen za kaznu sto je jedna najobicnija jajarica i slinica. sluzio bi da se na njemu vezbaju komanchi dechica u gadjanju kamenjem i pesnicenju recimo, a zene bi na njega prosipale vodu iz lavora kojom su oprale muzevima noge. tu dakle dolazimo do zakljucka da su primitivni indijanci nepismeni divljaci daleko superiorniji muskarci od recimo prosecnog srbina. i generalno pripadnika zapadne civilizacije, nije ovo ograniceno samo na srbiju.

a ti rituali tipa muskarac si tek kad provedes godinu dana u nekoj stracari u Maloj Donjoj Vukojebini jeduci mesni narezak iz 1978e dok nekakav psihopata urla na tebe i meri lenjirom savijenu posteljinu na krevetu, to je ipak jedna od onih subkultura koje uvek imaju izvestan broj padavicarskih pristalica, ma koliko bizarne bile.

Muškarac 19 i 20 veka jeste pravio pizdarije, ratovao i ubijao ali je bio stvaralac, inovator, osvajač, gospodin i domaćin. Muškarac 21 veka je samo - pičkopaćenik!
Sve je podredio uvlačenju u vaginu po cenu da ga to košta posla, kuće, rođene dece... Kako onda uopšte međusobno da se poštujemo?

Prilično se slažem po pitanju vojske. MOŽDA, je vojska bila mladim muškarcima prvi susret sa autoritetom, surovosti života ii lekcija da si u suštini sam i da te život generalno nikada neće maziti ali je, po meni, prilično bespotrebna. Iz više razloga.
 
pojam inicijacije mi smrdi na kolektivitet, psihologiju gomile.... biti priznat i dokazati se u grupi...

s druge strane, ja kao individualac i samotnjak ne pronalazim se u tome niti to vidim kao svoj put
 
Muškarac 19 i 20 veka jeste pravio pizdarije, ratovao i ubijao ali je bio stvaralac, inovator, osvajač, gospodin i domaćin. Muškarac 21 veka je samo - pičkopaćenik!
Sve je podredio uvlačenju u vaginu po cenu da ga to košta posla, kuće, rođene dece... Kako onda uopšte međusobno da se poštujemo?

Prilično se slažem po pitanju vojske. MOŽDA, je vojska bila mladim muškarcima prvi susret sa autoritetom, surovosti života ii lekcija da si u suštini sam i da te život generalno nikada neće maziti ali je, po meni, prilično bespotrebna. Iz više razloga.
Pičkopaćenika je bilo uvek...
Vojska je pomenuta kao nešto što je najbliže, a zadržalo se do skoro.
Mislim da se sve sunovratilo upravo u trenucima kada je i ona ukinuta, kao poslednji bedem.
 
Pičkopaćenika je bilo uvek...
Vojska je pomenuta kao nešto što je najbliže, a zadržalo se do skoro.
Mislim da se sve sunovratilo upravo u trenucima kada je i ona ukinuta, kao poslednji bedem.

Slušaj, meni je jedna gospođa objasnila da njen sin nikako ne bi mogao da služi vojsku, čak ni tri meseca, jer on mora da se tušira 3-4 puta dnevno.


Sad zamisli sve one seljake, obične muškarce a ne prave vojnike kada su se povlačili preko Albanije.. Kako preživeše bez higijene.
 
Muškarac 19 i 20 veka jeste pravio pizdarije, ratovao i ubijao ali je bio stvaralac, inovator, osvajač, gospodin i domaćin. Muškarac 21 veka je samo - pičkopaćenik!
Sve je podredio uvlačenju u vaginu po cenu da ga to košta posla, kuće, rođene dece... Kako onda uopšte međusobno da se poštujemo?

Prilično se slažem po pitanju vojske. MOŽDA, je vojska bila mladim muškarcima prvi susret sa autoritetom, surovosti života ii lekcija da si u suštini sam i da te život generalno nikada neće maziti ali je, po meni, prilično bespotrebna. Iz više razloga.


vojska - prava vojska - je itekako potrebna i ima svoju svrhu koja definitivno ne bi trebalo da bude ispravljanje pedagoskih propusta drustva nad svojom omladinom. ako je doslo do toga da se deca vaspitavaju tek u vojsci, onda je i to drustvo, i ta drzava - pa samim tim i vojska - odsvirala svoje. uostalom u zdravom drustvu u idealnim uslovima svaki muskarac bi trebalo da bude naoruzan i odgovoran za red i mir. a ne da se monopol sile predaje u ruke shachice jajara koje ce neumitno da ga zloupotrebe za licne ciljeve. i jelte dovedu do toga da omladinu vaspitava raspala presmesna vojska i sta ti ja znam do cega jos...
 
U filmovima, recimo u Smaragdnoj šumi, plemenski šaman izdrogira klinca, pa mali vidi šta mu je "spirit animal", a to je po pravilu neka kul životinja kao panter ili orao.
U gradskim uslovima, sličan ritual je kad se prvi put napiješ/naduvaš sa matorom ekipom iz kraja...
 
pojam inicijacije mi smrdi na kolektivitet, psihologiju gomile.... biti priznat i dokazati se u grupi...

s druge strane, ja kao individualac i samotnjak ne pronalazim se u tome niti to vidim kao svoj put

Put kojim ne krenuh

U šumi zlatnoj behu puta dva,
A tužan što nisam niz oba kren’o,
Dugo sam stajao na jednom ja
I gledao niz drugi, kako zavija
Tamo daleko u šipražju zelenom.

Prvim se uputih koraka čila,
Jer beše sav čist i zelen;
Trava je uspravna i nedirnuta bila,
Al’ od stopa mojih se svila
I za mnom osta put ugažen.

I oba se jednako pružahu tog jutra
U neokaljanom lišću što ležaše na tlu.
Oh, čuvao sam onaj drugi za sutra!
Al’ znajući da sudbina je čudna
Sumnjah da ikada vratiću se tu.

Kad prođu godine i starost me sputa,
Pričaću o ovome sa uzdahom ja;
Kroz šumu se račvahu dva puta —
Al’ krenuh kud niko drugi ne luta,
U tome beše sva razlika.

(Robert Frost, autor prevodaTatjana Milosavljević)
https://dzabaletan.com/robert-frost-put-kojim-ne-krenuh/
 
Aboridžini vjeruju da u čovjekovom životu postoje trenuci kada on simbolički umire za jedno životno razdoblje, da bi ustupio mjesto novom.
Kažu: “Svi se rađamo od žena – ali i kao žene.” I takođe: “Žena se rađa, muškarac se postaje”.
U gotovo svim tradicionalnim društvima se pronalazi obrazac u kome se dečaci, u dobu u kojem stasavaju, otimaju iz brižnog krila majke i stavljaju pred iskušenja. Ritual koji simbolički označava smrt dečaka, a rođenje muškarca.
Mi smo do skora imali obavezno služenje vojnog roka. Ono se, u neku ruku, može posmatrati kao svojevrsna inicijacija.
Danas, kao društvo, više nemamo ništa...

Koliko je dobro ili loše što se inicijacija izgubila i zašto? Možete, ako želite, opisati događaj za koji smatrate da je bio vaša inicijacija,
Kao i sve ostalo što želite da podelite; razgovarate, a povezano je sa temom.

zavisi sa kog aspekta se gleda to postajanje žene i muškarca
gledano u seksualnom smislu, zna se, sa prvim seksualnim odnosom

gledano u emotivnom smislu - kada se prvi put zaljubimo

gledano iz psihološkog - kada prvi put iskušamo hrabrost i strah

gledano iz emancipacijskog - kada prvi put zaradimo svoj dinar

itd....

kompleksno pitanje, nema univerzalng odgovora već samo parcijalnog koji možda mogu da se sažmu u jedan, ali jako teško
 

Back
Top